Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4383/16 (M. B.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4383/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4383/16, rješavajući apelaciju Mirsada Bošnjakovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Bošnjaković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 004086 14 Uvp od 27. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Bošnjaković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, kojeg zastupa Dragica Spasojević, advokatica iz Bijeljine, podnio je 18. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 004086 14 Uvp od 27. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude, kojom je odbijena apelantov tužba podnesena protiv akta tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena proziv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev za nastavak isplate novčane naknade po osnovu tjelesnog oštećenja.

2. Vrhovni sud navodi, da iz podataka u spisima predmeta proizlazi, da je apelant zahtjevom od 11. jula 2002. godine tražio nastavak isplate penzije, koju je prema njegovim navodima primao do maja 1994. godine kada je sa porodicom otišao u Švedsku, da je rješenjem od 20. septembra 2002. godine tom zahtjevu udovoljeno i uspostavljena je isplata penzije, da je zahtjevom od 15. jula 2010. godine apelant tražio da mu se u skladu sa članom 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, nastavi isplata novčane naknade za tjelesno oštećenje, da mu rješenjem od 10. avgusta 2010. godine nije priznato pravo na isplatu novčane naknade za tjelesno oštećenje uz obrazloženje da ne ispunjava uslove za nastavak isplate prema članu 10. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, da protiv tog rješenja apelant nije izjavio žalbu, da je 15. oktobra 2012. godine ponovo tražio nastavak isplate naknade za tjelesno oštećenje, jer da je rješenje od 10. avgusta 2010. godine „pravno neosnovano i kontradiktorno”, smatrajući da se radi o stečenom pravu, da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne zastarijevaju prema članu 4. Zakona o PIO, pa bez obzira na rješenje od 10. avgusta 2010. godine da nema mjesta primjeni instituta ,,res iudicata”, zbog čega da je njegov zahtjev od 15. oktobra 2012. godine dozvoljen i osnovan. Vrhovni sud konstatuje, da iz navedenog proizlazi da je o apelantovom zahtjevu od 15. jula 2010. godine pravosnažno odlučeno na osnovu istih činjenica i primjenom istog zakonskog propisa na osnovu kojih apelant zasniva svoj ponovni zahtjev od 15. oktobra 2012. godine. Zbog navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantov zahtjev je trebalo odbaciti primjenom člana 112. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u predmetnom upravnom postupku na osnovu člana 116. stav 1. Zakona o PIO, zbog nepostojanja uslova za pokretanje tog postupka s obzirom da apelant u svom zahtjevu od 15. oktobra 2012. godine osporava zakonitost rješenja od 10. avgusta 2010. godine zbog nepravilne primjene člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Dalje se navodi, da prema članu 13. Zakona o opštem upravnom postupku, rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba (konačno rješenje), niti pokrenuti upravni spor (pravosnažno rješenje), može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su zakonom predviđeni, a to je odlučivanje povodom primjene nekog od vanrednih pravnih sredstava propisanih odredbama 234.-254. Zakona o opštem upravnom postupku. Vrhovni sud ističe, da apelant svoj ponovni zahtjev zasniva na odredbi stava 2. člana 4. Zakona o PIO, kojom je propisano da prava iz penzijskog i invalidskom osiguranju ne zastarijevaju što nije predmet konkretnog postupka već zahtjev za ponovnu uspostavu i isplatu ranije priznatog prava o kojem je odlučeno pravosnažnim rješenjem, pa je povodom takvog sadržaja tog podneska nedopušteno ocjenjivati zakonitost pravosnažnog rješenja. Po ocjeni Vrhovnog suda, odbijanje zahtjeva umjesto odbacivanja istog ne predstavlja takav nedostatak prvostepenog upravnog akta i osporenog akta, a i prvostepene presude koji bi uticao na njihovu zakonitost, s obzirom na iste pravne posljedice koje prouzrokuje. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4383/16 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio