Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-846/14 (ZZ „Bijeljina“ iz Bijeljine)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-846/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 846/14, rješavajući apelaciju ZZ „Bijeljina“ iz Bijeljine na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija ZZ „Bijeljina“ iz Bijeljine.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u dijelu parničnog postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013425 13 Rev od 20. novembra 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji ZZ „Bijeljina“ iz Bijeljine u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.550,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantkinji ZZ „Bijeljina“ iz Bijeljine zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija ZZ „Bijeljina“ iz Bijeljine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013425 13 Rev od 20. novembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 013425 12 Gž2 od 18. aprila 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 013425 90 P od 19. novembra 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. ZZ „Bijeljina“ iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupaju Slavko Maksimović i Dejan Maksimović, advokati iz Bijeljine, podnijela je 21. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 013425 13 Rev od 20. novembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 013425 12 Gž2 od 18. aprila 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 013425 90 P od 19. novembra 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Vrhovnog suda 17. novembra 2016. godine, od Okružnog suda 18. novembra 2016. godine, od Osnovnog suda 13. januara 2015. godine, od tužioca Poslovnog zadružnog saveza „Agrosemberija“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) 24. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju Osnovni sud je dostavio 19. januara 2015. godine i 22. novembra 2016. godine, Vrhovni sud i Okružni sud 22. novembra 2016. godine, a tužilac 1. decembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Tužilac je kao pravni sljednik zemljoradničkih zadruga (u daljnjem tekstu: ZZ) „Čađavica“, „Dragaljevac“ i „Suho Polje“ Osnovnom sudu 2. marta 1990. godine podnio tužbu protiv apelantkinje radi isplate potraživanja.
6. Osnovni sud je 7. septembra 1994. godine donio prvostepenu presudu, a Okružni sud je 29. oktobra 1999. godine donio rješenje kojim je, prema stanju u spisu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
7. U ponovljenom postupku, tužilac je 29. januara 2003. godine konačno precizirao tužbeni zahtjev tako što je zahtijevao da se apelantkinja obaveže da mu na ime sticanja bez osnova kao pravnom sljedbeniku ZZ „Čađavica“, ZZ „Dragaljevac“ i ZZ „Suho Polje“ (sada ZZ „Zagoni“) isplati ukupan novčani iznos od 55.572,11 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
8. Osnovni sud je donio prvostepenu presudu 5. januara 2004. godine, a Okružni sud je presudom od 25. aprila 2007. godine preinačio prvostepenu presudu.
9. Rješenjem Vrhovnog suda od 9. jula 2008. godine ukinuta je presuda Okružnog suda i predmet jer vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje.
10. Okružni sud je 28. jula 2008. godine donio rješenje kojim ukida prvostepenu presudu od 5. januara 2004. godine i predmet vraća na ponovni postupak.
11. Osnovni sud je Presudom broj 80 0 P 013425 90 P od 19. novembra 2010. godine djelimično usvojio tužiočev tužbeni zahtjev i obavezao apelantkinju da mu kao pravnom sljedniku ZZ „Čađavica“ isplati iznos od 26.632,74 KM, kao pravnom sljedniku ZZ „Dragaljevac“ isplati iznos od 4.644,87 KM i kao pravnom sljedniku ZZ „Suho Polje“ (sada ZZ „Zagoni“) isplati iznos od 4.644,87 KM, što ukupno iznosi 35.922,48 KM, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužioca preko dosuđenog iznosa.
12. Nakon sprovedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da je 6. januara 1987. godine između prednika tužioca - Osnovne organizacije kooperanata (u daljnjem tekstu: OOK) „Dragaljevac“, OOK „Čađavica“ i OOK „Suho Polje“ i apelantkinjinog prednika OOK „Bijeljina“ (u daljnjem tekstu: apelantkinjin prednik) zaključen Samoupravni sporazum o udruživanju sredstava za kupovinu magacina i poslovnog prostora u Bijeljini; da je tim sporazumom predviđeno da će apelantkinja obezbijediti sredstva za magacinski prostor u iznosu od 36.210.720 dinara, dok će ostali učesnici sporazuma, prednici tužioca, obezbijediti sredstva za poslovni prostor u iznosu od 114.899.400,00 dinara; da je shodno ovlašćenju iz navedenog samoupravnog sporazuma apelantkinjin prednik kao nosilac posla 9. decembra 1988. godine sa SIZ-om za stambeno-komunalnu oblast, uređenje i korišćenje građevinskog zemljišta Bijeljina zaključio kupoprodajni ugovor kojim je kupljen poslovni prostor za cijenu od 114.899.400,00 dinara i magacinski prostor u istom objektu za cijenu od 36.210.720,00 dinara. Zatim je Osnovni sud utvrdio da je prema podacima iz nalaza vještaka finansijske struke od 3. maja 1994. godine i prezentovanim uplatnicama utvrđeno da su OOK „Čađavica“, OOK „Dragaljevac“ i OOK „Suho Polje“ na žiro račun apelantkinjinog prednika uplatile dogovorene novčane iznose 30. januara 1989. godine i 4. februara 1989. godine; da je 1. septembra 1989. godine Savjet OOK „Čađavica“ (koja je pretežnim dijelom učestvovala u kupovini poslovnog prostora) donio odluku o formiranju Specijalizovane zadruge za proizvodnju duvana i ljekovitog bilja „Duhan-bilje“ sa sjedištem u Bijeljini i da joj je za poslovanje obezbijedio navedeni poslovni prostor; da je ta odluka potvrđena odlukom Savjeta OOK „Čađavica“ od 17. oktobra 1989. godine; da je na osnovu saglasnosti OOK „Čađavica“ apelantkinja (koja je u međuvremenu istupila iz RO „Agrosemberija“ Bijeljina) sa Specijalizovanom zadrugom „Duhan-bilje“ 2. novembra 1989. godine zaključila ugovor - sporazum o prenosu spornog poslovnog prostora, za šta joj je „Duhan-bilje“ isplatio knjigovodstvenu vrijednost navedenog poslovnog prostora od 114.899.400,00 dinara (tačka 3 ugovora). Međutim, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da ostala dva učesnika samoupravnog sporazuma OOK „Dragaljevac“ i OOK „Suho Polje“ (koja su s manjim iznosima učestvovala u kupovini tog prostora) takvu saglasnost nisu dali; a da je 21. januara 1990. godine Savjet OOK „Čađavica“ donio odluku kojom je proglasio nevažećim svoje ranije odluke od 1. septembra 1989. godine i 17. oktobra 1989. godine kojima je data saglasnost za prenos poslovnog prostora na Specijalizovanu zadrugu „Duhan-bilje“ zato što u trenutku donošenja navedene odluke nije postojao kvorum za odlučivanje. Na osnovu tih činjenica, Osnovni sud je zaključio da je, poništavanjem odluke OOK „Čađavica“ o davanju saglasnosti za prenos poslovnog prostora sa OOK „Bijeljina“ na Specijalizovanu zadrugu „Duhan-bilje“, otpao pravni osnov po kome su pravni prethodnici tužioca na račun apelantkinjinog prednika uplatili iznos od 114.899.400,00 dinara i da je nakon toga i sam apelantkinjin prednik uplaćene iznose vratio prednicima tužioca. S obzirom da su prednici tužioca ponovno vratili uplaćene iznose novca (bez navođenja razloga povrata), koji novac je apelantkinjin prednik zadržao, Osnovni sud je zaključio da je na strani apelantkinje došlo do sticanja bez pravnog osnova i da je, saglasno odredbama čl. 210 i 214 Zakona o obligacionim odnosima apelantkinja u obavezi da tužiocu, kao pravnom sljedniku ZZ „Čađavica“, ZZ „Dragaljevac“ i ZZ „Suho Polje” (sada ZZ „Zagoni”), vrati uplaćene dinarske iznose konvertovane u DM kao čvrstu valutu na dan plaćanja, odnosno konvertovane u konvertibilne marke. Nalazeći, dalje, da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, na osnovu podataka iz dopunskog nalaza vještaka finansijske struke, Osnovni sud je djelimično udovoljio tužiočevom zahtjevu tako što je apelantkinju obavezao na isplatu iznosa od 26.632,74 KM (za ZZ „Čađavica”), iznosa od 4.644,87 KM (za ZZ „Dragaljevac”) i iznosa od 4.644,87 KM (za ZZ „Suho Polje” - sada ZZ „Zagoni”), dok je u preostalom dijelu tužiočev zahtjev odbio kao neosnovan. Istovremeno, Osnovni sud je našao da je tužilac, koji je bez razloga vratio označeni dinarski iznos (jer je on, ukoliko je taj iznos zbog inflacije bio obezvrijeđen, mogao zadržati glavnicu i zahtijevati zateznu kamatu i naknadu štete), u povjerilačkoj docnji i da mu u skladu sa odredbama čl. 325 i 326 ZOO ne pripada pravo na zateznu kamatu, pa je odbio tužiočev zahtjev za plaćanje zatezne kamate na dosuđene iznose glavnog duga. U pogledu apelantkinjinog prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, Osnovni sud je istakao da je uvidom u priloženo Rješenje Fi-1429/98, te uvidom u Samoupravni sporazum o raspodjeli sredstava, prava i obaveza od 13. aprila 1990. godine utvrđeno da je tužilac pravni sljednik bivših zemljoradničkih zadruga koje su potpisnice tog sporazuma. Imajući u vidu naprijed navedeno, Osnovni sud je zaključio da se apelantkinja, prenosom poslovnog prostora na Specijalizovanu ZZ „Duhan-bilje“, neosnovano obogatila jer je ZZ „Duhan-bilje“ prenijela na apelantkinju odnosno isplatila apelantkinji vrijednost poslovnog prostora, a što je nesumnjivo utvrđeno i iz sadržaja dopisa „Duvana“ a.d. Bijeljina broj 476/2002 od 8. avgusta 2002. godine u kome se navodi da „Duhan-bilje“ nije za kupljeni poslovni prostor od apelantkinje članicama Poslovnog saveza ,,Agrosemberija“ Bijeljina vršio nikakva plaćanja u vezi s kupovinom navedenog poslovnog prostora.
13. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 013425 12 Gž 2 od 18. aprila 2013. godine, apelantkinjina žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je apelantkinja obavezana da tužiocu kao pravnom sljedniku ZZ „Suho Polje“ (sada ZZ „Zagoni“) isplati iznos od 4.644,87 KM i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu apelantkinjina žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je naveo da iz podataka spisa proizlazi da su u skladu sa Samoupravnim sporazumom za kupovinu poslovnog prostora za rad Stručne službe za duvan i ljekovito bilje od 6. januara 1987. godine, OOK „Čađavica“ i OOK „Dragaljevac“ uplatile na račun OOK „Bijeljina“ Bijeljina određene novčane iznose i da su se navedene osnovne organizacije kooperanata naknadno transformisale u zemljoradničke zadruge i ušle u sastav Poslovnog zadružnog saveza „Semberija“ Bijeljina kao složene radne organizacije, a da se apelantkinja izdvojila iz Poslovnog zadružnog saveza „Semberija“ Bijeljina i da su u međuvremenu prestale da postoje ZZ „Čađavica“ i ZZ „Dragaljevac“. Dalje, Okružni sud je naveo da je apelantkinjin prednik na osnovu pismenog ugovora od 19. decembra 1988. godine kupio od SIZ-a za stambeno-komunalnu oblast predmetni poslovni prostor i da je taj poslovni prostor, ugovorom o prenosu od 2. novembra 1989. godine, otuđila novoformiranoj Samostalnoj specijalizovanoj zadruzi „Duhan-bilje“ bez saglasnosti tada postojećih OOK „Čađavica“ i OOK „Dragaljevac“, ali da navedene osnovne organizacije kooperanata, odnosno navedene zemljoradničke zadruge nisu nikada zaključile ugovor kojim bi bilo regulisano koji udjeli pripadaju svakoj od njih u predmetnom poslovnom prostoru za rad njihovih stručnih službi (a to nisu učinili ni naznačeni pravni sljednici spomenutih osnovnih organizacija kooperanata). Imajući u vidu naprijed navedeno, Okružni sud je zaključio da tužilac kao pravni sljednik OOK „Čađavica“ i ZZ „Čađavica“, te kao pravni sljednik OOK „Dragaljevac“ i ZZ „Dragaljevac“ ima pravo da traži, po osnovu neosnovanog obogaćenja prema odredbama člana 210 ZOO i na osnovu principa jednake vrijednosti uzajamnog davanja iz člana 15 ZOO, od apelantkinje da mu isplati određene novčane iznose kao odgovarajuću protivvrijednost naznačenih dinarskih novčanih iznosa koje su uplatile apelantkinji. Okružni sud je naveo kako je u predmetnoj pravnoj stvari odlučno da navedene organizacije, odnosno zemljoradničke zadruge nikada nisu sa apelantkinjinim prednikom zaključile ugovor kojim bi odredili koliki suvlasnički dio svakoj od njih pripada u kupljenom predmetnom poslovnom prostoru, te da to nisu učinili ni njihovi pravni sljednici, te da navedene osnovne organizacije kooperanata i njihovi pravni sljednici nisu ostvarili osnov zbog kojeg su uplaćeni naznačeni dinarski novčani iznosi na bankovni račun apelantkinjinog prednika koji je bez osnova u svojoj imovini zadržao naznačene uplaćene dinarske novčane iznose, te da je te novčane iznose bez osnova zadržala i apelantkinja. U vezi sa apelantkinjinim ukazivanjem da tužilac nije pravni sljednik bivših OOK „Čađavica“ i OOK „Dragaljevac“ i bivše ZZ „Čađavica“ i ZZ „Dragaljevac“ i da to proizlazi iz Rješenja prvostepenog suda broj Fi- 1429/98 od 3. decembra 1998. godine i Samoupravnog sporazuma o rasporedu sredstava, prava i obaveza broj 2252/90 od 13. aprila 1990. godine i da nije aktivno legitimisan za naplatu naznačenih potraživanja, Okružni sud je naveo da se rješenje od 31. decembra 1998. godine odnosi na pripajanje Zemljoradničke zadruge „Zagoni“ tužiocu, a da se navedeni samoupravni sporazum od 13. aprila 1990. godine odnosi na udruživanje navedenih osnovnih organizacija kooperanata i drugih osnovnih organizacija u RO „Agrosemberija“ Bijeljina. Okružni sud je, takođe, naveo da iz spisa Osnovnog suda Udruženog rada Tuzla broj U/I-897/90 proizlazi da su u sastavu tužioca na osnovu rješenja od 30. oktobra 1990. godine ušle ZZ „Čađavica“, ZZ „Dragaljevac“, ZZ „Suho Polje“ i druge zemljoradničke zadruge. S tim u vezi Okružni sud je istakao da kada se ima vidu da iz spisa proizlazi da su u međuvremenu prestale da postoje ZZ „Dragaljevac“ i ZZ „Čađavica“, onda je jasno da je tužilac pravni sljednik navedenih zemljoradničkih zadruga i da je tužilac aktivno legitimisan za naplatu naznačenih dinarskih novčanih potraživanja bivših OOK. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je valjalo odbiti apelantkinjinu žalbu protiv prvostepene presude u dijelu kojim je obavezana da tužiocu kao pravnom sljedniku bivše ZZ „Čađavica“ isplati iznos od 26.632,74 KM, te da tužiocu kao pravnom sljedniku bivše ZZ „Dragaljevac“ isplati iznos od 4.644,87 KM, te u tom dijelu naznačenu prvostepenu presudu potvrditi. Okružni sud je, takođe, zaključio da apelantkinja osnovano ukazuje da prvostepeni sud na osnovu priložene dokumentacije nije raspravio i utvrdio da li je i u kojoj mjeri tužilac aktivno legitimisan da traži naplatu naznačenog novčanog potraživanja koje je isplatilo OOK „Suho Polje“ s obzirom da je propustio da ocijeni da je OOK „Suho Polje“, odlukom od 2. marta 2010. godine, odredila da se izdvaja iz tužioca i pripaja jednim dijelom ZZ „Jedinstvo“ i jednim dijelom ZZ „Zagoni“.
14. Nezadovoljna navedenom presudom u dijelu u kojem je odbijena njena žalba i potvrđena prvostepena presuda, apelantkinja je izjavila reviziju, a Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 013425 13 Rev od 20. novembra 2013. godine odbio apelantkinjinu reviziju. U obrazloženju navedene presude, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 210 stav 1 ZOO propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelazak nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu sticalac je dužan da ga vrati, a ako to nije moguće, da naknadi vrijednost postignute koristi, te da su pretpostavke za sticanje bez osnova u smislu navedene odredbe umanjenje imovine jednog lica, uz istovremeno uvećanje imovine drugog lica i da ne postoji pravni osnov, odnosno da je pravni osnov otpao. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju, poništavanjem odluke OOK „Čađavica“ o davanju saglasnosti za prenos poslovnog prostora sa RO „Agrosemberija“ - OOK „Bijeljina“ na Specijalizovanu zadrugu „Duhan-bilje“, otpao pravni osnov po kome su pravni prethodnici tužioca na račun apelantkinjinog pravnog prethodnika uplatili ukupan iznos od 114.899.400,00 dinara koji je apelantkinja zadržala. Prema ocjeni Vrhovnog suda, time su se stekli zakonski uslovi da se apelantkinji naloži da tužiocu, u skladu sa odredbom člana 214 ZOO, vrati onaj iznos novca koji bi odgovarao vrijednosti uplaćenih sredstava na dan 30. januar 1989. i 4. februar 1989. godine, konvertovan u DM kao čvrstu valutu, te u KM kao zvanično sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini. S obzirom da je vrijednost uplaćenih dinarskih iznosa na opisani način utvrđena sprovođenjem dopune finansijskog nalaza, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno djelimično udovoljili zahtjevu tužioca i apelantkinju obavezali na isplatu iznosa od 26.632,74 KM i 4.644,87 KM. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da se naknada iz člana 3 ugovora - sporazuma o prenosu spornog poslovnog prostora na Specijalizovanu zadrugu „Duhan-bilje“ u stvari tiče naknade isplaćene SIZ-u za stambeno-komunalnu oblast, uređenje i korišćenje građevinskog zemljišta Bijeljina jer tako ne proizlazi iz čl. 2 i 3 tog ugovora. Isto tako, Vrhovni sud smatra da se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da se u konkretnom slučaju obogatila jedino Specijalizovana zadruga „Duhan-bilje“ jer je, prema činjenicama koje su utvrdili nižestepeni sudovi, apelantkinja zadržala novčane iznose koji su na njen račun uplatili pravni prednici tužioca (pored toga što joj je Specijalizovana zadruga „Duhan-bilje“ isplatila naknadu za preneseni poslovni prostor). Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizione navode da je pogrešno ocijenjen istaknuti prigovor nepostojanja aktivne legitimacije, uz tvrdnju da tužilac ne može da bude pravni sljednik zadruga koje su egzistirale u vrijeme podnošenja predmetne tužbe jer su, prema stanju spisa predmeta, one transformisane tokom postupka u predmetnoj parnici iz OOK u ZZ, a zatim u Poslovne jedinice u sastavu PZS „Agrosemberija“ Bijeljina i koje trenutno nemaju svojstvo pravnog lica. Vrhovni sud je, takođe, ukazao da se ne mogu prihvatiti ni apelantkinjini revizioni navodi da na uplatnicama koje se tiču spornih dinarskih uplata nije označena svrha plaćanja, te da vještak finansijske struke u datom nalazu nije mogao izvesti zaključak da se te uplate tiču kupovine poslovnog prostora s obzirom da nakon sačinjavanja ovog nalaza od 3. maja 1994. godine apelantkinja nije imala prigovora na njega, već ga je osporila tek u ponovljenom postupku (koji je uslijedio nakon donošenja Revizione odluke broj 118-0-Rev-07-000 784 od 9. jula 2008. godine), a iz prezentovanih uplatnica u spisu predmeta (koje su čitane u dokaznom postupku) proizlazi suprotno - da je označena svrha plaćanja, a pored toga u prvobitno datom odgovoru na tužbu apelantkinja nije sporila u koju su svrhu uplaćena sporna dinarska sredstva, već je tužiočev zahtjev osporavala tvrdnjom da je ta uplaćena sredstva vratila. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantkinjinu reviziju valjalo odbiti primjenom odredbe člana 248 Zakona o parničnom postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom postupku, u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužioca, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je, između ostalog, navela da redovni sudovi nisu pravilno odlučili o materijalno-pravnom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužioca jer smatra da tužilac ne može biti pravni sljednik zemljoradničkih zadruga koje su postojale u vrijeme podnošenja tužbe. Apelantkinja, takođe, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 210 ZOO s obzirom da je apelantkinja prenijela poslovni prostor na SZ „Duhan-bilje“ na osnovu saglasnosti OOK „Čađavica“ i da ne postoji niti jedan dokaz u spisu da su oni apelantkinjinom predniku za taj poslovni prostor uplatili sredstva ili da je „Duhan-bilje“ apelantkinji uplatio sredstva kao kupoprodajnu cijenu za poslovni prostor, iz čega proizlazi da se apelantkinja nije neosnovano obogatila na račun tužioca, već da se eventualno neosnovano obogatiti mogla jedino SZ „Duhan-bilje“. Imajući u vidu navedeno apelantkinja je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine presude redovnih sudova u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužioca i odbijene apelantkinjine žalbe. Apelantkinja je, takođe, predložila da joj Ustavni sud, zbog neokončanja postupka u razumnom roku, isplati nematerijalnu štetu u iznosu od 19.200,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te smatra da prilikom donošenja odluke nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu jer je pobijana presuda na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.
17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je predmetna apelacija neosnovana iz razloga koji su pobliže navedeni u presudi Vrhovnog suda i presudi tog suda od 18. aprila 2013. godine.
18. Osnovni sud je u odgovorima na apelaciju detaljno izložio činjenično stanje kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, pri čemu je naveo da smatra da nema povreda na koje ukazuje apelantkinja jer se u konkretnom slučaju radi o veoma složenom predmetu, gdje je na odluke prvostepenog suda dva puta ulagana žalba i dva puta ulagana revizija. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja apelantkinja ukazuje podnesenom apelacijom.
19. Tužilac je u odgovoru na apelaciju istakao kako smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani, zbog čega predlaže da Ustavni sud predmetnu apelaciju u cijelosti odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
STICANJE BEZ OSNOVA
Odsjek 1.
OPŠTE PRAVILO
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
21. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 217.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
(3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju apelantkinja ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 01342513 Rev od 20. novembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelantkinja presudu Vrhovnog suda primila 23. decembra 2014. godine, a da je apelaciju podnijela 21. februara 2014. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantkinja smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
a) Suđenje u razumnom roku Relevantni principi
29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da je tužilac tužbom od 2. marta 1990. godine pokrenuo parnični postupak protiv apelantkinje. S tim u vezi, iako apelantkinja u navodima apelacije ukazuje na dužinu trajanja parničnog postupka počevši od njegovog pokretanja 2. marta 1990. godine, Ustavni sud podsjeća da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, pa će Ustavni sud dužinu postupka cijeniti od tog datuma. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud će, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10 od 23. marta 2010. godine, tačka 31), u okolnostima konkretnog slučaja, pri ocjeni dužine postupka, cijeniti period od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, odnosno od 14. decembra 1995. godine.
31. Ustavni sud, takođe, primjećuje da apelantkinja u predmetnoj apelaciji ukazuje na dužinu trajanja postupka do trenutka donošenja presude Vrhovnog suda od 20. novembra 2013. godine i da, pri tome, ne ukazuje na eventualnu dužinu trajanja postupka koji se vodio nakon što je presudom Okružnog suda od 18. aprila 2013. godine prvostepena presuda djelimično ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Slijedom naprijed navedenog, Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati dužinu trajanja postupka od 14. decembra 1995. godine kao dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do donošenja presude Vrhovnog suda od 20. novembra 2013. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao više od 23 godine, a relevantni period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine trajanja predmetnog postupka jeste period od 17 godina i 11 mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
32. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva tužioca radi isplate potraživanja na ime sticanja bez osnova i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.
33. U pogledu apelantkinjinog ponašanja, Ustavni sud na osnovu činjeničnog stanja predmeta ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je na značajniji način doprinijela dužini trajanja predmetnog parničnog postupka. Takođe, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud nije mogao primijetiti da je predmetni postupak od naročitog značaja za apelantkinju.
34. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da predmetni parnični postupak trajao 23 godine i da je dužina predmetnog postupka a priori nerazumna, te da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. S tim u vezi, analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka i postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pred kojim se predmet nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) nalazio radi odlučivanja o žalbi, nakon što su protekle približno četiri godine donio drugostepeno rješenje od 29. oktobra 1999. godine kojim je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Ustavni sud dalje zapaža da je u ponovljenom postupku Osnovnom sudu trebalo više od četiri godine da donese prvostepenu presudu od 5. januara 2004. godine, kao i da je Okružni sud odluku o žalbi protiv prvostepene presude donio nakon što su protekle više od tri godine, odnosno 25. aprila 2007. godine. Osim navedenog, iz stanja u spisu proizlazi da je Vrhovni sud rješenjem od 9. jula 2008. godine ukinuo presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje koji je zatim, rješenjem od 28. jula 2008. godine, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu radi ponovnog donošenja odluke. U daljem toku postupka, Osnovni sud je u ponovljenom postupku prvostepenu presudu donio nakon što su protekle dvije godine (19. novembra 2010. godine), kao i Okružni sud kojem je trebalo više od dvije godine da presudom od 18. aprila 2013. godine odluči o žalbi protiv prvostepene presude, te da je Vrhovni sud, nakon što je proteklo približno šest mjeseci, presudom od 20. novembra 2013. godine odlučio o apelantkinjinoj reviziji. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud primjećuje da su Osnovni i Okružni sud prilikom odlučivanja u predmetnom postupku imali značajne periode neaktivnosti, odnosno da su odluke donosili u periodima koji se ne mogu smatrati razumnim sa aspekta prava na pravično suđenje. Ustavni sud, takođe, primjećuje da su Osnovni sud i Okružni sud u predmetnom postupku postupali nedjelotvorno s obzirom da su njihove odluke ukidane i predmet vraćan na ponovno odlučivanje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stanovište Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od ključne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Prema tome, imajući u vidu značajne periode neaktivnosti i nedjelotvorno postupanje Okružnog i Osnovnog suda, Ustavni sud smatra da su dužini trajanja predmetnog postupka, koji je okončan nakon što su protekle 23 godine, od čega 17 godina i 11 mjeseci od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u najvećoj mjeri doprinijeli Okružni i Osnovni sud.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka, koji je u okviru ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda trajao više od 17 godina (a ukupno više od 23 godine), ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantkinjinog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
36. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
37. Prilikom odlučivanja o apelantkinjinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantkinji bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o parničnom postupku koji bi se prema zakonu smatrao hitnim, te uzimajući u obzir da je predmetni postupak, ratione temporis, trajao 17 godina i 11 mjeseci, Ustavni smatra da apelantkinji treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 2.550,00 KM.
38. Navedeni iznos apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
39. Apelantkinja smatra da redovni sudovi nisu pravilno odlučili o materijalno-pravnom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužioca, te da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 210 ZOO kada su je obavezali da tužiocu, na ime sticanja bez osnova, plati određeni novčani iznos.
40. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
42. U vezi sa apelantkinjinim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja, koja je tokom postupka bila zastupana od strane advokata, identične navode isticala u žalbi pred Okružnim sudom i reviziji pred Vrhovnim sudom, te da su navedeni sudovi u pogledu tih apelantkinjinih navoda dali obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporenih odluka dati jasni razlozi i obrazloženja u pogledu apelantkinjinih navoda kojima osporava zaključak redovnih sudova kojim je odbijen kao neosnovan njen prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužioca. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka jasno proizlazi da su redovni sudovi na osnovu uvida u rješenja registarskog suda utvrdili da je tužilac pravni sljednik zemljoradničkih zadruga, odnosno osnovnih organizacija kooperanata „Čađavica“ i „Dragaljevac“ i da ne mogu biti od uticaja apelantkinjini navodi da su navedene zadruge postojale u vrijeme podnošenja tužbe jer su, prema stanju spisa, one tokom trajanja parničnog postupka transformisane iz osnovnih organizacija kooperanata u zemljoradničke zadruge, a zatim u poslovne jedinice u sastavu tužioca čime su izgubile svojstvo pravnog lica. Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova koji su, polazeći od odredbe člana 210 ZOO, saglasno zaključili da je apelantkinja dužna da tužiocu, kao pravnom sljedniku navedenih pravnih lica, isplati određene novčane iznose naznačene u izreci drugostepene presude s obzirom da iz činjeničnih utvrđenja redovnih sudova jasno proizlazi da su prednici tužioca vratili apelantkinjinom predniku iznos novca koji im je ranije uplaćen, a koji je apelantkinja bez postojanja pravnog osnova zadržala u svojoj imovini, zbog čega su se, i prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju ostvarili uslovi za primjenu odredbe člana 210 ZOO. Stoga, dovodeći naprijed navedeno u kontekst apelantkinjinih navoda da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, nalazi da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kada su usvojili tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu potraživanja na ime sticanja bez osnova, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka.
43. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
44. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke nalazeći da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak trajao 23 godine, od toga 17 godina i 11 mjeseci od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, za šta najveću odgovornost snose Osnovni i Okružni sud koji su prilikom donošenja odluka imali značajne periode neaktivnosti i koji su postupali nedjelotvorno, što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.
46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, djelimično usvojivši tužbeni zahtjev tužioca, za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelantkinja neosnovano ukazala.
47. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom da se apelantkinjini navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode već razmotrio u okviru analize prava na pravično suđenje i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani.
48. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman