Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4340/16 (F. J.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4340/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4340/16, rješavajući apelaciju Fikreta Jahića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fikret Jahić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 004865 14 Rev od 8. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Jahić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Živinica, podnio je 17. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) BiH broj 33 0 P 004865 14 Rev od 8. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da mu tuženi (RMU „Đurđevik“) isplatu razlike plaće i naknade plaće za period od 16. avgusta 2007. godine do 30. novembra 2008. godine i uplati doprinose za PIO po tom osnovu za navedeni period, kao i isplatu razlike regresa za 2006. godinu.
2. U obrazloženju osporene odluke navodi se, između ostalog, da je predmet spora u pravnoj stvari apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće za period od 1. aprila 2005. godine do 30. novembra 2008. godine, zatim isplata razlike regresa za 2005., 2006. i 2007. godinu, po osnovu odredaba ranije i sada važećeg Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine, Pravilnika o radu i ugovora o radu, kao i pripadajućih doprinosa za PIO na dosuđene iznose razlike plaća. Nadalje, navedeno je da je apelant u utuženom periodu bio zaposlenik tuženog po zaključenom ugovoru o radu sa utvrđenim koeficijentom složenosti poslova od 3,70, te da je do 16. avgusta 2007. godine na snazi bio Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ranije važeći GKU), a da je od 16. avgusta 2007. godine na snagu stupio novi Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: važeći GKU). U vezi s tim, konstatovano je da odredba člana 79. stav 2. važećeg GKU propisuje da stupanjem na snagu ovog ugovora prestaje da važi ranije važeći GKU. Shodno tome, zaključeno je da odredbama važećeg GKU nisu utvrđeni koeficijenti složenosti radnih mjesta, već je članom 26. ovog ugovora propisano da Pravilnikom o radu, rangiranjem radnih mjesta u platne razrede i sistematizacijom radnih mjesta, poslodavac uz saglasnost sindikata utvrđuje koeficijent složenosti svakog radnog mjesta u omjeru od 1 do 4. Obzirom da važećim GKU nisu određeni svi parametri za obračun osnovne plaće (koeficijent složenosti poslova), Vrhovni sud ističe da je pravilan zaključak drugostepenog suda da počev od 16. avgusta 2007. godine ne postoji mogućnost obračuna osnovne plaće zaposlenika primjenom odredaba GKU, Pravilnika o radu i ugovora o radu. Dakle, zaključeno je da ranije važeći GKU i Pravilnik o radu tuženog na drugačiji način utvrđuju osnovicu za obračun osnovne plaće, u odnosu na važeći GKU, pa bi kombinovanjem parametara za obračun osnovne plaće iz različitih akata došlo do obračuna osnovne plaće koji ne odgovara vrijednosti obavljenog posla, te apelant ne može tražiti kombinovanje parametara za obračun osnovne plaće iz različitih osnova koji nisu međusobno usklađeni. Pored toga, Vrhovni sud navodi da je bez uticaja apelantovo pozivanje na odredbe Pravilnika o radu po pitanju mogućnosti izračunavanja osnovne plaće, iz razloga što za izračunavanje osnovne plaće, nakon 16. avgusta 2007. godine, nedostaje jedan od parametara (koeficijent složenosti radnog mjesta), koji je trebao biti određen u smislu člana 26. važećeg GKU, a što nije učinjeno.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman