Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4479/16 (A. Ž.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4479/16

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4479/16, rješavajući apelaciju Ante Živkovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. prosinca 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ante Živkovića.

Utvrđuje se povreda članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.c. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u dijelu Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. studenog 2016. godine i S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. studenog 2016. godine koji se odnosi na poseban pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka a) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ante Živkovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. studenog 2016. godine i S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2.

studenog 2016. godine u odnosu na pravo iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u dijelu koji se odnosi na poseban pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka b) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Živkovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. studenog 2016. godine i S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. studenog 2016. godine u odnosu na pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anto Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Donja Mahala, kojeg zastupa Christian Oršolić, odvjetnik iz Orašja, podnio je 28. studenog 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. studenog 2016. godine i S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. studenog 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 5. prosinca 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su odgovore na apelaciju dostavili 8. prosinca 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sudac za prethodni postupak Suda BiH je Rješenjem broj S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. studenog 2016. godine prihvatio prijedlog Tužiteljstva BiH od 1. studenog 2016. godine, te je desetorici osumnjičenih, među kojima je i apelant, određen pritvor iz razloga propisanih člankom 132. stavak (1) toč. a) i b) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) koji, prema navedenom rješenju, može trajati najdulje do 30. studenog 2016. godine ili do nove sudske odluke, i to zbog utemeljene sumnje da su počinili kaznena djela zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 175. KZ-a.

6. Utemeljena sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret proizašla je iz dokaza koji su prikupljeni tijekom istrage i koji su dostavljeni uz prijedlog, a sastoje se od iskaza svjedoka, te materijalne dokumentacije (o čemu se Sud BiH iscrpnije izjasnio na str. od 16. do 23. osporenog rješenja).

7. Posebne pritvorske razloge Sud BiH je detaljno obrazložio na str. od 23. do 28. osporenog rješenja. Tako je Sud BiH u svezi s postojanjem pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka

a) ZKP-a (opasnost od bjekstva), između ostalog, naveo da je pored činjenice da svi osumnjičeni, osim državljanstva BiH, posjeduju i državljanstvo Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: RH) koja, u skladu sa svojim pozitivnim zakonodavstvom, ne izručuje svoje državljane radi njihova procesuiranja, prilikom razmatranja ove pritvorske osnove uzeo u obzir druge relevantne okolnosti. U svezi s tim Sud BiH je naglasio da su osumnjičeni sada postali svjesni svog položaja, odnosno činjenice da se sumnjiče da su počinili teška kaznena djela za koja se mogu izreći dugogodišnje zatvorske kazne, te činjenice da je istraga u ovom predmetu u završnoj fazi što bi, prema ocjeni Suda BiH, moglo djelovati motivirajuće za sve osumnjičene da iskoriste mogućnost dvojnog državljanstva i pobjegnu u RH i na taj način izbjegnu kaznenu dogovornost, pa su sve navedene okolnosti konkretnog slučaja dovedene u kontekst činjenice da je državljanima RH, ulaskom u Europsku uniju, kretanje po zemljama Šengenskog sporazuma postalo još jednostavnije, a boravak na području tih zemalja nije vremenski ograničen, tako da sve navedeno, promatrano u cjelini, predstavlja okolnost koja ukazuje na realnu opasnost od bjekstva za sve osumnjičene.

8. U svezi s posebnim pritvorskim razlozima iz članka 132. stavak (1) točka b) ZKP-a Sud BiH je, između ostalog, naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu da relevantna praksa međunarodnih sudova ukazuje da se bojazan od ometanja kaznenog postupka definira kao jasna indicija ili posebna okolnost koja opravdava strah od ometanja kaznenog postupka. Nadalje je navedeno da iz prijedloga Tužiteljstva BiH u odnosu na ove pritvorske razloge proizlazi utemeljena bojazan da bi osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogli ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, prije svega, imajući u vidu da je istraga u tijeku, te da Tužiteljstvo BiH u narednom razdoblju namjerava saslušati svjedoke koji su u kritičnom razdoblju bili na području Orašja, te obnašali određene funkcije u HVO-u i policiji, potom Tužiteljstvo BiH u narednom razdoblju planira sa svjedocima provesti radnje prepoznavanja, te saslušati druge svjedoke do kojih se dođe tijekom istrage, pa sve navedeno ukazuje na opravdanost određivanja pritvora. U svezi sa ovom pritvorskom osnovom Sud BiH se pozvao na stajalište Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), zauzeto u presudi Barfuss v. The Czech Republic), u kojoj je, između ostalog, izneseno stajalište da kompleksnost istrage, ozbiljnost optužbi i opasnost da bi postupak bio opstruiran ako bi optuženi bio pušten na slobodu predstavlja dovoljno i relevantno obrazloženje da opravda lišavanje slobode pojedinca.

9. Sud BiH je prilikom odlučenja razmotrio mogućnost primjene blažih mjera osiguranja, ali je nakon analize utvrdio da se u ovom trenutku samo mjerom pritvora može osigurati nesmetano odvijanje istrage, te da nijedna blaža mjera osiguranja u okolnostima konkretnog slučaja ne bi bila svrsishodna. Shodno svemu navedenom, Sud BiH je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom relevantnih odredaba ZKP-a, i to članka 132. stavak (1) toč. a) i b), članka 134. stavak (1) i članka 135. stavak (1).

10. Rješenjem vijeća Suda BiH broj S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. studenog 2016. godine odbijen je priziv apelantova branitelja protiv prvostupanjskog rješenja. Osvrćući se na prigovore apelantova branitelja da u odnosu na apelanta ne postoji temeljni uvjet za određivanje pritvora, a to je utemeljena sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, Sud BiH je prigovore ocijenio neutemeljenim jer iz sadržaja prikupljenih dokaza proizlazi da je apelant, kao vojni policajac, sudjelovao u premlaćivanju civila srpske nacionalnosti, a da je apelant bio pripadnik vojne policije proizlazi i iz materijalne dokumentacije.

11. Neutemeljenost prizivnih prigovora apelantova branitelja o nepostojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora Sud BiH je detaljnije obrazložio na str. od 22. i 23. osporenog rješenja, podržavši u cijelosti stajalište izneseno u prvostupanjskom rješenju. Tako je Sud BiH, razmatrajući razloge propisane točkom a) stavak 1) članka 132. ZKP-a, između ostalog, naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu da se apelant nalazi u određenim poslovnim aktivnostima povezanim sa inozemstvom, te da ta okolnost, sagledana sa ostalim činjeničnim okolnostima koje su detaljno interpretirane u prvostupanjskom rješenju, opasnost od bjekstva čini realnom i objektivnom. Sud BiH je, također, razmotrio mogućnost primjene nekih od blažih mjera osiguranja, ali u okolnostima konkretnog slučaja nije našao svrsishodnim primjenu neke od njih. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelacijom se tvrdi da je apelantu osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europski sud), te pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije. Apelant osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora koji su propisani toč. a) i b) stavka 1. članka 132. ZKP-a. U svezi sa opasnošću od bjekstva ukazuje da Sud BiH, osim činjenice da apelant posjeduje dvojno državljanstvo i da je postao svjestan težine kaznenog djela za koje se tereti i visine kazne, nije naveo nikakve druge razloge koji bi opravdali primjenu ove pritvorske osnove. Navodi se nadalje da Sud BiH apelanta nije povezao ni sa kakvim vezama sa inozemstvom, niti s postojanjem imovine u drugoj zemlji. Postojanje veza sa inozemstvom Sud BiH je utemeljio na službenoj zabilješci SIPA-e, ali u spisu nema dokaza za takve tvrdnje, pri čemu je Sud BiH zanemario okolnost da je apelant već godinu dana znao da se sumnjiči za ratni zločin i da se protiv njega vodi istraga, ali pred Kantonalnim tužiteljstvom. Identična situacija je i s pritvorskim razlogom iz točke b) stavka 1. članka 132. ZKP-a jer Sud BiH nije konkretizirao, niti objektivizirao razloge za primjenu ovog pritvorskog razloga. Prema apelantovoj ocjeni, Sud BiH je u osporenim rješenjima naveo uopćene razloge bez ikakve individualizacije. Apelacijom se traži usvajanje apelacije, utvrđivanje kršenja apelantovih prava na koja se apelacijom pozvao, te ukidanje osporenih rješenja.

b) Odgovor na apelaciju

13. Sud BiH je, između ostalog, naveo da je glede postojanja opasnosti od bjekstva u osporenim rješenjima sasvim ispravno zaključeno da činjenica da je apelant određenim poslovnim aktivnostima povezan sa inozemstvom (kao vozač kamiona), promatrana u ukupnosti s činjenicom da apelant ima dvojno državljanstvo (BiH i RH) i živi u pograničnom području, kao i činjenicom da RH u skladu sa odredbama Ustava te države ne izručuje svoje državljane, opasnost od bjekstva čine realnom i objektivno mogućom.

14. Tužiteljstvo BiH je, između ostalog, navelo da je Sud BiH naveo relevantne razloge koji su po svom karakteru takvog intenziteta da opravdavaju izricanje pritvora iz članka 132. stavak (1) točka a) ZKP-a. Tužiteljstvo BiH se u potpunosti slaže sa stajalištem Suda BiH da okolnost da je apelant poslovnim aktivnostima povezan sa inozemstvom, promatrana u cjelini, opasnost od bjekstva čini realnom i opravdanom.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Članak 131. stavak (1) (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

Članak 132. stavak (1) toč. a) i b) (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače, Članak 134. stavak (1) Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog Tužitelja.

Članak 135. stavak (1) Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudac za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju suca za prethodni postupak, pritvor može trajati najdulje mjesec dana od dana oduzimanja slobode. Nakon proteka toga roka osumnjičenik se može zadržati u pritvoru samo temeljem rješenja o produljenju pritvora.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u kontekstu članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

Europske konvencije

18. U svezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na pravilno suđenje Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stajalište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovitim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u tijeku. Suglasno praksi Ustavnog suda i Europskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, Serija A, broj 146, stavak 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

19. U konkretnom slučaju istražni postupak koji se vodi pred Tužiteljstvom BiH još uvijek traje i nije rezultirao tužiteljskom odlukom. Shodno tome, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđenje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. prosinca 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, točka 26.).

20. Suglasno navedenom, imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije preuranjena.

b) Dopustivost u odnosu na ostala prava

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. studenog 2016. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenja apelant je primio 10. studenog 2016. godine, a apelacija je podnesena 28. studenog 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija rješenja Suda BiH o određivanju pritvora tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka

c) i stavak 3. Europske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost osobe

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.

25. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

c. u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela.

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

26. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava rješenja Suda BiH o određivanju jednomjesečnog pritvora tijekom trajanja istrage koji je, shodno osporenim rješenjima, mogao trajati najdulje do 30. studenog 2016. godine. Prema informacijama s kojima raspolaže Ustavni sud, Sud BiH je u međuvremenu apelantu ukinuo pritvor. Stoga će Ustavni sud u ovoj odluci, budući da apelant naknadno nije dopunjavao apelaciju, ispitati osporena rješenja Suda BiH o određivanju jednomjesečnog pritvora shodno apelacijskim prigovorima koji se odnose na (ne)postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak (1) toč. a) i b) ZKP-a, ukazujući da Sud BiH prilikom odlučenja nije uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, niti je konkretizirao razloge za primjenu ovih pritvorskih razloga, što dana obrazloženja, prema apelantovoj ocjeni, čini paušalnim i proizvoljnim.

27. Ustavni sud ukazuje na to da odredba članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu sa člankom 5. stavak 1.c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje zakonito u smislu navedenog članka, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Prema daljnjem stajalištu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da usprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

28. Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu članka 132. stavak (1) ZKP, opći uvjet za određivanje i produljenje pritvora postojanje utemeljene sumnje, što apelant ne dovodi u pitanje predmetnom apelacijom, pa će Ustavni sud shodno tome, krećući se u granicama apelacijskih prigovora, ispitati prigovore koji se tiču (ne)postojanja posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora.

29. Dakle, apelant osporava rješenja Suda BiH tvrdeći da ne postoje relevantni razlozi za određivanje pritvora, propisani odredbama članka 132. stavak (1) toč. a) i b) ZKP-a. Ustavni sud podsjeća na to da je citiranim odredbama propisano da ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, što u konkretnom slučaju apelant ne osporava, pritvor joj se može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, odnosno ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

Pritvorski razlog iz članka 132. stavak (1) točka a) ZKP-a

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, donoseći prvostupanjsko rješenje, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak (1) točka a) ZKP-a uzeo u obzir da apelant posjeduje dvojno državljanstvo BiH i RH, pa je ta okolnost dovedena u kontekst činjenice da RH svojim građanima garantira da ih neće isporučiti drugim državama u slučaju kaznenog gonjenja, što je apostrofirano kao poseban problem. Ustavni sud, također, zapaža da je prilikom odlučenja prvostupanjski sud uzeo u obzir i težinu kaznenih djela za koja se apelant sumnjiči sa aspekta zaprijećenih kazni, kao i okolnost da se predmetna istraga nalazi u svojoj završnoj fazi, pa je sve navedeno, sagledano u svojoj ukupnosti, prema ocjeni suca za prethodni postupak Suda BiH, opravdalo primjenu ovog pritvorskog razloga. Ustavni sud, nadalje, zapaža da je vijeće Suda BiH razmotrilo prvostupanjsko rješenje u svjetlu identičnih prigovora koje apelant u apelaciji ponavlja ne nalazeći ih opravdanim. Ustavni sud, također, zapaža da je vijeće Suda BiH dodatno pojasnilo da uz sve navedene okolnosti prikupljeni dokazi ukazuje da apelant održava određene poslovne aktivnosti sa inozemstvom što, prema ocjeni vijeća Suda BiH, dodatno opravdava primjenu ovog pritvorskog razloga. Ustavni sud, također, zapaža da se Sud BiH u odgovoru na apelaciju dodatno osvrnuo na apelacijske prigovore istaknuvši još da je apelant kao vozač kamiona u poslovnim aktivnostima sa inozemstvom, što opravdava primjenu ovog pritvorskog razloga.

31. Ustavni sud podsjeća da rizik od bjekstva predstavlja zabrinjavajuću okolnost za nadležne organe, posebice ako inicijalno uhićenje osumnjičenog nije bilo jednostavno, a postoje određene osobe koje će pobjeći ako im se za to ukaže prilika. Međutim, nije dovoljno oslanjati se na ovu opću mogućnost, posebice ako nema nikakvih prepreka bjekstvu (vidi, Europski sud, Stögmüller protiv Austrije, presuda od 10. studenog 1969. godine, aplikacija broj 1601/62). Ustavni sud nadalje podsjeća na stajalište Europskog suda izneseno u predmetu Letellier protiv Francuske: „Kako opasnost od bjekstva nije bila očigledna od samog početka, date odluke su sadržavale neadekvatne navode o razlozima utoliko što nisu spomenute okolnosti podobne za utvrđenje takve opasnosti“ (vidi, Europski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. lipnja 1991. godine, aplikacija broj 12369/86, točka 41.).

32. Imajući u vidu prethodno izneseno, budući da je Sud BiH u odnosu na apelanta ovaj pritvorski razlog, u biti, sveo na postojanje dvojnog državljanstva i težinu kaznenih djela za koja se sumnjiči, Ustavni sud smatra da u odnosu na citirani pritvorski razlog Sud BiH u obrazloženju osporenih rješenja nije ponudio relevantne i dovoljne razloge u odnosu na apelanta pojedinačno, odnosno nije u dovoljnoj mjeri individualizirao razloge za primjenu ovog pritvorskog razloga. Ustavni sud smatra da Sud BiH niti jednim dokazom nije potkrijepio navode o apelantovim vezama sa inozemstvom, osim što je iznesen podatak da je apelant vozač kamiona što, samo po sebi, bez drugih konkretnih dokaza da će tu okolnost iskoristiti da pobjegne ako bude pušten iz pritvora, ne može biti relevantno za primjenu ovog pritvorskog razloga, pa se ovi „posebni“ razlozi koje je Sud BiH imao u vidu prilikom odlučenja svode na razinu paušalnih tvrdnji. Štoviše, vijeće Suda BiH je u osporenom rješenju, uvažavajući prizive drugih osumnjičenih u predmetnom slučaju (a radilo se o istom činjeničnom i pravnom pitanju) navelo da posjedovanje dvojnog državljanstva i okolnosti koje se navode u pobijanim rješenjima (težina djela, visina zaprijećenih kazni, a koje su prisutne u svakom sličnom predmetu), same po sebi, ne predstavljaju opravdan razlog za postojanje opasnosti od bjekstva. Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja, u odsustvu drugih relevantnih dokaza, osim težine kaznenog djela i dvojnog državljanstva, bilo osnove da vijeće Suda BiH identičan standard primijeni i na apelanta, te da uvaži i njegov priziv, što je vijeće Suda BiH propustilo učiniti.

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na zakonit pritvor zagarantirano člankom 5. st. 1.c. i 3. Europske konvencije u odnosu na pritvorski razlog iz članka 132. stavak (1) točka a) ZKP-a.

Pritvorski razlog iz članka 132. stavak (1) točka b) ZKP-a

34. U svezi s pritvorskim razlogom koji propisuje točka b) stavka (1) članka 132. ZKP-a koji se primjenjuje, između ostalog, „ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače“ Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svezi s tom pritvorskom osnovom naveo relevantne razloge koji se ne čine proizvoljnim. Naime, Sud BiH je razmatrajući tu pritvorsku osnovu imao u vidu da Tužiteljstvo BiH još uvijek nije završilo istragu, da se u narednom razdoblju planiraju provesti još neke istražne radnje, saslušati svjedoci koji još uvijek nisu saslušani što je sve, i prema ocjeni Ustavnog suda, shodno činjenici da je istražni postupak u tijeku, u toj fazi postupka opravdalo primjenu navedene pritvorske osnove. Međutim, Ustavni sud naglašava da pritvor određen prema navedenoj zakonskoj osnovi ne može neograničeno dugo trajati, odnosno prikupljanje dokazne građe mora biti završeno u razumnom vremenu. U svezi s tim, Ustavni sud uočava da je apelantu u međuvremenu ukinut pritvor i da je pušten na slobodu. Shodno tome, imajući u vidu i tu okolnost, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelantove prigovore usmjerene u pravcu diskreditiranja obrazloženja Suda BiH prilikom određivanja pritvora primjenom članka 132. stavak (1) točka b) ZKP-a.

35. Uzimajući u obzir da je pritvor koji je apelantu određen osporenim rješenjima u međuvremenu ukinut, Ustavni sud naglašava da samim tim nije bilo osnove da se osporena rješenja ukinu, te da je u takvim okolnostima sasvim dovoljno što je ovom odlukom ukazano na djelomične propuste redovitih sudova prilikom određivanja mjere pritvora apelantu.

36. Cijeneći sve navedeno u svjetlu apelacijskih prigovora Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima Suda BiH nije došlo do kršenja članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.c. i 3. Europske konvencije u odnosu na poseban pritvorski razlog iz članka 132. stavak (1) točka a) ZKP-a kada odluka o određivanju pritvora ne sadrži dovoljne i razumne razloge za zaključak da je opravdano apelantu odrediti pritvor prema navedenoj pritvorskoj osnovi.

38. Nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.c. i 3. Europske konvencije u odnosu na poseban pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a kada odluka o određivanju pritvora sadrži dovoljne i jasne razloge za određivanje pritvora prema toj zakonskoj osnovi i kada je pritvor prema toj osnovi trajao ograničeno vrijeme.

39. Na temelju članka 18. stavak (3) točka l) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4479/16 (A. Ž.) | Sudska praksa | Aktio