Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4354/16 (MH „Elektroprivreda Republike Srpske“, ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zakup
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Raskid ugovora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4354/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4354/16, rješavajući apelaciju MH „Elektroprivreda Republike Srpske“, ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MH „Elektroprivreda Republike Srpske“, ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 025153 15 Rev od 5. oktobra 2016. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 025153 14 Gž od 9.

februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. MH „Elektroprivreda Republike Srpske“, ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 15. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 025153 15 Rev od 5. oktobra 2016. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 025153 14 Gž od 9. februara 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-107/15 od 15. aprila 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP-1119/15, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda od 9. februara 2015. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo usvajanje otkaza ugovora o zakupu stana zaključenog 10. avgusta 2012. godine između apelanta i tuženog (B. R.), te da se naloži tuženom da se iseli iz predmetnog stana i da isti, slobodan od lica i stvari, preda u posjed apelantu.

2. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je tuženi, sa članovima porodičnog domaćinstva, u aprilu 1992. godine zbog ratnih dejstava napustio predmetni stan i odselio u Dansku. Nadalje, utvrđeno je da je tuženom Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Trebinje 29. januara 2009. godine predalo u posjed navedeni stan, kao i da je presudom Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 006160 10 P od 14. oktobra 2010. godine tuženom utvrđeno pravo trajnog korišćenja stana i naloženo apelantu da sa tuženim zaključi ugovor o zakupu stana, što je i učinjeno, nakon čega je tuženi 22. februara 2013. godine podnio apelantu zahtjev za otkup stana. Okružni sud, u obrazloženju osporene odluke navodi, da odredba člana 43. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisuje da zakupac može dati otkaz ugovora o zakupu stana: a) ako zakupac bez saglasnosti zakupodavca koristi cijeli stan za obavljanje poslovne djelatnosti ili izdaje stan u podzakup, b) ako zakupac, bez opravdanih razloga, ne plati zakupninu za najmanje tri mjeseca uzastopno ili četiri mjeseca u toku godine, v) ako se nanosi šteta u stanu, zajedničkim prostorijama, instalacijama ili uređajima u stambenoj zgradi, g) ako se stan koristi na način kojim se korisnici ostalih stanova ometaju u mirnom korišćenju stana i d) ako zakupac, bez odobrenja zakupodavca, izvodi radove građenja u stanu za koje je potrebno odobrenje. Shodno tome, zaključeno je da se otkaz ugovora o zakupu stana može dati samo iz naprijed navedenih razloga, a da apelant, kao zakupodavac zahtijeva otkaz ugovora o zakupu iz razloga propisanih odredbom člana 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, jer je tuženi sa članovima porodičnog domaćinstva koji sa njim stanuju, prestali da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, iz čega proizilazi da se ova zakonska odredba odnosi samo na otkaz ugovora o korišćenju stana nosiocu stanarskog prava. Dakle, konstatovano je da tuženi nije nosilac stanarskog prava, već je zakupac na osnovu ugovora o zakupu, koji je zaključen prema odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, pa se zbog toga otkaz ugovora o zakupu ne može dati iz razloga koje Zakon o stambenim odnosima predviđa kao razloge da se nosiocu stanarskog prava otkaže ugovor o korišćenju stana.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4354/16 (MH „Elektroprivreda Republike… | Sudska praksa | Aktio