Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4276/16 (R. D. i J. M.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4276/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4276/16, rješavajući apelaciju Rozalije Džanić i Jasne Mujanović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Rozalija Džanić i Jasna Mujanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 064057 13 Rev od 10. oktobra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rozalija Džanić i Jasna Mujanović (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijele su 10. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 064057 13 Rev od 10. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica za isplatu naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika, naknadu na ime toplog obroka i naknadu na ime troškova prevoza, sve za određene vremenske periode i u određenim novčanim iznosima.

2. Vrhovni sud navodi, da je predmet spora zahtjev apelantica, sudija Kantonalnog suda u Tuzli, za isplatu toplog obroka, troškova prevoza i razlike plate za određeni vremenski period. Dalje se navodi, da je suprotno revizijskom prigovoru apelantica, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca Federacije BiH, kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, zaključivši da odredbe navedenog zakona ne daju materijalnopravnu osnovu za dosuđenje potraživanja koja su predmet spora. Također se navodi, da je članom 17. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH propisano da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima i odlukama Federacije BiH, koje su u suprotnosti sa odredbama tog zakona, prestaju da važe danom stupanja na snagu tog zakona. Dakle, Vrhovni sud naglašava, da je navedenim zakonom, koji je lex specialis za sudije, isključena primjena Zakona o radu, Kolektivnih ugovora i Uredbi, kako je to pravilno u razlozima svoje odluke zaključio i drugostepeni sud. Vrhovni sud ističe, da je presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj 28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, da je navedena odluka, donijeta nakon donošenja odluka nižestepenih sudova, te se ne može primijeniti na konkretni slučaj jer odluke Ustavnih sudova djeluju, po pravilu, od momenta objavljivanja (ex nunc), ukoliko presudom nije utvrđeno njihovo retroaktivno djelovanje. Po ocjeni Vrhovnog suda, neprihvatljive su revizijske tvrdnje apelantica da je drugostepeni sud donoseći pobijanu odluku povrijedio odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, jer apelantice u prvostepenom postupku nisu učinile vjerovatnim da za utuženi period, postoji nejednakost pred zakonom, odnosno diskriminacija u pravima na naknade sudija u odnosu na ostale zaposlenike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Vrhovni sud zaključuje, da nejednak tretman zaposlenika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, sa jedne, i sudija, sa druge strane, u odnosu na propisivanje naknada, nije dovoljan uslov za dokazanost činjenica da su sudije u odnosu na uporednu grupu budžetskih korisnika stavljeni u neravnopravan položaj, pri tome je trebalo imati u vidu i visinu plaća i razlike u primanjima između sudija u donosu na druge izabrane dužnosnike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, u utuženom periodu do donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantice posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantica. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4276/16 (R. D. i J. M.) | Sudska praksa | Aktio