Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2189/16 (D. P.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2189/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2189/16, rješavajući apelaciju D. P., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. P., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001470 15 Gž od 7. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 001470 15 Gž od 7. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, pored ostalog, da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo bezbjednosti, Granična policija) da apelantu isplati, na ime razlike naknade za prevoz na posao i sa posla u određenom vremenskom periodu, određeni novčani iznos.

2. Sud BiH navodi, da apelant smatra da mu tužena u određenom periodu nije isplaćivala naknadu troškova prevoza u skladu sa Odlukama o naknadi troškova prevoza na posao i sa posla zaposlenim u Graničnoj policiji BiH. Dalje se navodi, da je odredbom člana 3. stav 4. Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prevoz na posao i prevoz s posla u institucijama Bosne i Hercegovine, propisano pravo zaposlenog koji ne putuje dnevno od mjesta prebivališta do mjesta rada, kao i zaposlenom čije je mjesto rad udaljeno od mjesta prebivališta više od 80 km, pripada pravo na mjesečnu novčanu naknadu u visini osam pojedinačnih karti javnog prevoznika za relaciju mjesto rada zaposlenog - najbliža stanica mjestu prebivališta zaposlenog koja je utvrđena linijskim međugradskim prevozom, stavom 5. istog člana propisano je da se visina naknade utvrđuje na temelju cjenovnika registriranih prevoznika na konkretnim relacijama na kojima putuju zaposlenik u institucijama BiH, a stavom 6. istog člana propisano je da ukoliko postoji razlika u cijeni ovlaštenih prevoznika na istoj relaciji, institucija BiH će isplaćivati naknadu troškova prevoza na posao i sa posla koju obračunava prevoznik sa najnižom cijenom prevoza. Po shvatanju Suda BiH stav 4. člana 3. navedene Odluke, primjenjuje se kako na zaposlene koji ne putuju dnevno od mjesta prebivališta do mjesta rada, tako i na zaposlene koji putuju dnevno od mjesta prebivališta do mjesta rada i čije je mjesto rada udaljeno od mjesta prebivališta više od 80 km, što je situacija i kod apelanta čije je mjesto rada od mjesta prebivališta, udaljeno 99,2 km. S obzirom na navedeno, tužena je i po shvatanju Suda BiH na pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju ni navodima apelantove žalbe, pravilno primijenila odredbe Odluka kojima je regulisana visina, način i postupak ostvarivanja prava na naknadu za prevoz na posao i prevoz s posla zaposlenih u Graničnoj policiji, odnosno u institucijama Bosne i Hercegovine, te da je apelant u svom iskazu potvrdio isplatu iznosa na ime naknade troškova prevoza, a koji su po shvatanju Suda BiH, isplaćivani u skladu sa navedenim Odlukama. Sud BiH ističe, da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz razloga što kao pravni osnov za odgovornost tužene nije primijenio odredbe člana 67. stav 2., 3. i 4. Zakona o policijskim službenicima, i sve na okolnosti nezakonitog rasporeda apelanta. Sud BiH konstatuje, da tužbeni zahtjev apelanta nije ni bio opredijeljen na naknadu štete zbog nezakonitog rasporeda, pa to pitanje prvostepeni sud nije bio ovlašten da rješava ni kao prethodno pitanje kako to apelant neosnovano ističe u žalbe. Sud BiH naglašava, da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava (član 7. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2189/16 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio