Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3584/16 (AD "Čajavec-Mega" Banja Luka)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3584/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3584/16, rješavajući apelaciju AD "Čajavec-Mega" Banja Luka, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio AD "Čajavec-Mega" Banja Luka, protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 106495 16 Pž 2 od 22. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD "Čajavec-Mega" Banja Luka, (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 106495 16 Pž 2 od 22. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant smetao tužiteljicu (Z. E. Vl. STR. „Uomo“ Banja Luka) u zadnjem, faktičkom i mirnom posjedu poslovnog prostora – lokala broj 60 i 61, smještenog u TC „Čajavec Zenit“ Banja Luka, na način što je 22/23. novembar 2013. godine samovlasno provalio u poslovni prostor tužiteljice, te promjenio bravu i ispraznio isti, te je naloženo apelantu da u roku od 48 sati vrati u posjed tužiteljici lokal broj 60 i 61, tj. da tužiteljici uruči ključ nove brave odnosno uspostavi stanje kakvo je bilo prije čina smetanja posjeda, te da dopusti tužiteljici miran i nesmetan posjed lokala i da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja posjeda. Pored toga, odbačen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je zaključno sa 31. julom 2013. godine prestao da važi ugovor o zakupu poslovnog prostora - lokala broj 60 i 61 koji se nalaze u TC „Čajavec-Zenit“ Banja Luka, zaključen između tužiteljice i apelanta 15. juna 2010. godine, skupa sa aneksom od 18. maja 2011. godine i aneksom broj 2 od 25. aprila 2012. godine.
2. U obrazloženju osporene odluke navodi se, između ostalog, da je tužiteljica bila posljednji faktički i mirni posjednik predmetnog poslovnog prostora, da je apelant samovlasno provalio u isti na naprijed opisani način, te je omeo i lišio posjeda koji je nesmetano uživala na osnovu ugovora o zakupu i njegovih aneksa. Također, utvrđeno je da tužiteljica nije uredno ispunjavala obaveze po osnovu plaćanja zakupnine, ali da to ne može predstavljati osnov za samovlast, koja je odredbom člana 315. Zakona o stvarnim pravima izričito zabranjena. Nadalje, konstatovano je da se radnje apelanta ne mogu smatrati kao samopomoć, iz razloga što nisu ispunjeni uslovi iz člana 316. Zakona o stvarnim pravima. U vezi apelantovog protivtužbenog zahtjeva, konstatovano je da odredba člana 74. Zakona o parničnom postupku propisuje da tuženi može u odgovoru na tužbu, a najdocnije na pripremnom ročištu da podnese protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja, zavisi u cjelini ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, zaključeno je da zahtjev iz protivtužbe nije u vezi sa tužbenim zahtjevom, niti se radi o potraživanjima apelanta koja se mogu prebiti sa potraživanjem tužiteljice. Osim toga, konstatovano je da je prema odredbi člana 425. Zakona o parničnom postupku, u sporovima zbog smetanja posjeda, isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete, proizilazi da se u sporu zbog smetanja posjeda ne može podnijeti protivtužba kojom se traži utvrđenje prestanka važenja ugovora o zakupu, jer predmet protivtužbenog zahtjeva podrazumijeva raspravljanje o pravu na posjed. Obzirom na zakonski normirane kriterijume u vidu postojanja uslova pod kojima protivtužba može biti dozvoljena, iz sadržine protivtužbenog zahtjeva, s jedne strane i pravne prirode tužbe za smetanje posjeda, koja proizilazi iz odredbe člana 313. Zakona o stvarnim pravima i člana 425. Zakona o parničnom postupku, zaključeno je da ti uslovi nisu bili ispunjeni, iz čega proizilazi da se zehtjev iz protivtužbe može rješavati samo u posebnoj parnici.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman