Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4307/14 (M. G., M. G., A. Z., R. O., Z. R. i F. G.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4307/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4307/14, rješavajući apelaciju Miralema Gušića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miralema Gušića, Midhata Gušića, Arife Zupčević, Raife Omerćehajić, Zejfe Rakić i Fatime Gušić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 064380 14 Rev od 30. jula 2014. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 064380 13 Gž 3 od 20.
decembra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 064380 12 P 2 od 20. marta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miralem Gušić, Midhat Gušić, Arifa Zupčević, Raifa Omerćehajić, Zejfa Rakić i Fatima Gušić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Banja Luke, koje zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 25. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 064380 14 Rev od 30. jula 2014. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 064380 13 Gž 3 od 20. decembra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 064380 12 P 2 od 20. marta 2013. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 064380 13 Gž 3 od 20. decembra 2013. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 064380 12 P 2 od 20. marta 2013. godine, kojom je odbijen zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prava korištenja izvršena u „C“ listu z.k. uloška broj 12220 K.O. Banjaluka na k.č. broj 32/52, izvršena na osnovu presude Osnovnog suda od 2. jula 1994. godine i rješenja tog suda broj: 1-168/94 u korist tuženog M.D. (u daljnjem tekstu: tuženi) i uknjižba prava korištenja izvršena na tim nekretninama u korist tuženog po rješenju Zemljišnoknjižne kancelarije Osnovnog suda od 18. maja 1999. godine, te da se izvrši uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na ime B.G. (pravne prednice-majke apelanata), zatim da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji zaključen 9. novembra 1993. godine između B.G. i tuženog, kojim je B.G. prodala stambeno-poslovni prostor u izgradnji u ulici Braće Mažar i majke Marije, na parceli k.č. broj 32/52 iz z.k. ul. broj 12220 K.O. Banjaluka, a što odgovara k.č. broj 224/3 iz P.L. br. 2139 K.O. Banjaluka, te da se odredi restitucija na taj način da se obavežu apelanti da tuženom isplate 40.000,00 KM, a da se tuženi obaveže da im preda u posjed dio stambeno-poslovnog objekta u ulici Braće Mažar i majke Marije br. 39/2, izgrađen na parceli k.č. broj 32/52, z.k. uložak broj 12220 K.O. Banjaluka, što odgovara k.č. broj 224/3 što u naravi čini poslovni prostor-prodavnica, WC, skladište, stepenište i stambeni dio (bivša garaža), bivše dvorište sada stambeni dio i kotlovnica, a prema nalazu i mišljenju vještaka J.I. od 9. septembra 2012. godine.
3. U obrazloženjima presuda je utvrđeno da je majka apelanata, u zamjenu za eksproprisanu porodičnu stambenu zgradu, pored ostalog, dobila i parcelu označenu kao k.č. broj 32/52 (novi premjer k.č. broj 224/3) koja je predmet ovog spora. Nadalje, utvrđeno je da je na toj parceli majka apelanata započela izgradnju stambeno-poslovnog objekta, te da je darovnim ugovorom zaključenim i ovjerenim kod suda dana 15. novembra 1990. godine ove nekretnine poklonila svom sinu, tj. prvoapelantu. Nakon toga je utvrđeno da je vodila parnicu kod Osnovnog suda, pa je pravosnažnom presudom od 12. jula 1994. godine taj ugovor o poklonu raskinut. Također, utvrđeno je da je majka apelanata sa tuženim zaključila ugovor o prodaji 9. novembra 1993. godine, predmetom kojeg su bile iste nekretnine i da je taj ugovor u cjelini realizovan tako što su tuženom predane u posjed kupljene nekretnine, a on je (po uputama i nalogu B.G. kao prodavca) na ime kupoprodajne cijene isplatio prvoapelantu, koji se tada nalazio u Danskoj, iznos od 40.000,00 DM. Budući da ovaj ugovor o prodaji nije bio ovjeren kod suda, tuženi je u parnici ishodio pravosnažnu presudu od 27. jula 1994. godine kojom je utvrđeno da je taj ugovor pravno valjan, na osnovu čega je kasnije u izvršnom postupku ishodio rješenje broj: 1-168/94 na osnovu kojeg je svoja prava, temeljena na tom ugovoru o prodaji, upisao u z.k. ul. broj 12220 K.O. Banjaluka. Isto tako, utvrđeno je da je u trenutku prodaje stambeno-poslovni objekat o kojem je riječ, bio izgrađen do prve ploče, a kasnije je tuženi nastavio gradnju, dovršio prvi sprat mansardu i u potpunosti završio objekat, te je u istom zemljišno-knjižnom ulošku, na osnovu rješenja od 18. maja 1999. godine upisano i pravo vlasništva na tom objektu na njegovo ime. Nadalje, utvrđeno je da je sva dokumentacija (urbanistička saglasnost, odobrenje za građenje i ostalo) glasila na ime B.G., a nakon zaključenja ugovora o prodaji potrebne dozvole je tražio i ishodio tuženi. Isto tako, utvrđeno je da je u trenutku prodaje B.G. bila upisana kao nosilac trajnog prava korištenja na ovom zemljištu u naprijed navedenom zemljišno-knjižnom ulošku, a u katastarskim evidencijama kao posjednik je bio upisan prvoapelant. Također, utvrđeno je da je prvoapelant ishodio i CRPC odluku od 4. juna 2003. godine kojom je potvrđeno da je bio savjestan posjednik označenih nekretnina na dan 1. april 1992. godine. Najzad, utvrđeno je da je nakon prodaje navedenih nekretnina tuženom, B.G. ostala u Banja Luci još dvije godine i napustila je 1995. godine, a vještačenjem po vještaku građevinske struke je utvrđeno da je tržišna vrijednost nekretnina u trenutku zaključenja spornog ugovora o prodaji, iznosila 43.394,35 KM.
4. Imajući u vidu navedeno, Osnovni i Okružni sud su zaključili, ocjenjujući predmetni ugovor o prodaji, primjenom odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja propisuje: (1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice; da isti nije ništav, te da u smislu odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti proizvodi pravno dejstvo, iako potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda, jer je sačinjen u pismenoj formi i u cjelini izvršen. Također, Osnovni i Okružni sud su zaključili da je rezultat slobodno izražene volje ugovarača (čl. 26. i 28. ZOO), da ratne okolnosti u kojima je zaključen, same za sebe, ne uzrokuju ništavost, a da apelanti nisu dokazali da su na strani prodavca, njihove pravne prednice, postojale takve posebne okolnosti koje bi determinisale njenu volju da zaključi ugovor čije zaključenje inače nije željela. Shodno tome, Osnovni i Okružni sud su našli da nema mjesta ni traženoj restituciji, te da apelanti nemaju pravnog interesa a ni aktivnu legitimaciju da traže utvrđenje ništavosti upisa u zemljišno-knjižnim evidencijama u korist tuženog na predmetnim nekretninama.
5. Protiv navedene presude Okružnog suda broj 71 0 P 064380 13 Gž 3 od 20. decembra 2013. godine apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 064380 14 Rev od 30. jula 2014. godine odbio reviziju. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je istina da drugostepeni sud u razlozima svoje presude potpuno neosnovano navodi da je sporni ugovor o prodaji konvalidiran, osnažen presudom Osnovnog suda od 27. jula 1994. godine kojom je utvrđeno da je taj ugovor pravno valjan, što naravno ne stoji (kako ističu i apelanti), jer je odredbom člana 13. Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica propisano da se takva presuda, kojom je odlučeno o pravnoj valjanosti ugovora o prometu nekretnina zaključenog u periodu između 1. aprila 1992. i 14. decembra 1995. godine (kada je zaključen i ugovor o prodaji koji je predmet ovog spora), koja je donesena prije stupanja na snagu ovog zakona, smatra ništavom (zato je i bilo moguće voditi novu, ovu, parnicu radi ocjene njegove pravne valjanosti). Međutim, Vrhovni sud je zaključio da kod činjenice da je ugovor o prodaji (o kojem je riječ u ovom sporu) zaključen između pravne prednice apelanata kao prodavca i tuženog kao kupca, sačinjen u pismenoj formi i u cjelini izvršen, kako je naprijed opisano i što nije sporno među parničnim strankama, on proizvodi pravno dejstvo u smislu odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti kako su valjano obrazložili Osnovni i Okružni sud, zbog čega naprijed navedena pogrešna konstatacija drugostepenog suda, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost osporene presude.
6. Također, utvrđeno je da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora majka apelanata bila upisana u odgovarajućim zemljišnoknjižnim evidencijama kao nosilac prava korištenja na zemljištu na kojem je započeta izgradnja zgrade. Kako je nadležni organ svojim zaključkom od 7. decembra 1993. godine, na njen zahtjev, dozvolio prodaju uz obrazloženje da nema novčanih sredstava da nastavi izgradnju, te da joj ni zdravstveno stanje to ne dozvoljava, predmetni ugovor nije ništav, kako to žele prikazati apelanti, pozivom na odredbu člana 58. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je tada bio na snazi, jer se prema toj zakonskoj odredbi može, uz saglasnost skupštine opštine, otuđiti nedovršena zgrada ako je nosilac prava korištenja zemljišta radi građenja, bio spriječen opravdanim razlozima da nastavi građenje, pri čemu su ti opravdani razlozi samo primjera radi navedeni u toj zakonskoj odredbi, a odnose se na tešku i trajnu bolest, smrt člana porodice, smanjenje broja članova porodice, razvod braka, preseljenje u drugo mjesto i slični razlozi. Zbog toga, utvrđeno je da ukazivanje apelanata da spomenuti zaključak o dozvoli prodaje nedovršenog objekta nije u saglasnosti sa ovom zakonskom odredbom, nije osnovan. Osim toga, utvrđeno je da i pod uslovom da je tako, kod činjenice da se radi o upravnom aktu, njegovu valjanost i zakonitost ne može ispitivati sud u ovom parničnom postupku. Nadalje, utvrđeno je da je predmetni ugovor o prodaji nedovršenog objekta sačinjen 9. novembra 1993. godine, te bi se po redovnom toku stvari saglasno odredbi člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti smatrao zaključenim i proizvodio bi pravno dejstvo tek po ovjeri potpisa ugovarača u nadležnom sudu. Budući da u konkretnom slučaju do ovjere potpisa nije došlo Vrhovni sud je konstatovao da se on mogao, u smislu odredbe člana 9. stav 4. pomenutog zakona, smatrati valjanim ugovorom koji proizvodi pravno dejstvo tek nakon što je u cjelini izvršen. Stoga, suprotno tvrdnji apelanata, Vrhovni sud je istakao da okolnost da je isti sačinjen 9.novembra 1993. godine prije nego što je nadležni organ dao svoju saglasnost za ovo prometovanje 7. decembra 1993. godine ne utiče na ocjenu njegove pravne valjanosti, te da je u smislu odredbe člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, koji propisuje : Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru; predmetni ugovor pravno valjan.
7. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da se navodima apelanata, kojima se opširno ukazuje na nepravilnosti u ranije vođenim postupcima (u kojem je raskinut naprijed spomenuti ugovor o poklonu, odnosno u kojem je na zahtjev tuženog pravosnažnom presudom utvrđena pravna valjanost ugovora o prodaji, koja kako je naprijed navedeno, ne proizvodi pravno dejstvo, pa ovaj postupak i iz tog razloga nije više relevantan), nije mogao baviti, jer se u predmetnoj parnici ne može ocjenjivati ispravnost i zakonitost tih postupaka, već je to bilo moguće uraditi samo po pravnim lijekovima u tim postupcima, zbog čega su apelanti, kako ističu, i tražili njihovo ponavljanje. Najzad, utvrđeno je da upis tuženog kao korisnika parcele k.č. broj 32/52 (na kojem je izgrađen stambeno-poslovni objekat) jeste izvršen na osnovu naprijed navedene presude, koja je ništava shodno naprijed citiranoj odredbi Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Međutim, kako je u konkretnoj pravnoj stvari ishodište svega ugovor o prodaji, zaključen između pravne prednice apelanata i tuženog, za koji u ovom postupku nije utvrđeno da je ništav (dakle, predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje i upis prava koja su bila predmetom tog ugovora) utvrđenje ništavosti upisa u ovom dijelu (koji se odnosi samo na označenu parcelu) nema nikakvog praktičnog pa ni pravnog značaja za apelante, zbog čega su Osnovni i Okružni sud i ovaj zahtjev s pravom odbili, zbog nedostatka pravnog interesa o kojem govori odredba člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene relevantnih zakonskih propisa. Također, apelanti tvrde da okolnost da je predmetni ugovor sačinjen 9. novembra 1993. godine prije nego što je nadležni organ dao svoju saglasnost za pomenuto prometovanje 7. decembra 1993. godine utiče na ocjenu njegove pravne valjanosti. Isto tako, apelanti su stava da imaju pravni interes da nezakonit upis prava svojine u zemljišnu knjigu izbrišu. U suštini, apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radi o tome da su redovni sudovi u osporenim odlukama odbili tužbeni zahtjev apelanata, proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje i pravo na imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.
11. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno, konkretno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanata primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao jasne razloge vezane za ocjenu pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između pravne prednice apelanata i tuženog u smislu odredbe člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da apelanti u konkretnom slučaju nemaju pravni interes da traže brisanje upisa prava korištenja tuženog na spornoj nekretnini, u smislu odredbe člana 54. ZPP. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman