Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1542/16 (D. V.,S. O.,D. L. i drugi)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1542/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1542/16, rješavajući apelacije Dalibora Vukanovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dalibor Vukanović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 033920 15 Rev od 1. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 033920 14 Rsž od 18. novembra 2014. godine;
Slavko Oršolić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 034322 15 Rev od 15. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034322 15 Rsž od 25.
februara 2015. godine;
Dragan Lučić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 033870 15 Rev od 15. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 033870 14 Rsž od 7.
novembra 2014. godine;
Ilija Čičak, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 036332 15 Rev od 17. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 036332 15 Rsž od 3.
februara 2015. godine;
Mario Dedić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 035105 15 Rev od 24. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 035105 14 Rsž od 7.
novembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1542/16
1. Dalibor Vukanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gabele, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 1. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 033920 15 Rev od 1. decembra 2015. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 033920 14 Rsž od 18. novembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-287/15 od 26. februara 2015. godine, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjevi, kojim je tražio da mu tužena (Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - za bivše Federalno ministarstvo odbrane) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za određeni vremenski period, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude. Istom presudama je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, kojim se utvrđuje da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja
4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB, zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB.
2. Kantonalni sud navodi, da je prvostepeni sud, nakon što je utvrdio da je apelantu pravo na beneficirani mirovinski staž priznato članom 5. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama oružanih snaga, koji je on zaključio sa Ministarstvom odbrane HR HB, 20. januara 1996. godine, te da apelantu nisu isplaćivani dodatni doprinosi za sporni period slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja, primjenom članova 4., 5., i 101. Zakona o mirovinskom osiguranju vojnih osiguranika HR HB, koji je važio u vrijeme zaključivanja ugovora, zaključio da apelant pravo na staž osiguranja, sa uvećanim trajanjem, nije stekao na način i pod uslovima propisanim navedenim zakonskim odredbama, jer nosilac osiguranja u zakonom propisanoj proceduri nije donio rješenje o utvrđivanju prava apelanta na staž osiguranja, koji se računa sa uvećanim trajanjem. Dalje se navodi, da je prvostepeni sud primjenom odredbi članova 208. i 220. Zakona o odbrani F BiH, koji je stupio na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora, zaključio da odredbe ovog zakona na drugačiji način regulišu staž osiguranja sa uvećanim trajanjem nego član 5. spornog ugovora. Također se navodi, da se prvostepeni sud bavio pitanjem da li se kod spornog ugovora radi o stečenom pravu apelanta, te da je u tom smislu zauzeo stav da se ne radi o stečenom pravu, obzirom da ovo pravo apelant nije ostvario, jer ni pravni prednik tužene nije izvršavao obavezu preuzetu članom 5. ugovora, a koja mu nije priznata rješenjem nadležnog ministarstva, te je prvostepeni sud zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da postoji odluka tužene, kao nosioca osiguranja, kojom je utvrđeno da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan članom 92. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH, propisan i za radno mjesto koje je obavljao apelant. Kantonalni sud ističe, da apelant nije u pravu kada u žalbi tvrdi da se pobijana odluka obrazlaže načelom izvjesnosti i načelom legitimnog očekivanja, jer iz sadržaja pobijane odluke proističe da se ona zasniva na materijalno pravnim propisima, a ne na načelima izvjesnosti, koji su u pobijanoj presudi elaborirani zbog toga što se tužbeni zahtjev zasnivao na pravu iz ugovora, za koje je apelant smatrao da je stečeno pravo, a ne na pravu koje svoje utemeljenje ima u pravnim propisima, zbog čega žalba griješi kada potencira na tome da je pobijana odluka zasnovana na načelima izvjesnosti i legitimnog očekivanja. Neosnovan je i žalbeni navod apelanta da se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na arbitrarnoj primjeni prava i na nezakonitom postupanju tužene, koja nije donijela odluke u cilju provedbe zakona, a koje je primijenio prvostepeni sud kao materijalno pravne propise na osnovu kojih je odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravne propise na kojima se zasniva pobijana odluka i suprotno stavu žalbe, da prvostepena odluka ne daje legitimitet nezakonitom postupanju tužene, kojeg nije ni bilo, te da se ne može smatrati nezakonitim ponašanje, koje je zasnovano na primjeni materijalnog prava, niti se može smatrati da je legitimno očekivati neko pravo, koje nema utemeljenja u zakonskim propisima.
AP-1689/16
3. Slavko Oršolić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tolise, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 11. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 034322 15 Rev od 15. decembra 2015. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 034322 15 Rsž od 25. februara 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2045/15 od 17. juna 2015. godine, u odnosu na apelaciju broj AP-2104/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjevi, kojim je tražio da mu tužena (Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - za bivše Federalno ministarstvo odbrane) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za određeni vremenski period, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjana odredba člana 5. stav 1. alineja 1. i 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB, zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB. Istom presudama je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, kojim se utvrđuje da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB, zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB.
4. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant 1. marta 1996. godine sa Ministarstvom obrane HR HB zaključio Ugovor o službi u profesionalnim postrojbama oružanih snaga HR HB, na vrijeme od tri godine, a na osnovu člana 9. stav 2. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB, kojim je propisano da se prava i obveze djelatnih vojnih osoba - gardista u gardijskim postrojbama, u pravilu uređuju ugovorom o službi i Službovnikom oružanih snaga. Nadalje, da je odredbom člana 5. alineja 4. navedenog Ugovora regulisano da apelant, između ostalog, ima pravo i na beneficirani mirovinski staž za rad u miru sa uvećanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada, da je apelantu izvršena uplata osnovnog osiguranja za sporni period, dok nije izvršena uplata dodatnih doprinosa staža osiguranja, koji se računa sa uvećanim trajanjem, da je apelant nakon spajanja HVO i Armije R BiH u Vojsku Federacije, preuzet u sastav Federalnog ministarstva obrane, a da nije zaključen novi ugovor, niti je stari stavljen van snage. Nadležni sud, u konkretnom slučaju, je primjenom članova 90. do 97. Zakona o mirovinskom osiguranju vojnih osiguranika („SL. list SFRJ“ broj 7/85, 74/87 i 20/89), te članova 4., 5., i 111. istog zakona, zatim primjenom članova 4., 5. i 101. Zakona o mirovinskom osiguranju vojnih osiguranika HR HB, koji je stupio na snagu nakon zaključenja spornog ugovora, zaključio da apelant pravo na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem nije stekao na način i pod uvjetima propisanim navedenim zakonskim odredbama, jer nositelj osiguranja nije u proceduri propisanoj imperativnim odredbama navedenih zakona donio rješenje o utvrđivanju prava apelanta na staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, zbog čega je odredba člana 5. stava 1. alineja 4. spornog ugovora ništava u smislu odredbi člana 103. i 105. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje je primjenom odredbi članaka 208. i 220. Zakona o obrani F BiH, koji je stupio na snagu 22. avgusta 1996. godine, zaključio da odredbe ovog zakona na drugačiji način reguliraju staž osiguranja sa uvećanim trajanjem nego člana 5. alineja 4. spornog ugovora. Također, u pogledu pitanja da li se kod spornog ugovora radi o stečenom pravu apelanta, zauzet je stav da se ne radi o stečenom pravu, obzirom da ovo pravo apelant nije ostvario kao djelatna vojna osoba na službi u oružanim snagama HR HB-HVO, te stoga nije imao razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske F BiH njemu biti isplaćivani dodatni doprinosi kao pripadniku hrvatske komponente (HVO), a da pripadnicima druge komponente Armije R BiH ovi doprinosi ne pripadaju, što bi bilo suprotno članu 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, koji se primjenjivao i na pripadnike Vojske F BiH i direktno u suprotnosti i sa članom 14. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Također je utvrđeno, da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da postoji odluka tužene, kao nositelja osiguranja, kojom je utvrđeno da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, propisan članom 92. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH, propisan i za radno mjesto koje je obavljao apelant. AP-1690/16
5. Dragan Lučić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bugojna, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 11. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 033870 15 Rev od 15. decembra 2015. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 033870 14 Rsž od 7. novembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 287/15 od 26. februara 2015. godine, u odnosu na apelaciju broj AP-289/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjevi, kojim je tražio da mu tužena (Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - za bivše Federalno ministarstvo odbrane) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za određeni vremenski period, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude. Istom presudama je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, kojim se utvrđuje da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB, zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB.
6. Kantonalni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, zasnivajući svoju odluku na pravnom zaključku da beneficirani radni staž nije utemeljen na tada važećim propisima, te da se ne radi o stečenom pravu apelanta, jer ovo pravo apelant nije ostvario kao djelatna vojna osoba na službi u Oružanim snagama HR HB-HVO, pa stoga nije imao razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske F BiH, njemu kao pripadniku Hrvatske komponente (HVO), biti isplaćeni dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armije R BiH) isti doprinosi, ne pripadaju, što bi bilo u suprotnosti sa odredbom člana 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, koji se u skladu sa odredbom člana 168. stav 4. primjenjivao i na pripadnike vojske F BiH, a i u suprotnosti sa članom 14. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Dalje se navodi, da prema stavu prvostepenog suda, izvedenim dokazima, apelant nije dokazao da postoji odluka tužene, kojom je u smislu člana 92. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH utvrđeno da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan i za radno mjesto na kome je radio apelant u utuženom periodu, tako da je sporna odredba člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora od 20. aprila 1995. godine ništava i ista je protivna odredbama člana 208. i 219. Zakona o odbrani F BiH, a i odredbama članova 90., 91., 92. i 94. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH. Kantonalni sud konstatuje, da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, kada je odbio tužbeni i usvojio protivtužbeni zahtjev, imajući u vidu činjenicu da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem bio regulisan odredbama člana 90. do člana 97. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, koji se primjenjivao temeljem Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakoni. Po ocjeni Kantonalnog suda, ne može se prihvatiti stav apelantove žalbe, da je apelant stekao pravo na staž osiguranja, koji se računa sa uvećanim trajanjem, na način i pod uvjetima propisanim naprijed navedenim zakonskim odredbama, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda, da odredba člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora od 20. aprila 1995. godine nema materijalno pravno uporište u odredbama tada važećeg zakona i da je zbog toga ništava. Kantonalni sud ističe, da kako apelant, u konkretnom slučaju, nije stekao pravo na staž osiguranja, koji se računa s uvećanim trajanjem, na način i pod uvjetima propisanim relevantnim zakonskim odredbama, jer nositelj osiguranja nije u proceduri propisanoj imperativnim odredbama navedenih zakona, utvrdio da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan za dužnost i zadatke koje je obavljao apelant, niti je nakon toga donio rješenje o utvrđivanju prava na staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, to se pouzdano može zaključiti da odredba člana 5. stav 1. alineja 4. predmetnog Ugovora, nema materijalno pravno utemeljenje u odredbama važećih zakona, zbog čega je ista ništava, u smislu odredaba člana 103. stav 1., u vezi sa odredbom člana 105. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kako je to prvostepeni sud pravilno odlučio, prilikom odlučivanja o protivtužbenom zahtjevu tužene, čime se žalbeni navodi apelanta u tom smislu, pokazuju neutemeljenim.
AP-1691/16
7. Ilija Čičak (u daljnjem tekstu: apelant), iz Odžaka, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 11. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom protiv rješenja Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 036332 15 Rev od 17. decembra 2015. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 036332 15 Rsž od 3. februara 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4697/14 od 21. jula 2015. godine, u odnosu na apelaciju broj AP-1740/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjevi, kojim je tražio da mu tužena (Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - za bivše Federalno ministarstvo odbrane) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za određeni vremenski period, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi da pravno valjana odredba člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB, zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB. Istom presudama je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, kojim se utvrđuje da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB, zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB.
8. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant sa Ministarstvom obrane HR HB zaključio Ugovor o službi u profesionalnim postrojbama oružanih snaga HR HB, 12. aprila 1995. godine, na vrijeme od tri godine, da je odredbom člana 5. navedenog Ugovora regulisano da apelant, između ostalog, ima pravo i na beneficirani mirovinski staž za rad u miru sa uvećanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada, da je apelantu izvršena uplata osnovnog osiguranja za sporni period, dok nije izvršena uplata dodatnih doprinosa. Nadležni sud, u konkretnom slučaju, je primjenom članova 4., 5., i 101. Zakona o mirovinskom osiguranju vojnih osiguranika HR HB, koji je važio u vrijeme zaključivanja ugovora, zaključio da apelant nije stekao pravo na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem na način i pod uslovima propisanim navedenim zakonskim odredbama, jer nosilac osiguranja u zakonom propisanoj proceduri nije donio rješenje o utvrđivanju prava apelanta na staž osiguranja, koji se računa sa uvećanim trajanjem. Dalje se navodi, da je prvostepeni sud primjenom odredbi članova 208. i 220. Zakona o odbrani F BiH, koji je stupio na snagu nakon zaključenja ugovora, zaključio da odredbe ovog zakona na drugačiji način regulišu staž osiguranja sa uvećanim trajanjem nego član 5. spornog ugovora. Također je razmatrano pitanje da li se kod spornog ugovora radi o stečenom pravu apelanta, te da je u tom smislu nadležni sud zauzeo stav da se ne radi o stečenom pravu, obzirom da ovo pravo apelant nije ostvario, jer ni pravni prednik tužene nije izvršavao obavezu preuzetu članom 5. ugovora, a koja mu nije priznata rješenjem nadležnog ministarstva, te da se ne radi o stečenom pravu apelanta, jer ovo pravo apelant nije ostvario kao djelatna vojna osoba na službi u Oružanim snagama HR HB-HVO, pa stoga nije imao razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske F BiH, njemu kao pripadniku Hrvatske komponente (HVO), biti isplaćeni dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armije R BiH) isti doprinosi, ne pripadaju, što bi bilo u suprotnosti sa odredbom člana 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, koji se u skladu sa odredbom člana 168. stav 4. primjenjivao i na pripadnike vojske F BiH, a i u suprotnosti sa članom 14. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Nadležni sud zaključuje da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da postoji odluka tužene, kao nosioca osiguranja, kojom je utvrđeno da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan članom 92. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH, propisan i za radno mjesto koje je obavljao apelant, tako da je sporna odredba člana 5. stav 1. alineja 4. predmetnog ugovora u suprotnosti i protivna je odredbama člana 208. i 219. Zakona o odbrani F BiH, a i odredbama članova 90., 91., 92. i 94. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH.
AP-1692/16
9. Mario Dedić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 11. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 035105 15 Rev od 24. decembra 2015. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 035105 14 Rsž od 7. novembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4665/13 od 26. februara 2015. godine, u odnosu na apelaciju broj AP-285/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjevi, kojim je tražio da mu tužena (Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - za bivše Federalno ministarstvo odbrane) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za određeni vremenski period, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude. Istom presudama je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, kojim se utvrđuje da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB, zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB.
10. Kantonalni sud navodi, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantu pravo na beneficirani mirovinski staž, priznato članom 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama oružanih snaga, od 25. oktobra 1995. godine, koji je on zaključio sa Ministarstvom odbrane HR HB, da je nakon spajanja HVO i Armije R BiH u vojsku F BiH apelant preuzet u postrojbe vojske F BiH, a da pri tom nije sklapan novi ugovor, niti je stavljen van snage postojeći ugovor, da apelantu nisu isplaćivani dodatni doprinosi za sporni period. Dalje se navodi, da je prvostepeni sud primjenom članova 90. do 97., 4., 5. i 111. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Službeni list SFRJ“, broj //85, 74/87 i 20/89), te primjenom članova 4., 5. i 101. Zakona o mirovinskom osiguranju vojnih osiguranika HR HB, koji je stupio na snagu nakon zaključenja spornog ugovora, zaključio da apelant nije pravo na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem stekao na način i pod uslovima propisanim navedenim zakonskim odredbama, jer nosilac osiguranja nije u proceduri propisanoj imperativnim odredbama navedenih zakona donio rješenje o utvrđivanju prava apelanta na staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, te je primjenom odredbi članova 208. i 220. Zakona o odbrani F BiH, koji je stupio na snagu nakon zaključenja ugovora, zaključio da i odredbe ovog zakona na drugačiji način regulišu staž osiguranja sa uvećanim trajanjem nego član 5. spornog ugovora. Također se navodi, da je zbog navedenog prvostepeni sud zaključio da odredba člana 5. spornog ugovora nema svoje materijalno pravno utemeljenje u odredbama tada važećih zakona i da je zbog toga ništava u smislu odredaba članova 103. stav 1. i 105. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, da je protivna navedenim zakonskim propisima, zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud ističe, da apelantova žalba nije u pravu kada tvrdi da je prvostepeni sud izvršio povredu član 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u F BiH i člana 168. stav 4. istog zakona, te člana 14. Evropske konvencije odbijajući prijedlog apelanta za izvođenjem dokaza na okolnosti da je tužena u utuženom periodu sa drugim uposlenicima imala ugovoren beneficirani staž. Naime, imajući u vidu naprijed izložene razloge iz kojih je vidljivo da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev za priznavanje beneficiranog staža osiguranja zbog toga što isti nema svoje utemeljenje u materijalno pravnim propisima, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelanta za izvođenjem ovih dokaza. Suprotno stavu apelantove žalbe, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio i o protivtužbenom zahtjevu tužene, a svoju odluku o protivtužbenom zahtjevu je zasnovao na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, činjenično stanje i materijalno pravo na kojima se temelji odluka o tužbenom zahtjevu apelanta identično je činjeničnom stanju i materijalnom pravu na kojima se temelji odluka o protivtužbenom zahtjevu, te je pravilno konstatovao prvostepeni sud u pobijanoj odluci navodeći da je upravo iz razloga iz kojih je odbijen apelantov tužbeni zahtjev usvojen protivtužbeni zahtjev tužene.
Spajanje predmeta
11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1542/16.
12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. U vezi sa predmetnim apelacijama, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2701/14 od 14. maja 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman