Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-986/14 („Islamska zajednica u BiH, Medžlis Islamske zajednice Visoko“)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Mjenica
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-986/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 986/14, rješavajući apelaciju „Islamske zajednice u BiH, Medžlisa Islamske zajednice Visoko“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Islamske zajednice u BiH, Medžlisa Islamske zajednice Visoko“ podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 018407 12 Rev od 5. decembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 018407 10 Pž 2 od 23. januara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43-0-Ps-018407 09 PS od 5.

augusta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Islamska zajednica u BiH, Medžlis Islamske zajednice Visoko“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 3. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 018407 12 Rev od 5. decembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 018407 10 Pž 2 od 23. januara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43-0-Ps-018407 09 PS od 5. augusta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te „Sarajevo-osiguranje“ d.d. podružnica Visoko i „Rudar“ Konjic d.d. – tuženih u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, odnosno tuženi) zatraženo je 21. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i prvotuženi su u periodu od 24. oktobra do 1. novembra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi utvrđivanja ništavosti ugovora

– izjave o jamstvu i mjenica. Odlučujući o tužbi, Općinski sud je donio Presudu broj 43-0-Ps- 018407 09 PS od 5. augusta 2010. godine kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi „da je ništav ugovor o jamstvu za odobrena sredstva u iznosu od 330.000.00 KM [drugotuženog] od Federalnog zavoda za zapošljavanje FBiH izdat od [apelanta] kao Garancija, pod brojem 08/04 od 21.01.2004., čime su nevažeće i ništave mjenice i to mjenica broj AF 0653530 [apelanta] po potpisniku Mušinbegović Ejubu ispunjene od [prvotuženog] na iznos od 106.771,00 KM i bjanko mjenica broj AF 0653531 [apelanta], nepopunjena po potpisniku Mušinbegović Ejubu i ovjerena pečatom [apelanta]. Prvotužena se obavezuje da [apelantu] vrati iznos od 10.217,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom [...]“. Tuženi se obavezuju da solidarno isplate troškove postupka [...].

6. Općinski sud je u obrazloženju presude iz provedenih dokaza (pobliže navedenih na strani 2. presude) utvrdio da je apelant 21. januara 2004. godine dao garanciju pod brojem 08/04 da će kao prvi jamac Federalnom zavodu za zapošljavanje vratiti pozajmljena sredstava putem mjenica AF 0653531 i AF 0653530, koja sredstva su osigurana kod prvotuženog, a koji je 16. februara 2009. godine podnio mjenicu AF 0653530 na naplatu, pa su sredstva skinuta sa apelantovog transakcijskog računa, prvo u iznosu od 9.916,00KM (17. februara 2009. godine), pa onda u iznosu od 299,01 KM (24. marta 2009. godine). Općinski sud se u vezi s tim pozvao na član 998. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da ugovor o jamstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno. Općinski sud je utvrdio da je ova izjava u garanciji od 21. januara 2004. godine data pismeno. Također, Općinski sud se pozvao na član 999. ZOO-a kojim je propisano da se ugovorom o jamstvu može obavezati samo onaj ko ima potpunu poslovnu sposobnost. U vezi s tim, Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da apelant ima i pravnu i poslovnu sposobnost i da je isti potpisao zakonski zastupnik apelanta i kao takav i ovjerio. Općinski sud je utvrdio da je apelant kao garant povrata duga drugotuženog položio validne i zakonom utemeljene instrumente obezbjeđenja, odnosno uredno ovjerene i potpisane mjenice AF 0653531 i AF 0653530. Općinski sud je utvrdio da je potpisnik navedene garancije i mjenica bio Ejub Mušinbegović (u daljnjem tekstu: E. M.), koji je u periodu od 2004. godine do kraja 2007. godine bio zakonski zastupnik apelanta odnosno predsjednik izvršnog odbora apelanta i kojem je mandat prestao u redovnoj proceduri, čija ovlaštenja su propisana članom 35. normativnog akta apelanta. Također, Općinski sud je utvrdio da i iz dopisa BBI banke od 24. marta 2009. godine proizlazi da je mjenica u cijelosti ispravno popunjena i potpisana od ovlaštenog lica uz potpis i pečat „Medžlisa Islamske zajednice“.

7. Općinski sud je konstatirao da su neosnovani apelantovi prigovori da je predmetna garancija krivotvorena, odnosno da je posljedica zloupotrebe pečata, da nije upisana u protokol jer se pod tim brojem nalazi zahtjev udruženja slijepih i da E. M. nije imao punomoć u smislu člana 95. stav 2. ZOO-a, pa se ti pravni poslovi smatraju ništavim. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da prema članu 95. stav 2. ZOO-a poslovni punomoćnik mora imati punomoć ali da se u konkretnom slučaju ne radi o punomoćniku, već zakonskom zastupniku apelanta koji zastupa i predstavlja i istim rukovodi. Općinski sud je dalje ocijenio da u konkretnom slučaju nema dokaza o krivotvorenju pečata i da zloupotreba ničim nije dokazana, a da odsustvo garancije iz protokola ništa ne dokazuje samim tim što se radi o internoj evidenciji. Također, iz izjave svjedoka I. H. Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da su postojale kontrole poslovanja od strane Rijaseta dva puta godišnje i da su „papiri bili u redu“. Shodno svemu navedenom, Općinski sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO-a, a samim tim ni uvjet za povrat isplaćenih sredstava, zbog čega je odlučio kao u izreci.

8. Odlučujući o žalbi koju je apelant izjavio protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 Ps 018407 10 Pž 2 od 23. januara 2012. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da žalba nije osnovana i da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, kada je odlučio kao u izreci svoje presude, a da pri tome nije počinio povredu odredaba parničnog postupka. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz garancije broj 08/04 od 21. aprila 2004. godine proizlazi da je ona napisana na memorandumu apelanta i da je ovjerena pečatom, te potpisom „predsjednika Medžlisa Islamske zajednice Visoko“ – E. M. Također, ukazao je da iz navedene garancije proizlazi da ona sadrži izjavu apelanta da ukoliko drugotuženi u dogovorenom roku ne ispoštuje Odluku o povratu pozajmljenih sredstava Federalnom zavodu za zapošljavanje u iznosu od 330.000,00 KM, koja sredstva su osigurana kod prvotuženog, da će to učiniti apelant kao prvi jamac, na kojoj garanciji su rukom naznačeni brojevi mjenica AF 0653531 i AF 0653530, te koje dopisivanje je, također, ovjereno pečatom apelanta i potpisom „predsjednika Medžlisa“. Kantonalni sud je ukazao da iz bjanko-mjenica br. AF 0653530 i AF 0653531 proizlazi da su one potpisane i ovjerene od apelanta kao trasanta. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je, u vrijeme davanja izjave o jamstvu – garancije i potpisivanja, te ovjeravanja mjenica, E. M. bio predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Visoko (odnosno apelanta).

10. Kantonalni sud je zatim konstatirao da je članom 4. stav 1. Pravilnika o organizaciji i radu Medžlisa Islamske zajednice (u daljnjem tekstu: Pravilnik) utvrđeno da medžlis ima svojstvo pravnog lica. Također, naveo je da je tačkom 4. stava 2. člana 35. Pravilnika propisano da predsjednik Izvršnog odbora medžlisa zastupa medžlis u administrativno-pravnim i finansijskim stvarima prema trećim licima, a da je tačkom 9. istog stava propisano da predsjednik Izvršnog odbora potpisuje ugovore kojima se za medžlis preuzimaju određena prava i obaveze u granicama datih mu ovlaštenja. Kantonalni sud je konstatirao da je članom 55. stav 1. Pravilnika propisano da se ubiranje i trošenje finansijskih sredstava medžlisa vrši u skladu (u presudi vjerovatno greškom piše „u stavu“) sa budžetom, a da je stavom 2. istog člana propisano da za isplatu koja nije predviđena budžetom, a koja prelazi iznos od 1.000.00 KM, koju nalogodavac isplati u hitnom ili neodložnom slučaju, nalagodavac je dužan pribaviti odluku Izvršnog odbora medžlisa na prvoj narednoj sjednici. Također, Kantonalni sud je konstatirao da je članom 56. stav 5. Pravilnika propisano da je nalogodavac po budžetu medžlisa predsjednik Izvršnog odbora medžlisa. Kantonalni sud je dalje citirao odredbe čl. 7. stav 1. i člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), te odredbe člana 103. stav 1, te čl. 997, 998. i člana 1002. st. 2 i 4. ZOO-a. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je članom 98. Zakona o mjenici propisano da se mjenično može obavezati svako lice koje se prema propisima građanskog ili privrednog zakonodavstva može ugovorom obavezati.

11. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je ugovor o jamstvu za odobrena sredstva drugotuženom u iznosu od 330.000.00 KM od Federalnog zavoda za zapošljavanje FBiH izdat od apelanta kao garancija pod brojem 08/04 od 21. januara 2004. godine, kao i mjenice apelanta br. AF 0653530 i AF 0653531 po potpisniku E. M., bio dopušten pravni posao i da su za iste ispunjeni uvjeti iz člana 998. ZOO-a, u vezi sa članom 3. Zakona o mjenici. Pri tome, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima se poziva na odredbe člana 95. stav 2. ZOO-a. Naime, Kantonalni sud je konstatirao da je nesporno da je E. M. bio predsjednik Izvršnog odbora apelanta u trenutku zasnivanja obaveze, a ne punomoćnik na kojeg se i odnose odredbe navedenog člana, kako je, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno zaključio i prvostepeni sud. Također, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima se pozivao na član 87. ZOO-a u smislu prekoračenja ovlaštenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je stavom 5. navedenog člana propisano da i ako zastupani odbije odobrenje, zajedno sa zastupnikom solidarno odgovara za štetu koju je druga strana pretrpjela, ako ona nije znala, niti je morala znati za prekoračenje ovlaštenja. Također, Kantonalni sud je istakao da apelant u toku čitavog postupka nije ponudio sudu izvod iz nadležnog Registra iz kojeg bi proizlazilo da predsjednik Izvršnog odbora medžlisa ima ovlaštenje za zaključivanje pravnih poslova do iznosa od 1.000,00 KM. Kantonalni sud je ocijenio i da je prvostepeni sud pravilno zaključio da broj apelantovog protokola, naznačen na izjavi o jamstvu, prema članu 997. i

998. ZOO-a nije uvjet za zasnivanje ugovora o jamstvu, već da predstavlja pitanje unutrašnje organizacije apelanta. Pri tome, Kantonalni sud je naglasio da je članom 123. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojim zasniva svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika, a da je članom 126. ZPP-a propisano, da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o njenom postojanju, zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Kantonalni sud je istakao da je u ovom slučaju teret dokazivanja žalbenih navoda o ništavosti ugovora, odnosno izjave o jamstvu i mjenica na apelantu. S obzirom da je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev i da apelantovi žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost prvostepene presude, Kantonalni sud je u skladu sa odredbom člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

12. Apelant je podnio reviziju protiv presude Kantonalnog suda koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 43 0 Ps 018407 12 Rev od 5. decembra 2013. godine.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je neosnovan prigovor povrede odredaba parničnog postupka iz člana 231. ZPP-a kroz revizione navode da drugostepeni sud nije dovoljno obrazložio i cijenio odlučne činjenice koje je apelant istakao u toku postupka. Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud, suprotno tim navodima, rješavajući o žalbi u smislu navedene zakonske odredbe, ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja i da je pravilno primijenio odredbe čl. 126. u vezi sa čl. 123. ZPP-a, pri tome opravdavši valjanim razlozima uvjerenje o neosnovanosti žalbenih navoda, koje kao pravilne prihvata i taj sud. Vrhovni sud je, također, zaključio da je neosnovan revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je konstatirao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant izvedenim dokazima nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Vrhovni sud je citirao odredbe člana 103. stav 1. i člana 109. ZOO-a i ocijenio da je predmetni ugovor o jamstvu, za koji apelant traži utvrđenje ništavosti, dopušten pravni posao jer ispunjava uvjete iz člana 998. ZOO-a, s obzirom da je sačinjen pismeno, što predstavlja nužan uvjet za valjanost ovog ugovora, a da predmetne mjenice nisu suprotne članu 3. Zakona o mjenici. Dalje, Vrhovni sud je konstatirao da prema članu 35. stav 2. tačka 4. Pravilnika predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa zastupa Medžlis u administrativno-pravnim i finansijskim poslovima prema trećim licima, a prema tački 9. potpisuje ugovore kojim se za Medžlis preuzimaju određena prava i obaveze u granicama datih mu ovlaštenja. Vrhovni sud je istakao da je nalogodavac po budžetu Medžlisa predsjednik Izvršnog odbora, a da je u vrijeme izdavanja garancije to bio E. M. Vrhovni sud je ukazao da apelant tokom postupka nije dokazao da je predsjednik Izvršnog odbora morao imati posebnu punomoć za zaključenje pravnih poslova preko iznosa od 1.000,00 KM (nije u tom pravcu kao dokaz ponudio sudu izvod iz registra za apelanta, tj. rješenje o registraciji iz kojeg bi proizlazila tačnost ovih navoda) i da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu člana 95. stav 2. ZOO-a kroz navode da E. M. nije imao posebnu punomoć za ovakav pravni posao. Također, Vrhovni sud je konstatirao da su neosnovani i ostali apelantovi navodi koji se odnose na zloupotrebu pečata jer apelant u tom pravcu nije predlagao, niti izvodio dokaze. Konstatirajući da apelant, shodno čl. 123. ZPP-a, ponuđenim i izvedenim dokazima nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, a na njemu je bio teret dokazivanja, Vrhovni sud je zaključio da je taj tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP-a) pravilno odbijen.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant smatra da iz dokaza izvedenih u postupku pred redovnim sudom proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o ništavoj garanciji – ugovoru o jamstvu. Apelant tvrdi da potpisnik te garancije i mjenica – E. M. nije imao ovlaštenja da u apelantovo ime izda garanciju za finansijsko zaduženje u spornom iznosu, niti je dobio naknadno odobrenje za preduzete radnje. Naime, apelant utvrdi da je shodno članu 55. stav 2. Pravilnika limitirano raspolaganje do iznosa od 1.000,00 KM, a da je raspolaganje preko tog iznosa nedozvoljeno bez ovlaštenja, odnosno odluke Izvršnog odbora Medžlisa. Apelant smatra da je za utvrđenje ništavosti navedenog ugovora o jamstvu dovoljno da se navedena odredba Pravilnika dovede u vezu sa članom 103. ZOO-a i da je, shodno tome, potpuno neosnovano pozivanje redovnog suda na odredbu člana 123. ZPP-a. U vezi s tim, apelant smatra da je proizvoljno obrazloženje redovnih sudova da u toku postupka nije ponudio sudu izvod iz nadležnog registra iz kojeg bi proizlazilo da predsjednik izvršnog odbora Medžlisa ima ovlaštenja za zaključivanje poslova do iznosa od 1.000,00 KM. Naime, apelant ističe da je vjerska zajednica koja ima poseban režim upisa u registar koji se vodi kod Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine i da u smislu Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica i Bosni i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o slobodi vjere) i Pravilnika o uspostavi i vođenju jedinstvenog registra za upis crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacionih oblika u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Pravilnik o jedinstvenom registru), pitanje ograničenja ovlaštenja lica ovlaštenog za zastupanje apelanta nije regulirano, niti se upisuje rješenje o upisu u taj registar. Apelant tvrdi da rješenje kojim se vrši upis u registar sadrži samo osnovne podatke o upisu subjekta, a da se ostala pitanja, koja se odnose na rad, organizaciju i djelovanje apelanta, među kojima i pitanja ograničenja ovlaštenja, reguliraju Pravilnikom, tačnije članom 55. st. 1. i 2. navedenog Pravilnika. Također, apelant, između ostalog, tvrdi da navedena garancija nikada nije protokolirana kod apelanta, da je E. M. zloupotrijebio pečat, odnosno da je navedena garancija „krivotvorena“ i da nije mogao biti garant. Apelant tvrdi da je postupanje E. M. suprotno članu 95. stav 2. ZOO-a, jer je za preuzimanje mjenične obaveze potrebna punomoć za svaku radnju. Nadalje, apelant tvrdi da u prilog njegovim navodima da se u konkretnom slučaju radi o ništavom ugovoru govori i činjenica da je E. M. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 003540 11 K od 7. novembra 2012. godine osuđen da je počinio produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. a u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine zato što je prekoračio svoje službene ovlasti. U vezi s tim, apelant se pozvao na član 12. stav 3. ZPP-a. U prilogu apelacije, apelant je dostavio navedenu presudu Kantonalnog suda.

b) Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, smatrajući da je presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da nije bilo povreda na koje apelant, po mišljenju tog suda, neosnovano ukazuje.

16. Kantonalni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani, te da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom i da istim nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji. U vezi s tim, Kantonalni sud je ponovio veći dio obrazloženja osporene presude tog suda.

17. Općinski sud je istakao da je apelant svoje dokaze mogao ponuditi u tužbi ili do završetka pripremnog ročišta. Također, istakao je da su sudovi „morali“ primijeniti ZOO i predložio je da se apelacija odbije smatrajući da nije došlo do povreda prava apelanta na koja apelant ukazuje u apelaciji.

18. Prvotuženi smatra da je redovni sud detaljno obrazložio svoje razloge u vezi sa odlučnim činjenicama i materijalnopravnim normama koje su, po mišljenju prvotuženog, pravilno primijenjene u osporenim odlukama. Prvotuženi smatra da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 12. stav 3.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 255.

Postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti:

[…] 6) ako stranka sazna za nove činjenice ili nade ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 87.

1) Kad zastupnik prekorači granice ovlašćenja, zastupani je u obavezi samo ukoliko odobri prekoračenje.

[…] (5) Ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpjela, ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlašćenja.

Član 95. stav 2.

Poslovni punomoćnik ne može otuđiti ili opteretiti nepokretnosti, preuzeti mjenične obaveze ili obaveze jemstva, uzeti zajam i voditi spor, ako nije dobio posebno punomoćje za svaki takav posao.

Član 103.

1) Ugovor, koji je protivan Ustavu […], prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[…] Član 109. stav 1.

Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

Član 997.

Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Član 998.

Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.

Član 999.

Ugovorom o jemstvu može se obavezati samo ko ima potpunu poslovnu sposobnost.

Član 1002. st. 2. i 4.

(2) Jemac odgovara za ispunjenje cijele obaveze za koju je jemčio, ako njegova odgovornost nije ograničena na neki njen dio ili na drugi način podvrgnuta lakšim uslovima.

(4) Jemac odgovara i za svako povećanje obaveze koje bi nastalo dužnikovom docnjom ili dužnikovom krivicom, ukoliko nije drukčije ugovoreno.

21. Zakon o mjenici („Službene novine FBiH“ br. 32/00 i 28/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Trasirana mjenica sadrži:

1) oznaku da je mjenica, napisanu u samom slogu isprave, na jeziku na kome je sastavljena, 2) bezuvjetni uput da se plati određena svota novca, 3) ime onoga koji treba platiti (trasat), 4) označenje dospjelosti, 5) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 6) ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent), 7) označenje dana i mjesta izdavanja mjenice, 8) potpis onoga koji je izdao mjenicu (trasant).

Član 98.

Mjenično se može obavezati svako lice koje se prema propisima građanskog ili privrednog zakonodavstva može ugovorom obavezati.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 018407 12 Rev od 5. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. A)Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor oko ništavosti garancije – ugovora o jamstvu i mjenica, dakle predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije.

30. Iz apelacionih navoda u suštini proizlazi da apelant smatra mu je osporenim odlukama kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi dali proizvoljna obrazloženja za svoje odluke zasnovane na pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava.

31. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, O.I. 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni.

32. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije, nasuprot apelantovom mišljenju, proizlazi da je dokazni postupak u konkretnom slučaju proveden u skladu sa relevantnim procesnim zakonom. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi iz provedenih dokaza utvrdili da predmetna garancija – ugovor o jamstvu broj 08/04 od 21. januara 2004. godine sadrži apelantovu izjavu da će kao prvi jamac Federalnom zavodu za zapošljavanje vratiti pozajmljena sredstva u iznosu od 330.000,00 KM putem mjenica preciziranog broja, koja sredstva su osigurana kod prvotuženog. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi obrazložili da je ova izjava u garanciji od 21. januara 2004. godine data pismeno (na memorandumu apelanta). Ustavni sud dalje ukazuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da je među parničnim strankama nesporno da je potpisnik navedene garancije – ugovora o jamstvu i mjenica bio E. M., koji je u spornom periodu bio predsjednik Izvršnog odbora apelanta. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da su navedena garancija – ugovor o jamstvu i mjenice ovjerene apelantovim pečatom. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da prema članu 4. stav 1. Pravilnika medžlis ima svojstvo pravnog lica, te da je tačkom 4. stava 2. člana 35. Pravilnika propisano da predsjednik Izvršnog odbora medžlisa zastupa medžlis u administrativno-pravnim i finansijskim stvarima prema trećim licima, a da je tačkom 9. istog stava propisano da predsjednik Izvršnog odbora potpisuje ugovore kojima se za medžlis preuzimaju određena prava i obaveze u granicama datih mu ovlaštenja. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, shodno tome, u konačnici utvrdili da je garancija – ugovor o jamstvu dopušten pravni posao u smislu člana 998. ZOO-a (kojim je propisano da ugovor o jamstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno) i da predmetne mjenice nisu suprotne članu 3. Zakona o mjenici, a da apelant ponuđenim i izvedenim dokazima nije dokazao svoje tvrdnje o ništavosti istih, odnosno činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev u smislu člana 123. ZPP-a, zbog čega su redovni sudovi u konačnici odbili taj tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja shodno članu 126. ZPP-a.

33. Ustavni sud primjećuje da apelant zapravo tvrdi da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu uzeli u obzir odredbu člana 55. stav 2. Pravilnika, iz koje upravo, po njegovom mišljenju, proizlazi da je predmetna garancija – ugovor o jamstvu ništav u smislu člana 103. ZOO-a. Naime, apelant smatra da u smislu citirane odredbe Pravilnika, E. M. nije imao ovlaštenje da u apelantovo ime izda garanciju za finansijsko zaduženje u spornom iznosu, jer je tom odredbom limitirano raspolaganje do iznosa od 1.000,00 KM, dok je raspolaganje preko tog iznosa nedozvoljeno bez ovlaštenja, odnosno odluke izvršnog odbora apelanta, a da E.M. nije dobio naknadno odobrenje za preduzete radnje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene drugostepene presude citirao odredbe člana 55. st. 1. i 2. Pravilnika konstatirajući da je tim odredbama (stav 1) propisano da se ubiranje i trošenje finansijskih sredstava medžlisa vrši u skladu sa budžetom, a da (stav 2) za isplatu koja nije predviđena budžetom, a koja prelazi iznos od 1.000.00 KM, koju nalogodavac isplati u hitnom ili neodložnom slučaju, nalagodavac je dužan pribaviti odluku Izvršnog odbora medžlisa na prvoj narednoj sjednici. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud naveo da je članom 56. stav 5. Pravilnika propisano da je nalogodavac po budžetu medžlisa predsjednik Izvršnog odbora medžlisa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, nasuprot apelantovim tvrdnjama, uzeli u obzir i citirane odredbe Pravilnika, ali da su zaključili da te odredbe ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a u takvim obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su, u vezi sa obrazloženjima koja su dali redovni sudovi, irelevatne apelantove tvrdnje da Zakon o slobodi vjere i Pravilnik o jedinstvenom registru ne regulira pitanje ograničenja ovlaštenja lica ovlaštenog za zastupanje apelanta i da se to ograničenje ne upisuje rješenjem o upisu u registar.

34. U odnosu na apelacione navode da navedena garancija – ugovor o jamstvu nikada nije protokolirana kod apelanta i da je „krivotvorena“, te da je postupanje E. M. suprotno članu 95. stav

2. ZOO-a jer je za preuzimanje mjenične obaveze potrebna punomoć za svaku radnju, kakve slične navode je apelant iznio u postupku pred redovnim sudovima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili te navode i dali dovoljno jasne razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da su u vezi s tim, redovni sudovi, između ostalog, obrazložili da broj apelantovog protokola koji je naznačen na izjavi o jamstvu, prema čl. 997. i 998. ZOO-a, nije uvjet za zasnivanje ugovora o jamstvu, već da predstavlja pitanje unutrašnje organizacije apelanta, a da su apelantovi navodi koji se odnose na zloupotrebu pečata neosnovani jer apelant u tom pravcu nije predlagao, niti izvodio dokaze. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da je nesporno da je E. M. bio predsjednik Izvršnog odbora apelanta u trenutku zasnivanja obaveze, a ne (poslovni) punomoćnik na kojeg se i odnose odredbe člana 95. stav 2. ZOO-a.

35. Pored toga, u vezi sa pozivanjem apelanta u apelaciji na Presudu Kantonalnog suda broj 04 0 K 003540 11 K od 7. novembra 2012. godine i u vezi s tim na odredbu člana 13. stav 2. ZPP-a (kojom je propisano da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim za zloupotrebu položaja i ovlaštenja između ostalog i za izdavanje jamstva po spornim mjenicama) Ustavni sud smatra da je taj apelantov navod irelevantan u konkretnom slučaju s obzirom da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da navedena presuda nije pravomoćna, a ta okolnost je ključna za primjenu odredbe člana 12. stav 3. ZPP-a, na čijoj primjeni apelant insistira. Nadalje je nesporno da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije ni ukazao na navedenu presudu, koja je kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije donesena u toku trajanja postupka po reviziji, što potvrđuje i sam apelant u apelaciji navodeći da ističe „po prvi put i činjenicu“ da je donesena navedena presuda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 255. stav 6. ZPP-a, kojom je propisano da se postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može na prijedlog stranke ponoviti, između ostalog, i „ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku“. Stoga, ukoliko je navedena presuda (donesena u krivičnom postupku) pravomoćna, apelant ima mogućnost da podnese prijedlog za ponavljanje parničnog postupka ukoliko smatra da je ta presuda relevantna za njegov tužbeni zahtjev koji je osporenim odlukama redovnih sudova odbijen, zbog čega Ustavni sud u konkretnom predmetu ne može naći proizvoljnost u postupanju redovnih sudova jer navedena činjenica nije egzistirala u vrijeme donošenja osporenih odluka, pa se njom redovni sudovi i nisu mogli baviti. Imajući u vidu sve navedeno, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud smatra da su osporene odluke kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev dovoljno jasne i logične, te da iz istih, nasuprot apelantovim neosnovanim tvrdnjama, ne proizlazi proizvoljnost u ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni pozitivnopravnih propisa.

36. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta smatra da nema elemenata koji upućuju na zaključak da su redovni sudovi osporenim odlukama proizvoljno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, te smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju ovog prava u suštini, također, zasniva na navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u vezi sa ocjenom dokaza, utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom prava, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

39. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-986/14 („Islamska zajednica u BiH, Medžlis… | Sudska praksa | Aktio