Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4409/16 (V.M.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4409/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4409/16, rješavajući apelaciju V. M., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela V.
M., protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 018302 16 U od 4. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Beograda, Republika Srbija, podnijela je 22. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 018302 16 U od 4. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske) kojim je odbijena apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za opštu upravu i društvene djelatnosti Opštine Kneževo, kojim je apelantici naloženo da vrati neosnovano primljena novčana sredstva u određenom novčanom iznosu, isplaćena na ime porodične invalidnine.
2. U obrazloženju osporene odluke, navodi se, između ostalog, da je apelantici i njenoj kćerci M. M., rješenjem Opštine Kneževo od 21. avgusta 1997. godine priznat status članova porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu, na osnovu nestanka apelanticinog supruga i oca M.M. Također, navedeno je da su ovo pravo ostvarile i na osnovu rješenja Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti – Odsjek za boračko invalidsku zaštitu Opštine Rakovica, Republika Srbija od 3. februara 1998. godine, dakle u drugoj državi. Nadalje, konstatovano je da su apelantica i njena kćerka, 16. marta 2010. godine, podnijele tuženom zahtjev za preseljenje spisa na nadležno rješavanje u Opštinu Rakovica, s obzirom da žive u Beogradu, ali se nisu odrekle prava koje su ostvarile u Republici Srpskoj, o čemu nije nađen niti jedan dokaz. U vezi s tim, konstatovano je da odredba člana 112. stav 1. tačka a) i stav 4. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata Republike Srpske propisuje da ako je na osnovu netačnih podataka za koje se znalo ili je moralo znati da su netačni ili je na drugi protivpravan način ostvarilo novčano primanje koje mu ne pripada ili je očiglednom greškom nadležnog organa ostvarivalo novčano primanje u većem iznosu nego što mu pripada, lice je dužno vratiti primljeni iznos i to najviše u iznosu primljenom za poslednje tri godine, računajući od poslednje isplate na koju nije imalo pravo. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 114. stav 1. navedenog zakona propisuje da ukoliko je lice iz člana 112. istog zakona i dalje korisnik novčanog primanja po tom osnovu, administrativno izvršenje konačnog rješenja o naknadi štete vršiće se u visini jedne polovine do punog iznosa novčanog primanja i bez njegove saglasnosti. Shodno navedenom, zaključeno je da su apelantica i njena kćerka po istom osnovu ostvarivale pravo na ličnu invalidninu u Republici Srpskoj i Republici Srbiji, te da se zahtjev za preseljenje spisa na nadležnost organu Opštine Rakovica ne može smatrati izjavom o odricanju prava priznatog rješenjem Opštine Kneževo, što upućuje na zaključak da se radi dvostrukom korisniku ostvarenog prava. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke navedeno je da odredba stava 2. Sporazuma Ministarstva rada i socijalne politike Republike Srbije i Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske propisuje da se korisnikom dvostrukih isplata u smislu navedenog Sporazuma smatra korisnik koji ostvaruje ili je ostvario isto ili srodno pravo priznato po propisima iz oblasti boračko invalidske zaštite po istom činjeničnom osnovu u Republici Srbiji i Republici Srpskoj. Pored toga, utvrđeno je da je rješenjem tuženog od 8. novembra 2011. godine, kao neosnovan odbijen zahtjev za preseljenje spisa u Opštinu Rakovica, iz razloga što niti jednim pozitivnim propisom iz boračko-invalidske zaštite nije predviđeno da se status i pravo koje je ostvareno u jednoj državi može zadržati i priznati u drugoj državi, kako je to pravilno zaključio tuženi, posebno imajući u vidu da su apelantica i njena kćerka ovo pravo prethodno ostvarile u Republici Srpskoj. Najzad, zaključeno je da navodi u vezi sa falsifikovanjem isprave, odnosno preduzimanja nezakonitih radnji od strane Ž. M. (brat apelanticinog nestalog supruga), nemaju uticaja na predmetnu stvar, te iste mogu biti predmet drugog postupka.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman