Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1630/14 (V. T. iz Čajniča)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Eksproprijacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1630/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1630/14, rješavajući apelaciju Vlade Tupeše, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Vlade Tupeše.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 004814 11 Gž od 13. marta 2014. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vlado Tupeša iz Čajniča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 7. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 004814 11 Gž od 13. marta 2014. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 29. aprila 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te JP „Putevi Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud i tuženi su odgovore dostavili 10. oktobra 2016. godine, a Osnovni sud 5. oktobra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Osnovni sud je Presudom broj 94 0 P 004814 10 P od 21. oktobra 2011. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 004814 11 od 13. marta 2014. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade materijalne štete za označeno trajno zauzeto zemljište, uništene voćne zasade, uništenu ogradu isplati označeni novčani iznos, te da mu naknadi troškove postupka.
7. Iz obrazloženja navedenih presuda proizilazi da je apelant tužbu Osnovnom sudu podnio 30. avgusta 2010. godine. Nadalje, kao nesporno je utvrđeno da je Republika Srpska Odlukom broj 02-1066/97 od 15. avgusta 1997. godine utvrdila opšti interes za izgradnju puta Ustiprača-Foča, te da eksproprijacija nikad nije izvršena. S obzirom na to da je tuženi bio investitor radova na izgradnji navedenog puta preko apelantovog zemljišta i tako mu prouzrokovao štetu, zaključeno je da je za štetu i odgovoran u skladu sa članom 207 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Međutim, imajući u vidu da je apelant podnio tužbu 30. avgusta 2010. godine a da je šteta nastala 15. avgusta 1997. godine, zaključeno je da je potekao rok iz člana 376 ZOO prema kom potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu pričinilo, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala.
9. Najzad, neosnovanim je ocijenjeno i apelantovo pozivanje na član 25 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) koji reguliše pitanje gradnje i graditelja a gdje graditelj može biti nosilac prava svojine. U vezi s tim je ukazano da graditelj mora biti svojinskopravni subjekt u smislu člana 1 ZOSPO, te da se na građenje društveno-pravnih subjekata ne primjenjuju odredbe čl. 24 do 26 ZOSPO koji regulišu institut građenja na tuđem zemljištu .
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. U suštini, iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je njegov zahtjev za naknadu štete u smislu člana 376 ZOO zastario. Po njegovom mišljenju, bez obzira na činjenicu da je tužbeni zahtjev temeljio na relevantnim odredbama ZOO, u konkretnom slučaju se radi o faktičkoj eksproprijaciji a redovni sudovi su u potpunosti zanemarili tu činjenicu.
12. U dopuni apelacije apelant se pozvao na Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 004736 12 Rev od 20. marta 2014. godine, koji je, kako je naveo, u istom činjeničnom i pravnom pitanju, pozivajući se na stav zauzet na sjednici Građanskog upravnog odjeljenja ovog suda od 7. februara 2014. godine, zaključio da se radi o tzv. faktičkoj eksproprijaciji, odnosno promijenio ranije zauzeti stav prema ovom pitanju, te najzad na stav Ustavnog suda u odlukama br. AP 1798/11 i AP 2324/09.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije obavijestio Ustavni sud da je presuda ovog suda apelantovom punomoćniku uručena 27. marta 2014. godine.
14. Osnovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 004736 12 Rev od 20. marta 2014. godine, te odluke Ustavnog suda u predmetima broj AP 161/13, 4313/12, AP 1798/11 i AP 2324/09 i zaključio da je apelacija osnovana.
15. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da redovni sudovi nisu mogli donijeti drugačiju odluku zbog toga što redovni sudovi postupaju u skladu sa Zakonom o parničnom postupku kojim je propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Apelantovo pravo je bilo da opredijeli tužbeni zahtjev na način za koji smatra da je najbolji, a sudovi su dužni da postupaju samo po tako postavljenim zahtjevima.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o eksproprijaciji («Službene glasnik RS“ br. 112/06, 37/07 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
Član 5.
(1) Nepokretnost se može eksproprisati nakon što je na način određen ovim zakonom utvrđen opšti interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nepokretnosti.
(…) Član 6.
(1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).
(2) Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.
Član 7.
(1) Eksproprijacijom nepokretnost postaje vlasništvo korisnika eksproprijacije (potpuna eksproprijacija).
(…) Član 12.
(1) Za eksproprisanu nepokretnost vlasniku pripada naknada u drugoj nepokretnosti, a ako korisnik eksproprijacije ne može obezbijediti takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše.
(…) (5) Naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije. Član 14.
(1) Odluku o utvrđivanju opšteg interesa za izgradnju objekta ili izvođenje radova na osnovu podnesenog prijedloga korisnika eksproprijacije donosi Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada) nakon prethodno pribavljenog mišljenja skupštine jedinice lokalne samouprave na čijoj teritoriji se namjerava graditi ili izvoditi radovi, u skladu sa odgovarajućim planskim aktom.
(…) Član 15.
(1) Smatra se da je opšti interes utvrđen ukoliko je posebnim zakonom propisano da je izgradnja određenih objekata ili izvođenje radova od opšteg interesa.
(…) Član 18.
(…) (5) Protiv akta o utvrđivanju opšteg interesa ne može se pokrenuti upravni spor.
Član 76.
(1) Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju koji nije okončan do dana stupanja na snagu ovog zakona završiće se po odredbama ovog zakona.
(2) Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka završiće se po odredbama ovog zakona.
Član 77.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 8/96, 15/96 i 64/04).
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 004814 11 od 13. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. marta 2014. godine a apelacija je podnesena 7. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet spora bilo apelantovo pravo na naknadu zbog faktički eksproprisanih nepokretnosti, dakle, da se radilo o postupku u kojem je odlučivano o pravima i obavezama građanskopravne prirode, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi.
25. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, pored činjenice da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, njegov tužbeni zahtjev odbili pozivajući se na rokove iz člana 376 ZOO. Ustavni sud podsjeća da je navedeni pravni stav u identičnim činjeničnim okolnostima, tj. da sporno zemljište nikada nije eksproprisano, te da je na dijelu tog zemljišta izgrađen put i da apelantu nije isplaćena nikakva naknada za zemljište, razmatrao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio (vidi tačku 35): „U odnosu na zastaru potraživanja, o čemu su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da je potraživanje tužioca zastarjelo jer je prošao i subjektivni i objektivni rok iz člana 376 ZOO, Ustavni sud ukazuje na pravno shvatanje usaglašeno 30. januara 2014. godine na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Na navedenim panelima je raspravljano o slučajevima izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, koji imaju kao posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava svojine fizičkih ili pravnih lica na nepokretnostima, iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenja o eksproprijaciji. Dakle, raspravljalo se o slučajevima koje pravna teorija i sudska praksa podvode pod pojam faktičkog deposjediranja, odnosno tzv. faktičke eksproprijacije. Usaglašeno je pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva. Naime, ukazano je na to da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava svojine pa je osnov tužbenog zahtjeva, u stvari, zahtjev za povrat svojine. Budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nepokretnosti, to tužiocima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nepokretnosti. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, proizilazi da obrazloženja osporenih presuda i u ovom dijelu ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava redovnih sudova.“ Osim toga, Ustavni sud je ovu praksu slijedio i u nizu drugih predmeta (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 4457/11 od 18. novembra 2014. godine, AP 1706/12 od 17. marta 2015. godine i AP 4312/12 od 21. jula 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
26. Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja, tj. postojanje odluke o utvrđivanju opšteg interesa za izgradnju magistralnog puta koji je prešao preko apelantovih parcela, a za šta apelantu nije isplaćena bilo kakva naknada ni prije početka izvođenja radova, kao ni u dugom nizu godina nakon donošenja odluke o utvrđivanju opšteg interesa, rezultira faktičkom eksproprijacijom. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju u svemu primjenjiv citirani stav iz Odluke broj AP 2986/11.
27. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđena povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je je redovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo raspravljajući o prigovoru zastare potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman