Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2011/15 (B. C.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2011/15

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2011/15, rješavajući apelaciju Bojana Cvijana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2) i (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Bojana Cvijana.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u krivičnom postupku koji se vodi pred Sudom Bosne i Hercegovine po optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KT 000 2564 12 od 28. augusta 2013. godine u vezi sa izjavama javnih zvaničnika:

-Gorana Zupca, direktora Državne agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine u vrijeme davanja izjave, na konferenciji za novinare održanoj 12. septembra 2012. godine i u Dnevniku TV1 od 12. septembra 2012. godine, -Sadika Ahmetovića, ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine u vrijeme davanja izjave, koja je objavljena u dnevnom listu "Oslobođenje" 6. oktobra 2012. godine, -Borisa Grubešića, portparola Tužilaštva Bosne i Hercegovine, od 2. aprila 2014. godine, koju je dao direktno u program Federalne televizije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Cvijana podnesena u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bojan Cvijan (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog navodnog kršenja prava na pretpostavku nevinosti u krivičnom postupku koji se vodi pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) po optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj T20 0 KT 000 2564 12 od 28. augusta 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH zatraženo je 13. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovor na apelaciju 25. maja 2015. godine, a Sud BiH 26. maja 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu broj T20 0 KT 000 2564 12 od 28. augusta 2013. godine protiv apelanta kojom se apelant tereti da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelima iz člana 384 - dogovor radi učinjenja krivičnog djela i člana 149. stav 1. tačka 1 - teško ubistvo Krivičnog zakona Republike Srpske, člana 250. stav 3. u stjecaju sa članom 342. stav 3 - zločinačka organizacija Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te člana 250. stav 3. u vezi sa članom 209. KZBiH - pranje novca i člana 289. KZFBiH - razbojništvo.

6. Sud BiH je potvrdio optužnicu 4. septembra 2013. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Apelant navodi da medijska kampanja kojom upravljaju predstavnici upravne i sudske vlasti Bosne i Hercegovine, u okviru koje iznose nedvosmislene navode koji se tiču apelantove krivične odgovornosti, traje od trenutka njegovog lišavanja slobode. U okviru te kampanje je predsjednica Suda BiH prekršila ne samo apelantovo pravo na presumpciju nevinosti nego i apelantovo pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom.

9. Apelant navodi da su tokom samog postupka istrage i podizanja, te nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta brojni zvaničnici dali veliki broj izjava kojima su javnost u Bosni i Hercegovini, ali i šire, informirali o svojim stavovima prema apelantovom predmetu, navodeći da će, zahvaljujući lišavanju slobode lica uhapšenih u operaciji kodnog naziva „Lutka“, između ostalog i apelanta, doći do rasvjetljavanja velikog broja neriješenih krivičnih djela u kojima istraga traje već nekoliko godina. Usljed toga, neupitno je da je javnost u Bosni i Hercegovini stekla dojam da je i apelant uključen u izvršenje predmetnih krivičnih djela. Također, smatra da je posebno problematično da je zaposlenicima FTV, emisije „Mreža“, omogućen pristup dokazima Tužilaštva BiH u ovom predmetu, te da je predsjednica Meddžida Kreso u svom podnesku o pokretanju disciplinskog postupka protiv zaposlenice Suda BiH A.B., bez ikakve ograde u pogledu osnova sumnje, označila apelanta kao pripadnika organizirane kriminalne grupe, čime mu je faktički izrekla osuđujuću presudu.

10. Konkretno, svi mediji u Bosni i Hercegovini su senzacionalistički prenijeli vijest o hapšenju osumnjičenih u akciji kodnog naziva „Lutka“, a izjave s tim u vezi su davali, prije svega, rukovodioci Državne agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: SIPA), uključujući i direktora SIPA-e Gorana Zupca, ali i drugi zvaničnici, između ostalog i tadašnji ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Sadik Ahmetović.

11. Naime, na konferenciji za novinare, održanoj 12. septembra 2012. godine, koja je prenesena putem svih medija u Bosni i Hercegovini, direktor SIPA-e Goran Zubac je izjavio: „Sva ova krivična djela imala su cilj stjecanje velike materijalne koristi i izazivanje straha kod građana, što bi samo po sebi stvorilo pogodno tlo za nestabilnost države i njenih građana, a potom bi mogla da prouzrokuju teže i nesagledive posljedice po državu i njeno uređenje. Sve to bio je i jedan od ciljeva ove organizacije koji bi im dao snagu i učvrstio pozicije za djelovanje. Ovo je dosad najsloženija i najveća policijska akcija u BiH, te cijenimo da smo napravili ogroman uspjeh koji će imati podršku građana i institucija. Ovim smo pokazali snagu političkih agencija u BiH i dali jasnu poruku kriminalcima... Sve ove aktivnosti su realizacija operativne akcije kodnog naziva 'Lutka', nakon čega više ništa neće biti isto. Ovo je početak kraja organizovanog kriminala u BiH.“ Istog dana, 12. septembra 2012. godine, kao gost Dnevnika TV1, na pitanje o apelantu Goran Zubac je rekao sljedeće: „Pa, evo, današnja akcija, to je, ovaj, to možemo da kažemo da je to najjača i najsloženija operativna akcija na razbijanju zločinačke organizacije i organizovanog kriminala na prostorima Bosne i Hercegovine. Samim tim ona danas ima epilog sa mnogo jakim dokazima, jasno govori da pojedinac ne može biti protiv sistema i ma ko on bio, znači, biće predmet obrade bilo kojih agencija.“ Zatim, u „Oslobođenju“ od 6. oktobra 2012. godine je objavljeno: „Ministar sigurnosti BiH [Sadik Ahmetović] reagirao je jučer na optužbe kako je akcija 'Lutka' rezultat predizbornih aktivnosti: Biću direktan: ima elemenata za privođenje Fahrudina Radončića (...) akcija 'Lutka' je rezultat ozbiljnog angažmana državnih policijskih agencija sa SIPA-om na čelu, MUP-a RS, kantonalnih MUP-ova i Tužiteljstva BiH. Riječ je o ozbiljnom lancu organiziranog kriminala i nikakve političke igre neće zaustaviti obračun sa kriminalcima i njihovim jatacima u BiH.“

12. Zatim, apelant navodi da je Boris Grubešić, portparol Tužilaštva BiH, 2. aprila 2014. godine, u direktnom programu Federalne televizije (u daljnjem tekstu: FTV), bez ikakve ograde u pogledu postojanja krivice, izjavio: „Radi se doista o jednoj od najopasnijih zločinačkih organizacija koja je djelovala na području Bosne i Hercegovine. U okviru ove optužnice i u ovom predmetu rasvijetljena su neka od najtežih kaznenih djela u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, više ubojstava i teških ubojstava, pljačke banaka i transporta novca u višemilionskim iznosima...“

13. Apelant smatra da iz ovakvih izjava visokopozicioniranih zvaničnika Bosne i Hercegovine, koje su samo primjeri izdvojeni iz velikog broja njihovih izjava i izjava drugih zvaničnika, proizlazi da je u konkretnom predmetu protiv apelanta došlo do narušavanja principa presumpcije nevinosti putem ovako prezentiranih izjava zvaničnika Bosne i Hercegovine.

14. Dalje, ističe da je na ovaj način javnost, koja je upoznata sa viđenjem dokaza, situacije, pa i pravnih propisa koji se tiču događaja za koje se apelant tereti, uključila i sudije koje treba da nepristrasno sude u apelantovom predmetu. U tom smislu navodi da je predsjednica Suda BiH u službenom aktu (Odluka o pokretanju disciplinskog postupka protiv zaposlenika A.B. broj Su-10- 174/14 od 22. maja 2014. godine) navela sljedeće: „Radeći kao stručni saradnik u Odjelu II Krivičnog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine na predmetu zv. Lutka, koji je bio u fazi istrage i u kojem je među ostalim osumnjičenim-optuženim i Bojan Cvijan, član organizovane kriminalne grupe, u septembru 2013. godine, nakon ročišta za određivanje pritvora na kojem je bila prisutna....“ Apelant smatra da je na ovaj način predsjednica Suda BiH u potpunosti iznijela svoje ubjeđenje da je apelant pripadnik organizirane kriminalne grupe, čime je apelantu prekršila pravo na presumpciju nevinosti i na suđenje pred nepristrasnim sudom. Ovo uskraćivanje apelantu osnovnih garancija pravičnosti suđenja je utoliko gore što ga je počinilo najviše pozicionirano lice u Sudu BiH koji odlučuje o njegovoj krivici. Ističe da je cijeli disciplinski postupak kreiran sa ciljem da se pokušaju diskreditirati apelant i apelantova odbrana (navodno iznošenje tajnih dokumenata sa Suda BiH iz istrage, kako je navedeno u prijedlogu predsjednice Suda BiH, iako se radilo o fazi postupka nakon optužnice koja je podignuta 28. augusta 2013. godine, od kada niti jedan podatak, uključujući informacije za odbranu, nije smio biti tajan). Na ovaj način, prema apelantovom mišljenju, navodima predsjednice Suda BiH, kao suda koji je nadležan da donese odluku o njegovoj krivici, presumcija nevinosti prema njemu u potpunosti je negirana, kao i pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom.

15. Apelant, dalje, navodi da su na glavnom pretresu u predmetnom krivičnom postupku, 8. aprila 2015. godine, reproducirani prisluškivani razgovori, navodno, vođeni od februara 2009. godine do septembra 2009. godine, da je ukupno preslušano svega sedam snimaka, a da je 10. aprila 2015. godine FTV, u emisiji „Mreža“, objavila deset presretnutih razgovora od kojih čak pet nije bilo reproducirano na glavnom pretresu 8. aprila 2015. godine. Apelant navodi da se snimci ovih telefonskih razgovora nalaze u posjedu tužioca Dubravka Čampare od 2012. godine, a pribavio ih je od pravosudnih organa Republike Srbije putem zamolnice za međunarodnu pravnu pomoć od 6. januara 2012. godine pod oznakom „Službena tajna, strogo povjerljivo“, te da ni Sud BiH ni postupajući tužilac nisu tražili od apelanta, kao navodnog učesnika snimljene radnje, nikakvo odobrenje za prikazivanje tih snimaka. Štaviše, Sud BiH je apelantovu odbranu, prema njenom zahtjevu, pismom od 15. aprila 2014. godine obavijestio da nije dao saglasnost za reproduciranje presretnutih telefonskih razgovora. Apelant zaključuje da je postupajući tužilac Tužilaštva BiH dostavio audio CD sa presretnutim razgovorima, jer ove snimke presretnutih razgovora nisu imali ni odbrana ni Sud BiH, odnosno da je Tužilaštvo BiH dostavilo snimke odbrani tek pred glavni pretres, 15. aprila 2015. godine. Apelant se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 4319/14.

b) Odgovor na apelaciju

16. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je u toku postupka dosljedno primjenjivano načelo pretpostavke nevinosti, stipulirano odredbom člana 3. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), na način da se apelant smatra nevinim sve dok se eventualno pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. U tom smislu odluku o postojanju eventualnog krivičnog djela za koje se apelant tereti, te o eventualnoj apelantovoj krivičnoj odgovornosti, odnosno o meritumu ove krivičnopravne stvari donijet će pretresno vijeće, ali tek nakon provedenog glavnog pretresa, zasnivajući presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, pritom savjesno ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, i tek na osnovu takve ocjene izvest će zaključak da li je neka činjenica dokazana. Dakle, za ocjenu sudećeg vijeća u tom smislu će biti odlučni samo neposredno izvedeni dokazi na glavnom pretresu, a ne emisije ili eventualni novinski članci koji su se eventualno objavljivali o navedenom pitanju, o čemu Sud nema saznanja, budući da je sudsko vijeće zakonom obavezano da svoju ocjenu dokaznog materijala i krivičnog predmeta u cjelini temelji isključivo na onome što je izneseno na suđenju.

17. Što se tiče apelantovih navoda da je predsjednica Suda BiH u Odluci o pokretanju disciplinskog postupka protiv zaposlenice A.B. apelanta označila kao pripadnika organizirane kriminalne grupe, čime je prekršila njegovo pravo na presumpciju nevinosti, kao i na suđenje pred nepristrasnim sudom, istaknuto je da su i ovi navodi neosnovani, jer je u činjeničnom opisu radnji A.B. u odluci, između ostalog, navedeno da se radi „...o predmetu zv. Lutka koji je bio u fazi istrage i u kojem je, među ostalim osumnjičenim-optuženim, i Bojan Cvijan, član organizovane kriminalne grupe...“, te da je, opisujući radnje zaposlenice A.B., apelant u cijelom tekstu označen kao osumnjičeni s obzirom na to da se predmet tada nalazio u istražnoj fazi, te da su podaci i činjenice citirani iz naredbe o provođenju istrage. S obzirom na navedeno, istaknuto je da jasno proizlazi da odluka o disciplinskom postupku ne sadrži nikakve proizvoljne zaključke s ciljem diskreditiranja apelanta i njegove odbrane. Dalje je istaknuto da se disciplinski postupak vodio protiv zaposlenika Suda BiH i da se nisu iznosili nikakvi zaključci, niti podaci koji se vežu za dokazivanje i utvrđivanje apelantove krivice.

18. Također, Sud BiH je istakao da je nejasno na koji način apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo da mu sudi nepristrasan sud, jer se disciplinski postupak vodio pred internom disciplinskom komisijom sačinjenom od zaposlenika. Osim toga, sama činjenica da je u skladu sa Poslovnikom Suda BiH, odnosno Zakonom o Sudu BiH, predsjednik Suda nadležan da raspoređuje sudije na opće i posebne zadatke u bilo koje odjeljenje, vijeće ili predmet, osim ako zakonom nije drugačije propisano, nije dovoljna da dovede u pitanje nepristrasnost sudskog vijeća koje postupa u konkretnom predmetu, pritom imajući u vidu da Visoko sudsko i tužilačko vijeće imenuje sudije Suda BiH (kao i na drugim sudovima), a ne predsjednica Suda BiH, te da su nezavisnost i nepristrasnost sudija garantirane i putem stalnosti sudijske funkcije.

19. U vezi sa apelantovim navodom o reprodukciji telefonskih razgovora koji su, prema tvrdnjama Tužilaštva BiH, pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji, istaknuto je da je apelant dopisom Suda BiH od 15. aprila 2015. godine obaviješten da je u konkretnom slučaju, u skladu sa odredbom člana 9. stav 1. Pravilnika o izmjenama Pravilnika o ostvarivanju pristupa informacijama pod kontrolom Suda i saradnji Suda sa zajednicom od 7. aprila 2015. godine, FTV, na zahtjev predstavnika ovog medija, dostavljeno prvih 10 minuta videosnimka sa tog ročišta (ukupno trajanje dostavljenog videosnimka je 10 minuta i četiri sekunde). U tom dostavljenom dijelu je sadržano konstatiranje predsjednika sudskog vijeća da tom nastavku pretresa prisustvuju stranke i branioci, te usmeno izlaganje advokata Vasvije Vidović u kojem su istaknuti prigovori u vezi sa zakonitošću pribavljenih dokaza (sekvence snimka: 02:31-10:04), te u dostavljenom dijelu videosnimka nije sadržano preslušavanje telefonskih razgovora koji su, prema navodima tužioca, pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji.

20. Tužilaštvo BiH u odgovoru na apelaciju istaklo je da se u apelaciji iznose apsolutno neistinite tvrdnje, da je jedino tačno navedeno da je na FTV objavljen snimak presretnutih razgovora, ali da su apelantovi navodi da je postupajući tužilac Dubravko Čampara snimke učinio dostupnim novinaru Amarildu Gutiću apsolutno proizvoljni i da predstavljaju očiglednu opstrukciju krivičnog postupka. Tužilaštvo BiH je ukazalo na to da su prilikom podizanja optužnice 2013. godine svi branioci, njih ukupno 29, dobili navedene audiozapise, te da nije tačna apelantova tvrdnja da su ih kratko prije početka preslušavanja dobili. Tužilaštvo BiH je posebno naglasilo da apelant (advokat Vasvija Vidović) putem pojedinih javnih emitera i dnevnih novina konstantno diskreditira postupajućeg tužioca Dubravka Čamparu a sve s ciljem da on bude izuzet iz ovog krivičnog predmeta. Tužilaštvo BiH je zaključilo da su apelantovi navodi neosnovani i predložilo da Ustavni sud Bosne i Hercegovine predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije

25. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je krivični postupak protiv apelanta u toku pred Sudom BiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da će apelant imati mogućnost da svoje navode u vezi s pravima koja garantiraju st. 1. i 3. člana 6. Evropske konvencije ističe u predmetnom sudskom postupku, te u apelaciji koju će eventualno podnijeti protiv odluka Suda BiH, ukoliko budu nepovoljne za apelanta. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine, tač. 19. i 20, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u vezi sa apelacionim navodima o povredi člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije

27. U pogledu apelantovih navoda o kršenju člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se član 6. stav 2. Evropske konvencije ne primjenjuje samo na krivične postupke u njihovoj cijelosti već i na pretpretresni postupak i na vrijeme po okončanju krivičnog postupka, i to bez obzira na fazu postupka, pa čak bez obzira i na njihov ishod (vidi, Evropski sud, Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, Serija A broj 62, st. 25-41, Ustavni sud, inter alia, Odluka o dopustivosti broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3715/09 od 11. februara 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi ispitivao dopustivost predstavki u kojima su podnosioci predstavki tvrdili da je, uslijed izjava javnih zvaničnika koje su date u toku krivičnog postupka protiv podnosioca predstavke ili prije nego što je podnosilac predstavke uhapšen i formalno optužen za krivično djelo, te koje su objavljene u medijima, došlo do kršenja njihovog prava na pretpostavku nevinosti. Tako je Evropski sud u presudi Peša protiv Hrvatske, prilikom ispitivanja dopustivosti predstavke u odnosu na član 6. stav

2. Evropske konvencije, kada je Vlada tvrdila da su prigovori podnosioca predstavke na osnovu člana 6. stav 2. Evropske konvencije preuranjeni, jer je krivični postupak protiv podnosioca predstavke u toku i kada on može istaknuti iste prigovore koristeći različita pravna sredstva predviđena domaćim pravom, ukazao na to da se pravna sredstva koja su dostupna podnosiocu predstavke u kontekstu krivičnog postupka protiv njega mogu koristiti u odnosu na presude i druge odluke donesene u tom postupku, a ne u odnosu na izjave koje su dali javni zvaničnici u medijima, pa je predstavku u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije proglasio dopustivom (vidi, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, predstavka broj 40523/08, presuda od 8. aprila 2010. godine, stav 132). Također, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana zaključio da je član 6. stav 2. Evropske konvencije primjenjiv u odnosu na zajedničku izjavu za štampu Ureda Tužilaštva i Ministarstva unutrašnjih poslova koja je objavljena prije nego što je podnosilac predstavke uhapšen i formalno optužen za krivična djela, budući da je jasno da su navodi u izjavi u direktnoj vezi s krivičnom istragom pokrenutom protiv podnosioca predstavke i drugih lica u vezi sa događajima Ismayilli (vidi, Evropski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, predstavka broj 15172/13, presuda od 22. maja 2014. godine, stav 121). Citiranu praksu Evropskog suda je slijedio i Ustavni sud u predmetu broj AP 4319/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4319/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 21, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. Dovodeći u vezu navedeno s konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant smatra da mu je, uslijed citiranih izjava javnih zvaničnika, odnosno odluke predsjednice Suda BiH o pokretanju disciplinskog postupka protiv zaposlenice Suda BiH, kao i zbog objelodanjivanja u javnosti snimka presretnutih razgovora pribavljenih posebnim istražnim radnjama, povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

[…] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

[…]

33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantira da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Ustavni sud ukazuje na to da nisu samo sudovi već da su i ostali državni organi obavezni da poštuju načelo pretpostavke nevinosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Allenet de Ribemont protiv Francuske, na koji se pozvao i apelant, ukazao da je jedan visoki policijski zvaničnik na konferenciji za štampu, održanoj dok je podnosilac predstavke bio u policijskom pritvoru, ukazao na njega kao na podstrekača ubistva. Evropski sud je smatrao da član 6. stav 2. Evropske konvencije nije važio samo za sudove već i za druge javne vlasti, i to od trenutka kad je podnosilac predstavke bio optužen za krivično djelo. Izjava o krivici koju je dao policajac bez ikakvih kvalifikacija ili rezervi podstakla je javnost da povjeruje da je podnosilac predstavke kriv i prije nego što je nadležni sud procijenio sve činjenice. Utvrđeno je da je time prekršeno načelo pretpostavke nevinosti i da to nije moglo biti ispravljeno činjenicom da je sudija kasnije oslobodio podnosioca predstavke zbog nedostatka dokaza (vidi, Evropski sud, Allenet de Ribemont protiv Francuske, predstavka broj 15175/89, presuda od 10. februara 1995. godine).

34. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije ukazao da će pretpostavka nevinosti prema članu 6. stav 2. Evropske konvencije biti povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava zvaničnika koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je to lice krivo prije nego što se njegova krivica dokaže prema zakonu. U odsustvu zvanične odluke, dovoljno je da postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili zvaničnik koji je u pitanju smatra optuženog krivim (vidi, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, predstavka broj 23037/04, presuda od 19. septembra 2006. godine, stav 45). Pri tome Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud ukazao da „javni zvaničnik“ ne mora biti već izabrani predstavnik ili službenik državnih organa u tom vremenu. Taj pojam može obuhvatiti i lica koja imaju poznat i priznat položaj u javnosti, bilo da su na nekom važnom javnom položaju, ili da su imala takav položaj, ili da se kandidiraju za dužnost izabranog predstavnika (vidi, Evropski sud, Kouzmin protiv Rusije, predstavka broj 58939/00, presuda od 18. marta 2010. godine, st. 59-69).

35. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je Evropski sud u presudi Peša protiv Hrvatske u st. 138-141. ukazao na osnovne principe prava na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud je ukazao, između ostalog, da član 6. stav 2. Evropske konvencije u svom relevantnom aspektu ima cilj da spriječi podrivanje pravičnog suđenja izjavama koje prejudiciraju a koje su date u bliskoj vezi s postupkom. Njime se zabranjuje samom sudu da preuranjeno izražava mišljenje da je lice „optuženo za krivično djelo“ krivo prije nego što mu je to dokazano prema zakonu, ali, također, obuhvata i izjave državnih zvaničnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičeni kriv i koje prejudiciraju ocjenu činjenica nadležne sudske vlasti (vidi već citirani predmet Allenet de Ribemont, stav 41, i predmete Daktaras protiv Litvanije, broj 42095/98, st. 41-43, ECHR 2000-X, i Butkevičius protiv Litvanije, broj 48297/99, stav 49, ECHR 2002-II). Evropski sud je, dalje, ukazao da sloboda izražavanja, zajamčena članom 10. Evropske konvencije, uključuje slobodu da se primaju i daju informacije. Stoga, član 6. stav 2. ne može spriječiti vlasti da informiraju javnost o krivičnim istragama koje su u toku, ali traži da to čine uz svu potrebnu diskreciju i oprez, ako će biti poštovana pretpostavka nevinosti (vidi već citirani predmet Allenet de Ribemont, stav 38, i predmet Karakaş i Yeşilırmak protiv Turske, broj 43925/98, stav 50, 28. juna 2005).

36. Također, Evropski sud je ukazao da treba temeljno razlikovati izjavu da je neko osumnjičen da je počinio krivično djelo i jasnu izjavu, dok nema pravosnažne osude, da je pojedinac počinio krivično djelo o kojem je riječ. Evropski sud je naveo da je dosljedno naglašavao da je važno da javni zvaničnici biraju riječi u svojim izjavama prije nego što je nekom licu suđeno i to lice proglašeno krivim za neko određeno krivično djelo (vidi već citirani predmet Daktaras i predmete Böhmer protiv Njemačke, broj 37568/97, st. 54. i 56, 3. oktobra 2002, i Nešťák protiv Slovačke, broj 65559/01, st. 88. i 89, 27. februara 2007). Također je naglasio da je važno da državni zvaničnici poštuju pretpostavku nevinosti tokom konferencije za štampu (vidi već citirani predmet Butkevičius, st. 50-52, i predmete Lavents protiv Letonije, broj 58442/00, stav 122, 28. novembra 2002, i Y. B. i drugi protiv Turske, br. 48173/99 i 48319/99, st. 49. i 51, 28. oktobra 2004). Evropski sud je ukazao da, ipak, pitanje da li neka izjava javnog dužnosnika predstavlja povredu načela pretpostavke nevinosti mora biti utvrđeno u kontekstu konkretnih okolnosti u kojima je data pobijana izjava (vidi predmet Adolf protiv Austrije, 26. marta 1982, st. 36-41, Serija A broj 49). Evropski sud je ukazao da, u svakom slučaju, izražena mišljenja ne mogu predstavljati izjave javnog zvaničnika o tome da je podnosilac predstavke kriv, što bi ohrabrilo javnost da vjeruje da je on ili ona kriva i što bi prejudiciralo ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti (vidi već citirani predmet Butkevičius, stav 53).

37. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud, primjenjujući navedene principe na predmet podnosioca predstavke, zaključio da su izjave koje su dali javni zvaničnici (direktor policije, glavni državni advokat, predsjednik Vlade i predsjednik Republike) predstavljale izjave o krivici podnosioca predstavke i prejudicirale ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti. Evropski sud je naveo da su, budući da su zvaničnici o kojima je riječ bili na visokim položajima, oni trebali posebno oprezno birati riječi pri opisivanju krivičnog postupka protiv podnosioca predstavke koji je u toku. Međutim, s obzirom na sadržaj njihovih izjava, kako je to naglašeno u navedenom tekstu (st. 145-149), Evropski sud je zaključio da su njihove izjave sigurno ohrabrile javnost da vjeruje da je podnosilac predstavke kriv prije nego što mu je krivica dokazana u skladu sa zakonom. U skladu s navedenim, Evropski sud je zaključio da je povrijeđeno pravo podnosioca predstavke da se smatra nevinim, te je, stoga, došlo do povrede člana 6. stav 2. Evropske konvencije (st. 150. i 151. presude Peša protiv Hrvatske).

38. Također, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj presudi Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana ukazao da u tom predmetu osporeni navodi nisu dati unutar okvira krivičnog postupka, nego kao dio zajedničke izjave za štampu Tužilaštva i Ministarstva unutrašnjih poslova namijenjene javnosti. Evropski sud je naveo da je uzeo u obzir podnesak Vlade da je svrha osporene izjave da informira javnost o koracima koje su preduzele vlasti u vezi sa događajima Ismayilli, a naročito da je njihova namjera bila da istraže umiješanost podnosioca predstavke u te događaje. Međutim, prema mišljenju Evropskog suda, izjava, uzeta u cjelini, nije data s neophodnom diskrecijom i pažnjom. Naime, iako su vlasti na kraju relevantnog stava navele da će radnje podnosioca predstavke biti detaljno istražene i da će biti pravno okvalificirane, ta izjava je negirana prethodnom jasnom izjavom, u istoj rečenici, da su te radnje podnosioca predstavke bile nezakonite. Zatim, navodeći u istom stavu da je utvrđeno da je podnosilac predstavke apelirao na lokalne stanovnike da se odupiru policiji, da ne poštuju službena lica i da blokiraju ceste, Evropski sud je ukazao da su time vlasti, u suštini, prejudicirale sudsku ocjenu činjenica. Evropski sud je zaključio da je kao takva osporena izjava samo mogla uvjeriti javnost da je podnosilac predstavke kriv prije nego što je i dokazana njegova krivica prema zakonu, te da je, stoga, došlo do povrede člana 6. stav

2. Evropske konvencije (st. 127. i 128. presude Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana).

39. Citiranu praksu Evropskog suda Ustavni sud je slijedio u predmetu broj AP 4319/14 od 18. decembra 2014. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4319/08 od 18. decembra 2014. godine, tač. 27-32), dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, slijedeći citirane principe, Ustavni sud je zaključio da su izjave direktora Federalne uprave policije, poslanika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine predstavljale izjavu o apelantovoj „krivici“, te da su kao takve prejudicirale ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti. U izjavama navedenih zvaničnika su korištene jezičke formulacije u kojim je eksplicitno izraženo mišljenje da u apelantovim radnjama „ima i krivične odgovornosti“, da „ukoliko bude pravde u BiH, da će završiti u zatvoru“, odnosno da će ga „poslati u zatvor“. Navedene izjave su date nakon događaja od 7. februara 2014. godine u Sarajevu (kada je zapaljena zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a povodom kojeg se kasnije vodio krivični postupak protiv apelanta pred Sudom BiH zbog krivičnog djela nesavjesni rad u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH). Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda povodom tog pitanja, smatrao je da su navedeni javni zvaničnici, prilikom davanja svojih izjava, trebali posebno oprezno birati riječi pri opisivanju apelantove krivične odgovornosti u vezi s predmetnim događajem. Međutim, s obzirom na sadržaj njihovih izjava, Ustavni sud je smatrao da su te izjave ohrabrile javnost da vjeruje da je apelant kriv prije nego što je i dokazana njegova krivica u skladu sa zakonom, te zaključio da je, uslijed izjava navedenih javnih zvaničnika, došlo do povrede apelantovog prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije (tač. 34-35).

40. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, primjenjujući osnovne principe prava na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, ispitati da li je, uslijed izjava javnih zvaničnika, odnosno podneska predsjednice Suda BiH, na koje apelant ukazuje u apelaciji, kao i zbog objelodanjivanja u javnosti snimka presretnutih razgovora pribavljenih posebnim istražnim radnjama došlo do kršenja apelantovog prava garantiranog članom 6. stav 2. Evropske konvencije.

41. U kontekstu navedenog, Ustavni sud, razmotrivši, prije svega, apelantove navode koji se odnose na objelodanjivanje u javnosti snimka presretnutih razgovora pribavljenih posebnim istražnim radnjama i odluku predsjednice Suda BiH o pokretanju disciplinskog postupka protiv zaposlenice Suda BiH, smatra da ovim radnjama nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

42. Naime, u vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđena presumpcija nevinosti, zato što su snimci sa prisluškivanim razgovorima reproduciranim na ročištu za glavni pretres u predmetnom krivičnom postupku, kao i snimci sa razgovorima koji nisu uopće reproducirani na glavnom pretresu u to vrijeme, emitirani u emisiji FTV „Mreža“, Ustavni sud zapaža da apelant ne ukazuje u ovom dijelu na preuranjeno izražavanje Suda BiH, niti na izjave državnih zvaničnika, nego ukazuje da je postupajući tužilac Tužilaštva BiH dostavio audio CD sa presretnutim razgovorima medijima. Međutim, apelant ovaj navod nije potkrijepio nijednim dokazom, već zaključak da je tužilac dostavio audio CD sa presretnutim razgovorima medijima temelji na činjenici da sporni snimci presretnutih razgovora, u vrijeme kada su oni objavljeni u navedenoj emisiji, nisu imali ni odbrana ni Sud BiH, pa, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ove apelantove navode o kršenju presumpcije nevinosti smatra neosnovanim.

43. Također, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, iz citiranog dijela sporne Odluke predsjednice Suda BiH o pokretanju disciplinskog postupka protiv zaposlenika A.B. vidljivo da je jasno navedeno da je krivični postupak koji se vodi protiv apelanta i drugih optuženih „bio u fazi istrage“ i da je „među ostalim osumnjičenim-optuženim i Bojan Cvijan, član organizovane kriminalne grupe“, dakle, nije navedena bilo kakva tvrdnja u vezi sa apelantovom krivicom, a da prije toga nije postojala odrednica „osumnjičeni“ i „optuženi“. Iz ovoga Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem predsjednica Suda BiH nije prejudicirala apelantovu krivicu na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da su citirane fraze sadržane u kontekstu odluke o pokretanju disciplinskog postupka protiv zaposlenika Suda BiH, a ne u kontekstu krivičnog postupka koji se vodi protiv apelanta, kao i da navedena odluka nije namijenjena medijima i javnosti, a ni vijeću Suda BiH pred kojim se vodio postupak u apelantovom predmetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je i ove apelantove navode o kršenju presumpcije nevinosti ocijenio neosnovanim.

44. S druge strane, u vezi sa apelantovim navodima o povredi njegovog prava, garantiranog članom 6. stav 2. Evropske konvencije, izjavama drugih zvaničnika (izjava Gorana Zupca, direktora SIPA-e, Sadika Ahmetovića, ministra sigurnosti BiH, i Borisa Grubešića, portparola Tužilaštva BiH), Ustavni sud zapaža da su nakon hapšenja većeg broja lica u operaciji kodnog naziva „Lutka“, između ostalog i apelanta, protiv koga se trenutno vodi krivični postupak pred Sudom BiH po optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KT 000 2564 12 od 28. augusta 2013. godine kojom se tereti za krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa više krivičnih djela, pojedini javni zvaničnici davali izjave u medijima u vezi sa lišavanjem slobode većeg broja lica a koje su se odnosile i na apelanta.

45. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelant u prilogu apelacije dostavio videosnimke i fotokopije novinskih članaka na koje je ukazao u apelaciji, te u koje je Ustavni sud, prilikom razmatranja apelacionih navoda, izvršio uvid.

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Goran Zubac, direktor SIPA-e, na konferenciji za novinare, održanoj 12. septembra 2012. godine, dajući izjavu u vezi sa hapšenjem većeg broja osumnjičenih lica, među kojima i apelanta, naveo: „Sva ova krivična djela imala su cilj stjecanje velike materijalne koristi i izazivanje straha kod građana, što bi samo po sebi stvorilo pogodno tlo za nestabilnost države i njenih građana, a potom bi mogla da prouzrokuju teže i nesagledive posljedice po državu i njeno uređenje. Sve to bio je i jedan od ciljeva ove organizacije koji bi im dao snagu i učvrstio pozicije za djelovanje. Ovo je dosad najsloženija i najveća policijska akcija u BiH, te cijenimo da smo napravili ogroman uspjeh koji će imati podršku građana i institucija. Ovim smo pokazali snagu političkih agencija u BiH i dali jasnu poruku kriminalcima... Sve ove aktivnosti su realizacija operativne akcije kodnog naziva 'Lutka', nakon čega više ništa neće biti isto. Ovo je početak kraja organizovanog kriminala u BiH.“ Istog dana, 12. septembra 2012. godine, kao gost Dnevnika TV1, na pitanje o apelantu, Goran Zubac je izjavio „da je to najjača i najsloženija operativna akcija na razbijanju zločinačke organizacije i organizovanog kriminala na prostorima Bosne i Hercegovine. Samim tim ona danas ima epilog sa mnogo jakim dokazima, jasno govori da pojedinac ne može biti protiv sistema i ma ko on bio, znači biće predmet obrade bilo kojih agencija“.

47. Razmatrajući navedene izjave, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je obavještavanje javnosti putem medija o navodnom krivičnom djelu i toku krivičnog postupka koji je iz njega slijedio potrebno i dozvoljeno. Međutim, ova dužnost da se obavještava javnost ne može opravdati sav mogući izbor riječi, nego treba biti obavljena tako da se poštuje pravo osumnjičenih da se smatraju nevinima (vidi, mutatis mutandis, već citirani predmet Peša, stav 143).

48. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su sporne izjave date isti dan nakon lišavanja slobode apelanta i drugih lica u okviru operativne akcije kodnog naziva „Lutka“, te, u vezi s tim, ukazuje da je, u smislu prakse Evropskog suda, potrebno da se, čak i prije nego što je pokrenut krivični postupak protiv određenog lica, ne daju nikakvi javni navodi koji bi se mogli tumačiti kao da, prema mišljenju određenih važnih javnih zvaničnika, potvrđuju krivicu tog lica (vidi, mutatis mutandis, već citirani predmet Butkevičius, stav 51).

49. Ustavni sud, prije svega, zapaža da ni u jednoj od ovih izjava nije bilo spomenuto apelantovo ime. Međutim, imajući u vidu da su imena lica lišenih slobode, uključujući i apelantovo ime, bila objavljena u medijima, između ostalog i u Dnevniku TV1, kao i da je direktor SIPA-e svoju izjavu o akciji kodnog naziva „Lutka“ i navodnom kriminalnom djelovanju lica lišenih slobode u toj akciji dao nakon pitanja voditeljice Dnevnika u kojem je izričito navela apelantovo ime, Ustavni sud smatra da su navedene izjave jasno upućivale, inter alia, na apelanta (vidi, mutatis mutandis, već citirani predmet Peša, stav 146).

50. Dalje, analizirajući sâm sadržaj spornih izjava, Ustavni sud zapaža da navedene izjave, pored uobičajenih tekstualnih formulacija koje se odnose na rad policijskih službi u vezi sa rasvjetljavanjem krivičnih djela, sadrže i formulacije u kojima je direktor SIPA-e, bez ikakve ograde u pogledu krivice apelanta i ostalih lica obuhvaćenih navedenom akcijom (u smislu da se navedena lica sumnjiče da su počinila određena krivična djela), izrazio da se radi o zločinačkoj organizaciji. Stoga, ove izjave, u smislu citiranih standarda Evropskog i Ustavnog suda, nisu bile ograničene na to da opišu status postupka koji je bio u toku ili „stanje sumnje“ protiv apelanta, nego su bile iznošene kao utvrđena činjenica, bez ikakve zadrške u pogledu apelantove krivice.

51. U istom pravcu se, prema mišljenju Ustavnog suda, može tumačiti i izjava ministra sigurnosti BiH Sadika Ahmetovića, objavljena u dnevnom listu „Oslobođenje“ 6. oktobra 2012. godine, u kojoj je, također, bez ikakvih ograda i zadrške u pogledu apelantove krivice, navedeno da je riječ „o ozbiljnom lancu organiziranog kriminala“.

52. Također, Ustavni sud zapaža da je u izjavi portparola Tužilaštva BiH Borisa Grubešića od 2. aprila 2014. godine navedeno da se „radi, doista, o jednoj od najopasnijih zločinačkih organizacija“, bez ikakve ograde u pogledu krivice apelanta i ostalih lica obuhvaćenih optužnicom, iako je sudski postupak po potvrđenoj optužnici u toku, pa se navedena izjava može posmatrati kao utvrđena činjenica, odnosno jasna izjava u pogledu toga da li su optuženi obuhvaćeni optužnicom počinili radnje koje su navedene u izjavi a zbog čega se protiv njih, uključujući i apelanta, vodi postupak.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navedene izjave Gorana Zupca, direktora SIPA-e, Sadika Ahmetovića, ministra sigurnosti BiH, i Borisa Grubešića, portparola Tužilaštva BiH, predstavljale izjave o apelantovoj „krivici“, te da su kao takve prejudicirale ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti. U tom kontekstu Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, kao i svoju praksu povodom tog pitanja, naglašava da su navedeni javni zvaničnici, prilikom davanja svojih izjava, trebali posebno oprezno birati riječi pri opisivanju apelantove krivične odgovornosti u vezi s predmetnim događajem. Međutim, s obzirom na sadržaj njihovih izjava, Ustavni sud smatra da su te izjave, kako to osnovano navodi i apelant, ohrabrile javnost da vjeruje da je apelant kriv prije nego što je i dokazana njegova krivica u skladu sa zakonom.

54. Stoga, Ustavni sud smatra da je, uslijed izjava navedenih javnih zvaničnika (Gorana Zupca, direktora SIPA-e, Sadika Ahmetovića, ministra sigurnosti BiH, i Borisa Grubešića, portparola Tužilaštva BiH), došlo do povrede apelantovog prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u odnosu na izjave javnih zvaničnika Gorana Zupca, direktora SIPA-e, Sadika Ahmetovića, ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine, i Borisa Grubešića, portparola Tužilaštva Bosne i Hercegovine, jer su predstavljale izjavu o apelantovoj „krivici“, te su kao takve prejudicirale ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti i ohrabrile javnost da vjeruje da je apelant kriv prije nego što je i dokazana njegova krivica u skladu sa zakonom.

56. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2011/15 (B. C.) | Sudska praksa | Aktio