Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4338/16 (ZU "Alpha Plus" Mostar)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4338/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4338/16, rješavajući apelaciju ZU "Alpha Plus" Mostar, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ZU "Alpha Plus" Mostar, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 176383 16 Pžp od 3. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ZU "Alpha Plus" Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić, Mostar, podnio je 15. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Pr 176383 16 Pžp od 3. novembra 2016. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen odgovornim da je učinio prekršaj iz člana 12. tačka 1. Zakona o apotekarskoj djelatnosti F BiH i prekršaj iz člana 25. alineja 4. Zakona o apotekarskoj djelatnosti F BiH, izvršen na način opisan u izreci prvostepenog rješenja, pa mu je za oba prekršaja izrečena novčana kazna u iznosu od po 10.000,00 KM, koje novčane kazne su objedinjene u jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 15.000,00 KM.
2. Kantonalni sud navodi, da je prvostepeni sud pri donošenju svoje odluke o visini novčane kazne kao olakšavajuće okolnosti utvrdio priznaje okrivljenog pravnog lica-apelanta, te raniju nekažnjavanost istog, međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, navedene okolnosti nisu razlog za ublažavanje novčane kazne, jer se ne radi o osobito olakšavajućim okolnostima. Dalje se navodi, da okolnosti koje je prvostepeni sud naveo kao okolnosti olakšavajuće prirode i to redovne uplate doprinosa za uposlene, kao i za uposlenice na porodiljskom odsustvu nisu olakšavajuće okolnosti, jer postupanje po pozitivnim zakonskim propisima je naravno obligatomo, a nepoštivanje istih predstavlja kršenje propisa o ekonomskom i finasijskom poslovanju utvrđenih zakonom ili drugim propisom. Kantonalni sud ističe, da činjenica da je teško osigurati kao zaposlenika magistra farmacije obzirom da istih nema na Zavodu za zapošljavanje, nije i ne može biti okolnost koja opravdava ublažavanje propisane novčane kazne, jer ukoliko okrivljeni-apelant ne može da obezbijedi zakonom propisane uslove za obavljanje svoje djelatnosti on istu i ne može, odnosno ne smije obavljati. Također se navodi, da stavljanje u promet lijekova koji nemaju odobrenje za prometovanje na području na kojem apelant obavlja djelatnost se ne može pravdati greškom ili pak deficitom pojedinih lijekova, kako se to nastoji prikazati od strane apelanta, obzirom da se radi o prekršaju koji može izazvati ozbiljne posljedice, a svijest o istom očigledno nedostaje kod apelanta. Kantonalni sud konstatuje, da sve navedeno ukazuje na osnovanost navoda ovlaštenog organa, kao žalitelja, da pojedinačno izrečene novčane kazne (prvostepeni sud utvrdio apelantu novčane kazne od po 1.000,00 KM za svaki predmetni prekršaj, odnosno jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 KM) u iznosima koji su znatno ublaženi u odnosu na zakonom propisanu minimalnu novčanu kaznu za počinjene prekršaje, a samim tim i jedinstvena novčana kazna, nisu primjerene vrsti i težini prekršaja koje je počinio apelant, niti su primjerene apelantu, pa je zbog toga Kantonalni sud usvojio žalbu ovlaštenog organa i preinačio prvostepeno rješenje na način što je apelantu izrekao pojedinačne novčane kazne u iznosima kao u izreci rješenja Kantonalnog suda, a koji su propisani kao minimalni za prekršaje koje je počinio apelant, koje kazne je primjenom odredbe člana 24. Zakona o prekršajima F BiH objedinio u jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 15.000,00 KM, jer smatra da će se kod apelanta samo strožijim sankcijama ostvariti svrha izricanja istih, odnosno da isti u buduće ne čini ovakve ili slične prekršaje.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman