Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4399/16 (R. J. i H. M.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4399/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4399/16, rješavajući apelacije Radovana Janjića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Radovan Janjić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042282 16 Gž 2 od 26. oktobra 2016. godine;

Hašim Mujanović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 022181 15 Gž od 5. oktobra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4399/16

1. Radovan Janjić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ilijaša, kojeg zastupa Ranko Ćajić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042282 16 Gž 2 od 26. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (A. Đ.) 17. aprila 2008. godine izmjestio svoju drvenu ogradu sa svojih parcela zemljišta (pobliže označene u izreci prvostepenog rješenja) i istu postavio na parcelama zemljišta u posjedu aplanta (pobliže opisane u izreci prvostepenog rješenja) i tom prilikom zauzeo dijelove parcela apelanta u cijeloj njihovoj dužini u površini od 2305 m , kako je prikazano na skici koju je sastavio vještak geodezije E. M. od 13.

septembra 2007. godine, koja je sastavni dio rješenja, između kojih je parcela u posjedu apelanta i tuženog stvarna ranija međa na licu mjesta trajno obilježena sa metalnim međašima, čime je izvršio smetanje posjeda apelanta na navedenim parcelama zemljišta i njegovo uznemiravanje, kao i članova porodičnog domaćinstva, uz nalog tuženom da se ubuduće kloni smetanja posjeda apelanta na navedenim parcelama zemljišta i da uspostavi pređašnje stanje. U obrazloženju osporene odluke, navodi se, između ostalog, da se u postupcima smetanja posjeda rasprava ograničava na činjenice posljednjeg stanja i nastalog smetanja. Nadalje, konstatovano je da između apelanta i tuženog postoji spor u odnosu na među koja, prema stanju spisa, nikada nije uređena. Naime, konstatovano je da su i apelant i tuženi više puta pomjerali ogradu, dok je vještak naveo da međa nije uređena nego je samo pokazana od strane stranaka i tako obilježena. Obzirom na neuređenost međe i višestruka pomjeranja ograde, zaključeno je da apelant nije ponudio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je na predmetnom spornom zemljištu neposredno vršio faktičku vlast, u smislu odredbi člana 75. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, u vrijeme kada je došlo do navodnog smetanja posjeda od strane tuženog, a bez kojeg utvrđenja se nije mogla donijeti odluka kojom bi se usvojio tužbeni zahtjev apelanta.

2. AP-4411/16

2. Hašim Mujanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bužima, kojeg zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnio je 22. novembra 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 022181 15 Gž od 5. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (A. Š.) smetao apelanta u posjedu privatnog puta koji djelimično ide preko parcele apelanta (pobliže opisano u izreci prvostepenog rješenja), tako što je 12. i 13. decembra 2013. godine postavio ogradu od 14 betonskih stubova visine oko 1 metar i na njih postavio pletenu žicu i na taj način suzio pristupni put i onemogućio prolaz apelantu autom, traktorom ili većim vozilima, što je prikazano na skici mjerenja vještaka geodetske struke A. I. od 27. oktobra 2014. godine koja je sastavni dio izreke rješenja i da se naloži tuženom da uspostavi prijašnje posjedovno stanje i poruši postavljenu ogradu. U obrazloženju osporene odluke, navodi se, između ostalog, da je prvostepeni sud pravilno zaključio, u skladu sa odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku, da apelant nije dokazao da je on bio u posjedu dijela spornog puta gdje je tuženi postavio ogradu. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 80. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVP) propisuje da posjednik ima pravo na zaštitu od protivpravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda, dok je članom 82. ZVP propisano da posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i počinitelja, a najkasnije u roku od 1 godine od dana nastalog smetanja. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 83. ZVP propisuje da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. U vezi s tim, zaključeno je da apelant nije dokazao da je vršio posjed korištenja spornog puta iz razloga što nije ni živio na toj nekretnini i tek kada je počeo da gradi dva manja stambena objekta na parceli iza njegove kuće, imao je potrebu za tim putem, a kada ga je pokušao koristiti u tome ga je spriječio tuženi, odnosno njegova porodica, na način da su svoje parcele ogradili i među obilježili u septembru 2013. godine.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4399/16.

4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4399/16 (R. J. i H. M.) | Sudska praksa | Aktio