Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2168/16 (R. M.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2168/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2168/16, rješavajući apelaciju Radomira Marjanovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radomir Marjanović, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Mal 039717 15 Gž 2 od 10. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radomir Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, kojeg zastupa Darko Radić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Mal 039717 15 Gž 2 od 10. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da, na ime duga po osnovu neplaćenog građevinskog materijala, isplati tužiocu (Grad Istočno Sarajevo) određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Okružni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev tužioca, smatrajući da je tužilac ispunio svoje obaveze iz Ugovora o prenosu prava korištenja građevinskog zemljišta, naknadi za ustupljeno građevinsko zemljište i naknadi za isporučeni građevinski materijal za izgradnju stambenog objekta po projektu II izgradnje Srpskog Sarajeva, od 5. aprila 2003. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) prema apelantu, što je utvrdio na osnovu izvedenih dokaza od strane tužioca, a posebno nalaza i dopune nalaza sudskog vještaka finansijske struke R. S., koji je u svom osnovnom nalazu iznio mišljenje da kreditirani građevinski materijal po Ugovoru, apelant nije direktno preuzeo, već je isti preuzeo indirektno, tako što je tužilac materijal koji je trebalo isporučiti apelantu, sa materijalom ostalih kupaca stanova, prodao d.o.o. ,,Stanišić“ Pale (što proizlazi iz otpremnice i računa priloženih uz tužbu, u koje je sud izvršio uvid), a za taj iznos je umanjena konačna cijena stana apelanta, kao da ga je apelant preuzeo i uložio u izgradnju stana kao vlastito učešće, jer je za to bio namijenjen, te da je nakon utvrđivanja konačne cijene stana u septembru 2005. godine, apelant otpočeo sa plaćanjem obaveza iz Ugovora, tako što je prvu ratu platio 2. aprila 2008. godine, plaćanje nastavio u 2008. godini, kada je izvršio četiri uplate, u 2009. godini, izvršio sedam uplata, tako da je po Ugovoru ukupno izvršio uplate u iznosu od 1.364,00 KM, pa kada se taj iznos odbije od ukupno kreditiranog iznosa, apelant je ostao dužan tužiocu utuženi iznos od 3.841,33 KM. Dalje se navodi, da u dopunskom nalazu, koji je sačinjen na zahtjev apelanta da se utvrde obaveze tužioca prema apelantu, što je sud prihvatio, da je vještak ostao kod svog osnovnog nalaza, s tim što je isti dopunio tako što je iznio mišljenje da neizmirene obaveze Zavoda za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo (a ne tužioca) prema apelantu, po osnovu plata, iznose određeni novčani iznos, da troškovi apelanta nastali zbog uvođenja instalacija za grijanje na struju, jer je izostalo priključenje na centralno grijanje preko gradske toplane, ugovoreno Ugovorom o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stanova u stambeno poslovnom objektu u Palama, po konačnom obračunu, u septembru 2005. godine, zaključenom između Grada Istočno Sarajevo - Zavod za planiranje i izgradnju i apelanta, iznosi 3.653,90 KM i da razlika plaćanja zagrijavanja stana na struju u odnosu na plaćanje putem centralnog grijanja, za 43 mjeseca zimskog perioda iznosi 513,85 KM. Također, se navodi, da je prvostepeni sud zaključio da potraživanja apelanta po osnovu Ugovora o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stanova u stambeno poslovnom objektu u Palama, ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, iz razloga što navedena potraživanja apelanta nisu predmet spora, te da apelant u konkretnom postupku nije formalizirao svoj protivtužbeni zahtjev podnošenjem protivtužbe, shodno odredbama člana 74. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni sud ističe, da je istina da apelant nije preuzeo građevinski materijal, naveden u tački III Ugovora, na način kako je ugovoreno, niti je sa tužiocem, u smislu člana IX Ugovora, zaključio anex Ugovora, ali se apelant prešutno saglasio sa izmijenjenim načinom isporuke građevinskog materijala koji je predmet Ugovora (za koji iznos je umanjena konačna cijena stana apelanta), obzirom da je ugovoreni iznos vrijednosti građevinskog materijala, iako isti nije preuzeo na ugovoreni način, počeo otplaćivati u ratama, kako je i ugovoreno. Okružni sud konstatuje, da se postavlja pitanje, iz kojih razloga je apelant vršio uplate na ime isporučenog građevinskog materijala po Ugovoru, ako se nije saglasio sa izmjenom Ugovora, odnosno pristao da mu za iznos ugovorene vrijednosti građevinskog materijala, bude umanjena konačna cijena stana, kod nesporne činjenice da apelant u toku postupka nije izvodio dokaze na okolnost da je u vezi s tim prigovorio tužiocu i zahtijevao da mu tužilac isporuči ugovoreni građevinski materijal, pa je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 307. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, po ocjeni Okružnog suda, pravilno je zaključio prvostepeni sud, da potraživanja apelanta po osnovu zaključenog Ugovorom o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stanova u stambeno poslovnom objektu u Palama, ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, jer ta apelantova potraživanja nisu predmet tužbenog zahtjeva, budući da apelant u skladu sa odredbama člana 74. ZPP, nije podnio protivtužbeni zahtjev protiv tužioca, o čijoj osnovanosti bi prvostepeni sud bio obavezan da odluči prvostepenom presudom. Naime, prema odredbama člana 74. stav 4. ZPP-a, odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu na odgovarajući način se primjenjuju i na protivtužbu i odgovor na protivtužbu, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, protivtužba mora sadržavati sve elemente koje sadrži i tužba, predviđene članom 53. stav 2. ZPP-a. Okružni sud naglašava, da je shodno navedenom, apelant bio dužan, ukoliko je smatrao da ima zahtjev prema tužiocu koji je u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, istaći tačno određen protivtužbeni zahtjev protiv tužioca, obzirom da i protivtužba mora da ispunjava sve one zahtjeve koje u procesnopravnom smislu mora da ispunjava i tužba, te da bez određenog zahtjeva po kome se može postupati, a koji apelant u toku postupka nije postavio (bez obzira na dopunski nalaz sudskog vještaka), nema obaveze suda da po službenoj dužnosti ispituje da li postoji potraživanje apelanta prema tužiocu. Iz istih razloga, po ocjeni Okružnog suda, ne može se smatrati ni da je apelant istakao kompenzacioni prigovor protiv tužioca, jer se i kompenzacioni prigovor ističe u zakonom propisanom obliku, te se samo tvrdnje apelanta da postoji potraživanje apelanta prema tužiocu, ne mogu smatrati prigovorom prebijanja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2168/16 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio