Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4393/16 (D.S.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4393/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4393/16, rješavajući apelaciju D. S., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. S., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 K 032559 16 Kžž od 8. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 K 032559 16 Kžž od 8. septembra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu drugostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavljaju na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem. Prilikom utvrđivanja vrsta i visina krivične sankcije, ista mu je izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih okolnosti (ranije nije osuđivan, porodičan je, otac dvoje maloljetne djece, pozitivno se ponašao nakon učinjenog djela) kao i otežavajuće okolnosti (da je predmetno djelo učinio u istom mjestu i vremenu kad je obavljao poslove policajca).
3. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da su činjenična utvrđenja drugostepene presude, suprotno iznesenim žalbenim prigovorima branioca apelanta, potpuna i pravilna, da su ona zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su prihvaćeni i na pretresu pred drugostepenim sudom, kao i na dokazima izvedenim pred tim sudom (ponovo je saslušan svjedok D. S.) i koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude, ocjenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Dalje se navodi, da takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden je i konačan, a po ocjeni Vrhovnog suda pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. KZ RS. Po ocjeni Vrhovnog suda, apelantovi prigovori žalbe kojima se ta utvrđenja dovode u sumnju, razlozima koji se iznose u žalbi, nisu osnovani. Naime, pobijana presuda je iznijela sadržaj izjave apelanta iz istrage, te je tu izjavu pravilno ocijenila kao zakonitu, jer, suprotno navodima iz žalbe, ta izjava je propisno uzeta i u zapisnik unesena, zapisnik je sačinjen po svim pravilima o ispitivanju osumnjičenih lica. Prema tome, kako je apelant po vlastitoj odluci svjedočio na glavnom pretresu kao svjedok odbrane i tužilac mu je taj iskaz iz istrage predočio u toku unakrsnog ispitivanja, ukazujući na različitosti između onog što je tad izjavio i izjave koju je dao na glavnom pretresu, dajući mu mogućnost da objasni ili pobija svoj prethodni iskaz, to je i po ocjeni Vrhovnog suda, u skladu sa odredbom člana 288. stav 1. ZKP RS, taj iskaz iz istrage dozvoljen kao dokaz na glavnom pretresu, bez obzira što nije dat u prisustvu branioca i na njemu se može zasnivati sudska odluka. Dakle, Vrhovni sud konstatuje, da je pobijana presuda iskaz apelanta iz istrage, pravilno ocijenila kao vjerodostojan i prihvatljiv i sa aspekta sadržaja dovela u vezu sa ostalim dokazima i to prije svega sa iskazima svjedoka policajaca – radnih kolega apelanta, kao i sa vještačenjem vještaka Z. M.. Naime, apelant je u istrazi iskazao da je zajedno sa ocem donio odluku da nabave lažne registarske tablice, da bi ih mogli koristiti kao originalne u saobraćaju, da je gotovo svakodnevno koristio vozilo sa tim tablicama u saobraćaju, njegove radne kolege su u svojim iskazima potvrdili da su ga viđali da i na posao dolazi tim vozilom, oni nisu znali da li su na vozilu prave ili lažne tablice, ali je apelant nesumnjivo znao da se radi o lažnim tablicama. Po ocjeni Vrhovnog suda, osim što navedeno proizlazi iz apelantovog iskaza iz istrage, na taj zaključak upućuje i okolnost da je nekoliko dana prije nego što su od njega radnici policije oduzeli tablice, od svog komšije D. L. zatražio da na istim potamni oznake, pošto su bile izblijedile, što se ne dešava kada su u pitanju originalne tablice. Osim toga, Vrhovni sud naglašava, da na nesumnjiv zaključak da je apelant znao da na vozilu „Pežo 406“ upotrebljava u saobraćaju lažne tablice i da je to činio svjesno i voljno, upućuje i to da je znao da je u isto to vrijeme njegov otac u Austriji koristio, na svom drugom vozilu „Pežo 407“, jedine originalne tablice istih oznaka, što također isključuje mogućnost da je u pogledu te odlučne činjenice, u inkriminisanom periodu bio u zabludi.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman