Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4410/16 (T. K.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4410/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4410/16, rješavajući apelaciju Tunje Krištića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tunjo Krištić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Pr 042397 16 Pžp od 22. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tunjo Krištić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Orašja, podnio je 22. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Pr 042397 16 Pžp od 22. septembra 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 44. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, kao i uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne učini novi prekršaj za koji se može izreći ova zaštitna mjera. Također, apelantu su za počinjeni prekršaj određena dva kaznena boda koji će se evidentirati u evidenciji vozača po pravomoćnosti rješenja, dok je na ime naknade troškova prekršajnog postupka apelant dužan platiti paušal u iznosu od 50,00 KM.

2. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelant 13. februara 2016. godine u 16:00 časova, na regionalnoj cesti Orašje – Šamac, u naseljenom mjestu Grebnice, u javnom prometu upravljao putničkim motornim vozilom marke „Passat“, krećući se brzinom od 82 km/h na dionici puta gdje je brzina kretanja ograničena na 50 km/h, te je tako prekoračio dozvoljenu brzinu kretanja u naselju za 32 km/h. U vezi s tim, utvrđeno je, na osnovu iskaza svjedoka J. A., čiji iskaz je zasnovan na neposrednom opažanju u vrijeme kada je obavljao redovne poslove u okviru službenih ovlaštenja i koji je potkrijepljen rezultatima mjerenja brzine kretanja koje je izvršeno pomoću radara marke „Laser Patrol“, koji je uredno baždaren, da je naprijed navedenog dana iz pravca Orašja naišlo vozilo kojim je upravljao apelant, da je radarom izmjerena brzina kretanja njegovog vozila od 82 km/h, zbog čega je i zaustavljen, kao i to da apelant nije izlazio iz vozila kada mu je ponuđeno da izvrši uvid u radar i da se uvjeri u brzinu koja je izmjerena. Osim toga, odbačen je kao neosnovan apelantov navod da je radar neprecizan instrument i da ima odstupanja od +/- 3%, iz razloga što navedeno nije potkrijepio niti jednim dokazom, te što na tačnost izmjerene vrijednosti brzine ukazuje uredno izdat i ovjeren certifikat od 24. aprila 2015. godine, iz kojeg proizilazi da ručni laserski uređaj za mjerenje brzine vozila u saobraćaju udovoljava mjeriteljskim zahtjevima na temelju izvještaja o ispitivanju od 24. aprila 2015. godine i da je rok važenja navedenog certifikata jedna godina. Isto tako, nije prihvaćena apelantova odbrana da na dionici puta kojom se kretao prije zaustavljanja i kontrole ne postoji horizontalna ni vertikalna signalizacija kojom bi se brzina ograničavala, da ne postoji tabla sa nazivom naseljenog mjesta, iz razloga što je takva odbrana kontradiktorna utvrđenim činjenicama, a naročito svjedočenju J. A., čijem iskazu je poklonjena puna vjera i koji po mišljenju suda nema razloga da apelanta neosnovano tereti.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4410/16 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio