Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3724/14 (A. R.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Porez
- Troškovi postupka
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3724/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3724/14, rješavajući apelaciju Amera Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amera Ramića podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 074165 14 Kž od 10. jula 2014. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 074165 14 K 2, od 30. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amer Ramić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog podnio je 11. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 074165 14 Kž od 10. jula 2014. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 074165 14 K2, od 30. aprila 2014. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 K 038694 12 K od 21. marta 2014. godine određeno je da se apelantu na ime odbrane po službenoj dužnosti optuženog A.T. u predmetu tog suda broj 96 0 K 074165 13 K isplati iznos od 744,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant dostavio tom sudu opredijeljen zahtjev za isplatu nagrade za odbranu optuženog. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelantu, na ime odbrane po službenoj dužnosti, pripada iznos od .774,00 KM u skladu sa odredbama čl. 30. stav1, 32., 33., 34. stav 3. i 37. „Odluke pravosudne komisije Brčko Distrikta o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“ (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka) za poduzete radnje u postupku koje je precizirao. Osnovni sud je naveo koje zahtjeve apelanta nije prihvatio, kao i da nije prihvatio zahtjev apelanta na isplatu plaćanja poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV), jer apelantu kao braniocu ne pripada pravo na PDV u predmetima odbrane po službenoj dužnosti zbog toga što navedenom odlukom nije propisano plaćanje PDV-a. .
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Apelacioni sud je donio rješenje broj 96 0 K 074165 14 Kž od 10. jula 2014. godine kojim je žalbu apelanta uvažio i preinačio prvostepeno rješenje na način da je apelantu za odbranu po službenoj dužnosti dosudio nagradu od 888,00 KM.
5. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo razloge zbog kojih je smatrao da određeni dijelovi apelantove žalbe nisu osnovani. Takođe, Apelacioni sud je naveo da Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka ne predviđa mogućnost da se braniocu po službenoj dužnosti na iznos nagrade za odbranu optuženog po službenoj dužnosti obračunava i uplaćuje PDV, tako da se obaveza plaćanja poreza od strane branitelja, kao poreskog obveznika u skladu sa Zakonom o porezu na dodatu vrijednost u BiH ne može smatrati nužnim izdatkom u smislu člana 2. stav 2 tačka
h) Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka. Apelacioni sud je nadalje naveo u kojem je dijelu osnovana žalba apelanta i zašto.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi odbili njegov zahtjev za isplatu obračunatog PDV-a, iako je upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza. Zbog ovakvog stava redovnih sudova ( odnosno zbog činjenice da je zaključeno da nema pravo na naknadu obračunatog poreza na dodatu vrijednost) apelant navodi da je umjesto nagrade u iznosu od 888,00KM (koliko bi u konačnici pripalo advokatu koji nije obveznik PDV-a i koliko mu je dosuđeno rješenjem), ostvario nagradu u nižem iznosu (koji predstavlja razliku između dosuđene naknade i isplaćenog PDV-a). Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, potpuno zanemarili odredbe Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine, što se posebno odnosi na odredbe člana 3. stav 1. tačka 1. tog zakona. Osim toga, apelant smatra da mu pripada pravo na naknadu obračunatog PDV-a i u skladu sa odredbama člana 2. stav 1. tačke h) Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka jer se u konkretnom slučaju radi o nužnom izdatku. Apelant ističe da ovakva arbitrarna primjena zakona i diskriminacija od strane redovnog suda predstavlja udara na pravnu sigurnost i vladavinu prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, te slijedom toga pogrešno zaključili da apelantu ne pripada pravo na naknadu obračunatog PDV-a, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
12. Ustavni sud primjećuje da je identično pravno pitanje istog apelanta riješio u svojoj skorijoj praksi, odlukom AP-2637/14, ( vidi Odluka o dopustivosti AP-2637/16, od 6 decembra 2016. godine, dosutpna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrdio da je apelacija očigledno neosnovana, jer odlukom na koju se apelant poziva nije propisano da se iznos nagrade, koja pripada braniocu po službenoj dužnosti, obračunava i isplaćuje PDV, a na šta su ukazali redovni sudovi u svojim obrazloženjima. Stoga se umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud u svemu poziva na svoj stav iznijet u odluci AP-2637/14, koji je u potpunosti primjenljiv i na konkretan predmet.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, kao i dosadašnju praksu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman