Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2320/16 (J. S., S. M., M. O., S. K. i M. H.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2320/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2320/16, rješavajući apelacije Jasmina Smajića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Jasmin Smajić, Samir Mešić, Mevludin Omerović, Selmin Kovačević i Mefail Hrvatović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 004211 14 Rev od 31.

marta 2016. godine;

J.R. i D.B. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 041109 14 Rev od 17. marta 2016. godine;

Karolina Pupčević protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 030931 15 Rsž od 29. januara 2016. godine;

M.T., S.B., L.A., E.M., J.M., A.T., S.H., M.H., S.K., S.S., E.Č., A.T., G.T., H.Č., S.A., G.R., S.R., N.P., S.K., A.P., S.M., V.F.

i A.F. protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 018757 15 Gž od 31. marta 2016. godine;

Rada Zoranović protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 038084 15 Rsž od 24. marta 2016. godine;

Goran Gajić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 175898 15 Rsž od 18. marta 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2320/16

1. Jasmin Smajić, Samir Mešić, Mevludin Omerović, Selmin Kovačević i Mefail Hrvatović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 2. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 004211 14 Rev od 31. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tuženog (Tuzlanski kanton-Ministarstvo unutrašnjih poslova TK) radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata jubilarne nagrade, razlike plaće, toplog obroka i regresa). U predmetnoj pravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da Granski kolektivni ugovor (Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH na kojeg su se apelanti pozvali) ne obavezuje tuženog iz razloga što on nije zaključio isti, niti mu pristupio do 8. septembra 2008. godine kada je na snagu stupio Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH koji je obavezujući i za tuženog.

2. AP-2337/16

2. J.R. i D.B. iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijele su 3. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 041109 14 Rev od 17. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantica kojeg su podnijele protiv tuženog Hercegovačko-neretvanski kanton- Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata toplog obroka, naknade na ime povećanja plaće po osnovu radnog staža, kao i na ime dijela plaće zbog smanjenja plaće ispod zagarantovane za period od 1. januara 2008. godine do 30. septembra 2012. godine). U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva je, suprotno pravnom rezonovanju apelantica, zaključeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u FBiH ne daje osnovu za potraživanja koja su predmetom spora, budući da istim nije propisano pravo na ishranu u toku rada za sudije i tužitelje. S tim u vezi je dalje utvrđeno da se presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-28/11 od 25. januara 2012. godine (kojom je utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u FBiH nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužitelja i stručnih saradnika) ne može primijeniti na period prije objavljivanja te presude, budući da se ista primjenjuje od momenta njenog objavljivanja (28. marta 2012. godine) i ne može se retroaktivno primijeniti jer takvo djelovanje nije određeno u navedenoj presudi.

3. AP-2386/16

3. Karolina Pupčević iz Šamca (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 6. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 030931 15 Rsž od 29. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tužene JU Turistička organizacija „Šamac“ iz Šamca, radi zaštite prava iz radnog odnosa (vraćanje na posao i uspostava svih prava iz radnog odnosa). U predmetnoj pravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o sistemu javih službi (kao lex specialis u odnosu na Zakon o radu), te da je apelantici na zakonit način prestao radni odnos (istekom mandata), a na osnovu rješenja osnivača Skupštine opštine Šamac, kao i da Upravni odbor tužene nije bio nadležan da zaključuje sa apelanticom ugovor na neodređeno vrijeme.

4. AP-2397/16

4. M.T., S.B., L.A., E.M., J.M., A.T., S.H., M.H., S.K., S.S., E.Č., A.T., G.T., H.Č., S.A., G.R., S.R., N.P., S.K., A.P., S.M., V.F. i A.F. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 018757 15 Gž od 31. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tužene Bosne i Hercegovine-Ministarstvo odbrane BiH, radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata 30% dnevnice u skladu sa Odlukom o visini dnevnica za službena putovanja zaposlenika u institucijama BiH od 18. aprila 2012. godine). U predmetnoj pravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelanti prije odlaska na službeno putovanje u SAD bili upoznati sa sporazumom Ureda za odbrambenu saradnju SAD i Ministarstva odbrane BiH, odnosno upoznati sa uslovima vezanim za troškove prevoza, smještaja, ishrane i dnevne naknade, a koja je isplaćena apelantima, slijedom čega se ukazuje neosnovanim pozivanje navedenu Odluku od 18. aprila 2012. godine. S tim u vezi je dalje navedeno da svrha dnevnica za službena putovanja nije da se ostvari zarada, već da se pokriju stvarni i neophodni troškovi, koji su apelantima u cjelosti podmireni.

5. AP-2511/16

5. Rada Zoranović iz Sokoca (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 10. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 038084 15 Rsž od 24. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog Grad Istočno Sarajevo, radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja gradonačelnika Grada Istočno Sarajevo, vraćanje na rad i uspostava svih prava iz radnog odnosa). Apelantica je, također, obavezana da naknadi troškove parničnog postupka tuženom. U predmetnoj pravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelantica, prije imenovanja na mjesto načelnika odjeljenja, nije imala zasnovan radni odnos u organu jedinice lokalne samouprave, a da je imenovanjem stekla status službenika na mandatni period. Slijedom navedenog je zaključeno da je apelantici istekom mandata prestao radni odnos kod tuženog, odnosno da je apelantica izgubila status službenika i ne može se smatrati da je poslije razrješenja sa mjesta načelnika zadržala status službenika i da joj kao takvoj, u smislu odredbe člana 149. stav 1. tačka 1. Zakona o lokalnoj samoupravi RS, pripada pravo na stalno zaposlenje do ispunjenja uslova za penziju.

6. AP-2517/16

6. Goran Gajić iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 13. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 175898 15 Rsž od 18. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je preinačena prvostepena usvajajuća presuda i odbijen u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog JU Veterinarski institut „Dr Vaso Butozan“ iz Banje Luke, radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tuženog i vraćanje na rad, kao i uspostava svih prava iz radnog odnosa). U obrazloženju osporene odluke je navedeno da su organi tuženog u cjelosti pravilno apelantovo ponašanje na radnom mjestu (korištenje službenog vozila u privatne svrhe uz uznemiravanje građana) podveli pod težu povredu radnih obaveza propisanu odredbom člana 98. stav 2. tačka 11. Zakona o radu RS, te da se takvo apelantovo ponašanje u tim prilikama od trećih lica identifikuje sa tuženim kao naučnom ustanovom na koji način je nanesena šteta interesima tuženog kao poslodavca.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2320/16.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2320/16 (J. S., S. M., M. O., S. K. i M. H.) | Sudska praksa | Aktio