Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4380/16 ("Bader" d.o.o. Šamac)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4380/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4380/16, rješavajući apelaciju "Bader" d.o.o. Šamac, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Bader" d.o.o. Šamac, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 028637 16 Rsž od 7. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Bader" d.o.o. Šamac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 18. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Rs 028637 16 Rsž od 7. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom poništeno je kao nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu koji je donesen od strane apelanta, kojim prestaje ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između tužitelja (C. T.) i apelanta, te je obavezan apelant da tužitelja vrati na posao i da mu uspostavi sva prava po osnovu rada i radnog odnosa koja je ranije imao i koja mu po zakonu pripadaju, također je obavezan apelant da tužitelju isplati na ime neisplaćenih plata određeni novčani iznos, za određeni vremenski period, kao i na ime regresa za 2013. i 2014. godinu određene novčane iznose.
2. Okružni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud provedenim dokazima u prvostepenom postupku pravilno zaključio da je apelant kao poslodavac tužioca na nezakonit način donio rješenje o otkazu ugovora o radu tužiocu, nakon što je vođen disciplinski postupak zbog učinjene teže povrede radne obaveze (namjerno onemogućavanje ili ometanje drugih radnika da izvršavaju svoje radne obaveze čime se remeti proces rada kod poslodavca, kao i nasilničko ponašanje prema poslodavcu, drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada). Okružni sud konstatuje, da je pravilno prvostepeni sud odlučio da disciplinska komisija nije mogla ni raspravljati o povredi radne obaveze koja se tužitelju stavlja na teret, iz razloga što se sporni događaj desio u krugu firme ,,E-metal“, odnosno druge firme i u vrijeme kada se tužilac nalazio na bolovanju, a kasnije na godišnjem odmoru i da se povreda, koja mu je stavljena na teret, ne smatra kao povreda radne obaveze prilikom rada i u vezi sa radom obzirom da predmet odlučivanja disciplinske komisije prema Zakonu o radu RS, Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu mogu biti samo one povrede radne obaveze koje su nastale u toku radnog vremena zaposlenoga, to jeste na radu ili u vezi sa radom. Okružni sud ističe, da sporni događaj nije mogao biti predmet odlučivanja disciplinske komisije, koja je odlučivala o težim povredama radne obaveze (namjernim ometanjem ili onemogućavanjem drugih radnika da izvršavaju svoje radne obaveze, te nasilničko ponašanje prema radnicima i trećim licima za vrijeme rada), a u toku postupka je utvrđeno da tužilac nije vršio ometanje ili onemogućavanje drugih radnika u vršenju radne obaveze, jer u vrijeme kada se desio događaj nije se nalazio na poslu, već na bolovanju, kao i da nije bilo prijava o nasilničkom ponašanju prema drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada, iz razloga što tužilac spornog dana nije radio i nije bio na radnom mjestu, već je obavijestio tuženog da se nalazi na bolovanju. Okružni sud, također, navodi da verbalni sukob koji se desio između tužioca i B. M. i samo naguravanje u krugu druge firme i u vrijeme kad tužilac nije radio u svojoj firmi, ne može se okvalifikovati kao teža povreda radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 6. Zakona o radu i člana 84., tačka 5. i 6. Pravilnika o radu apelanta, jer odredbe člana 99., 98. i 97. Zakona o radu RS, odgovornost za povredu obaveza utvrđenih ugovorom o radu upućuju na Kolektivni ugovor i Pravilnik o radu i u konkretnom slučaju Pravilnikom o radu članom 83. i 84. utvrđene su povrede radnih obaveza iz ugovora o radu od strane radnika i također je precizirano da se u obzir mogu uzimati samo povrede radne obaveze učinjene na radu ili u vezi sa radom, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman