Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4442/16 (A. B.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4442/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4442/16, rješavajući apelaciju Amira Balukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tač. a) i b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Balukovića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 289913 16 Kv od 17. novembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli - sudija za prethodni postupak broj 32 0 K 289913 16 Kpp od 11. novembra 2016. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Balukovića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 289913 16 Kv od 17. novembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli - sudija za prethodni postupak broj 32 0 K 289913 16 Kpp od 11. novembra 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amir Baluković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 24. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 289913 16 Kv od 17. novembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli - sudija za prethodni postupak (u daljnjem tekstu: sudija za prethodni postupak) broj 32 0 K 289913 16 Kpp od 11. novembra 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor 15. decembra 2016. godine a Općinski sud 26. decembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak broj 32 0 K 289913 16 Kpp od 11. novembra 2016. godine apelantu i ostaloj petorici saosumnjičenih određen je pritvor u trajanju od jedan mjesec koji, po ovom rješenju, može trajati u odnosu na apelanta najduže do 10. decembra 2016. godine do 10.05 sati, i to zbog postojanja osnovane sumnje da je, između ostalih, apelant počinio krivično djelo odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je pritvor određen zbog postojanja osnova propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U obrazloženju je navedeno da je na osnovu brojnih dokaza, preciziranih i detaljno interpretiranih na str. 6 do 30 osporenog rješenja, utvrđeno da, između ostalih, postoji osnovana sumnja da su saosumnjičeni Rudolf Pejić i Nijaz Imširović počinili krivično djelo šumska krađa iz člana 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH u stjecaju sa krivičnim djelom udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, saosumnjičeni Damir Džambić krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 2. tačka a) u vezi sa članom 31. KZFBiH, Mario Jurić krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 2. tačka a) u vezi sa članom 31. KZFBiH u stjecaju sa krivičnim djelom šumska krađa iz člana 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH u stjecaju sa krivičnim djelom udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, saosumnjičeni Eldin Saburović krivično djelo prikrivanje iz člana 300. stav 1. KZFBiH i apelant, koji je inače policajac, krivično djelo odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. KZFBiH.
6. Navedeno je da je utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je apelant predmetno krivično djelo počinio na način da je saosumnjičenom Eldinu Saburoviću, koji je vlasnik pilane i koji je primijetio da se oko nje zaustavljaju određeni automobili za koje nije znao čije su vlasništvo, u više navrata dostavio podatke o vlasnicima navedenih automobila, odavao i druge informacije, te kontaktirao sa tim osumnjičenim u vezi sa navedenim dešavanjima na koji način je, kako je to obrazloženo, odavao podatke iz predmetne istrage i spisa, čime je ostvaren opći osnov za određivanje pritvora apelantu. U odnosu na postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, navedeno je da je na osnovu navedenih dokaza utvrđeno da postoji opasnost i da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na svjedoke koje je potrebno ispitati tokom istrage, ili eventualno i na saizvršioce ili pomagače, jer je nesumnjivo da je apelant znao da se protiv njega poduzimaju posebne istražne radnje, te da je, i pored toga, uveo saosumnjičenog Eldina Saburovića u krug, odnosno prostor MUP-a kako bi on snimio službena vozila bez službenih oznaka a koja su služila upravo za izvođenje posebnih istražnih radnji. Prema mišljenju sudije za prethodni postupak, apelant je time preduprijedio istragu zbog čega, prema njegovom mišljenju, postoji realna opasnost da bi apelant mogao nastaviti sa istim radnjama, te da bi takvim utjecajem, prema mišljenju sudije za prethodni postupak, ometao istragu zbog čega mu je pritvor i određen. Sudija za prethodni postupak je naveo i da je razmotrio mogućnost određivanja mjera zabrane umjesto pritvora, ali da je, zbog specifičnosti krivičnih djela i istrage, zaključio da takve mjere ni u kom slučaju ne bi bile efikasne u sprečavanju apelanta i ostalih saosumnjičenih da boravkom na slobodi učine novo krivičnog djelo i da se djelotvornost istrage može postići samo određivanjem mjere pritvora.
7. Protiv navedenog rješenja apelant i ostali saosumnjičeni su podnijeli žalbe Općinskom sudu koji je Rješenjem broj 32 0 K 289913 16 Kv od 17. novembra 2016. godine žalbe odbio i potvrdio osporeno rješenje sudije za prethodni postupak. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelant u žalbi naveo da mu je pritvor određen bez postojanja bilo kakvog validnog dokaza da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret s obzirom na to da je apelant saosumnjičenog Eldina Saburovića, koji je vlasnik pilane, doveo u MUP kako bi ga doveo u kontakt sa još jednim pripadnikom MUP-a radi zaštite njegove i sigurnosti njegove porodice, pa i pilane, a ne da bi fotografirao službena vozila MUP-a, da je osnovana sumnja u odnosu na apelanta utvrđena na osnovu nezakonitog dokaza (presretnutih razgovora), te da se isti cilj mogao postići nekom od mjera zabrane. S tim u vezi je navedeno da na osnovu podataka iz spisa predmeta, kako je to navedeno u osporenom rješenju, a koje razloge prihvata i taj sud, nije sporno da postoji osnovana sumnja da su Damir Džambić, Mario Jurić, Rudolf Pejić, Nijaz Imširović, Eldin Saburović i apelant u vrijeme navedeno u rješenju počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Pravno relevantne činjenice za odlučivanje o određivanju pritvora, prema mišljenju tog suda, pravilno i potpuno su utvrđene.
8. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Općinskog suda, radi se o licima koja su očigledno odlučna i uporna u činjenju predmetnih krivičnih dijela radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, da su osumnjičeni Damir Džambić, Rudolf Pejić i Nijaz Imširović do sada više puta osuđivani kao višestruki povratnici, da su osumnjičeni Damir Džambić, Mario Jurić, Rudolf Pejić, Eldin Saburović i Nijaz Imširović, zbog načina izvršenja predmetnih krivičnih dijela, kontinuiranim ikriminiranim radnjama na eksploataciji kvarcnog pijeska i uglja i nekontroliranoj sječi šumskih stabala, pretvarajući cijele šumske parcele u njive, skrenuli pažnju mjesnog stanovništva i uznemirili građanstvo do te mjere da su građani zaprijetili da će se obračunati sa osumnjičenima ukoliko nadležni organi ne preduzmu zakonom propisane mjere, da su izvršenjem predmetnih krivičnih djela prouzrokovali oštećenima veliku štetu, pribavljajući sebi veliku protivpravnu imovinsku korist, te da su osumnjičeni Rudolf Pejić, Nijaz Imširović i Mario Jurić organizirali grupu radi činjenja predmetnih krivičnih dijela, da su djela počinjena iz koristoljublja, radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, da su pojedini osumnjičeni, Rudolf Pejić, Mario Jurić i Nijaz Imširović, nezaposleni i bez redovnih sredstava za život i da se za predmetna krivična djela može izreći kazna zatvora više od tri godine, pa, zapravo, prema mišljenju tog suda, te naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će saosumnjičeni boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.
9. U odnosu na apelanta je navedeno da bi apelant očigledno, kao ovlašteno službeno lice, zbog načina izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret - krivično djelo protiv službene dužnosti, mogao uništiti tragove važne za krivični postupak i ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke koji tokom istrage treba da budu saslušani tim prije što je tokom službe kao ovlašteno službeno lice stekao veliki broj poznanika i prijatelja posredstvom kojih bi mogao ometati istragu i posebno zbog toga ako se zna da je apelant kroz službu stekao određena iskustva o tome kako i na koji način se može ometati istraga, što sve ukazuje na osnovanu bojazan, prema mišljenju tog suda, da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti tragove važne za krivični postupak. Prema mišljenju Općinskog suda, navedene naročite okolnosti ukazuju da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače zbog čega je i doneseno rješenje u dispozitivu, a posebno i stoga što taj sud prihvata i stav sudije za prethodni postupak da mjere zabrane ne bi bile adekvatna zamjena za pritvor u konkretnim životnim prilikama svih saosumnjičenih. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
10. Općinski sud je Ustavnom sudu dostavio informaciju da je apelantu i ostalim saosumnjičenim Rješenjem broj 32 0 K 289913 16 Kv 3 od 7. decembra 2016. godine pritvor produžen za još dva mjeseca, tako da po tom rješenju, između ostalih, apelantu može trajati najduže do 7. februara 2017. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljno utvrđenim činjenicama i ocjeni dokaza, jer, prema njegovom mišljenju, ničim nije dokazano da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnost apelant vidi u tome što mu je pritvor određen a da pri tome nije dokazano postojanje općeg osnova za određivanje pritvora, niti su konkretizirane informacije koje je apelant, navodno, odao saosumnjičenom Eldinu Saburoviću. Apelant, također, navodi da su svi ostali saosumnjičeni osumnjičeni za djelovanje u okviru organizirane grupe, da on nema nikakve veze ni sa grupom ni sa njenim djelovanjem, niti poznaje bilo koga iz te grupe, te da nema nikakvog dokaza da je znao za njeno postojanje, niti da je komunicirao sa grupom osim sa Eldinom Saburovićem. Također, navodi da ga ni Tužižaštvo nije dovelo u vezu sa grupom. Apelant smatra da ne postoji nikakav dokaz, niti argument iz kojeg bi proizlazilo da postoji i poseban razlog za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH s obzirom na to da nema razloga zbog kojeg bi apelant utjecao na istragu ili svjedoke, niti je, suprotno stavu suda, apelant stekao bilo kakvo iskustvo u vezi sa provođenjem istrage a pogotovo kako se ometa istraga.
b) Odgovor na apelaciju
12. Općinski sud je naveo da su u osporenom rješenju dati jasni i argumentirani razlozi za određivanje pritvora kako apelantu, tako i ostalim saosumnjičenim, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva zbog čega taj sud smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
13. Tužilaštvo je navelo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da postoji osnov sumnje da su apelant i ostali saosumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret a što proizlazi iz do sada prikupljenih dokaza, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
14. U Krivičnom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) relevantne odredbe glase:
Član 388.
Odavanje službene tajne (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja neovlašćeno drugome saopći, preda ili na drugi način učini dostupnim podatke koji su službena tajna, ili koja pribavlja takve podatke s ciljem da ih preda neovlašćenoj osobi,kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
15. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03,37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase: Član 145.
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.
Član 146. stav 1. tačka b) i stav 2.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom u odnosu na ovo pravo jeste Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 289913 16 Kv od 17. novembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. novembra 2016. godine a apelacija je podnesena 24. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
20. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
21. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…] c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
[…]
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
26. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca. Također je navedeno da ti standardi ne pretpostavljaju da policija u vrijeme hapšenja ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo cilj ispitivanja osumnjičenog lica koje je pritvoreno po osnovi navedenog člana jeste da se unaprijedi daljnja istraga tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne treba da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr., za podizanje optužnice (vidi, Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1.c. zahtijeva da postoji osnovana, a ne iskrena ili bona fide sumnja (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, tačka 31). Ustavni sud podsjeća i na to da uvažavanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
27. Naime, Ustavni sud zapaža da su kako sudija za prethodni postupak, tako i vijeće Općinskog suda u obrazloženju svojih odluka prvenstveno ukazali na iskaze svjedoka (koje je pri tome na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke), kao i na presretnute telefonske razgovore, te da su, u vezi s tim, zaključili da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
28. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju da sadržavaju referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
29. Ustavni sud zapaža da je apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. KZFBiH (kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora) i zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, tj. zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će optuženi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike (kao posebnih uvjeta za određivanje i produženje pritvora).
30. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da redovni sudovi nisu konkretizirali razloge zbog kojih je apelantu određen pritvor iz zakonskog osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (op. cit., presuda Becciev, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak i da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, dali detaljno i jasno obrazloženje zašto je potrebno apelantu odrediti pritvor po osnovu iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Ustavni sud primjećuje i da su pritom redovni sudovi posebno istakli da je apelant kao službeno lice-policajac omogućio saosumnjičenom pristup službenim prostorijama MUP-a i pravljenje snimaka službenih vozila koja su korištena prilikom obavljanja istražnih radnji, kao i da je saosumnjičenom poimenično navedenom u rješenju odavao i druge, u rješenju precizirane, podatke iz istražnog spisa, te da zbog tog razloga postoji opasnost da bi boravkom na slobodi mogao nastaviti iste radnje, čime bi bila ugrožena istraga u konkretnom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da navedena obrazloženja zadovoljavaju standarde prava na slobodu i sigurnost ličnosti, te pri tome ima u vidu i da su redovni sudovi razmotrili mogućnost određivanja blažih mjera osiguranja, ali da je na osnovu svih dokaza utvrđeno da se u ovom trenutku ciljevi istrage mogu postići jedino određivanjem mjere pritvora. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno postupali prilikom određivanja pritvora apelantu, te da su neosnovani i ovi apelantovi navodi.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i stav 3. člana 5. Evropske konvencije kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke redovnih sudova u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju općih i posebnih uvjeta propisanih zakonom za određivanje pritvora
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman