Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5445/14 (Z. Š.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Ratni zločin
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5445/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5445/14, rješavajući apelaciju Zehrudina Šćuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zehrudina Šćuka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 008460 14 Kž 2 od 8. oktobra 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 008460 13 K od 17.
aprila 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zehrudin Šćuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija dr. Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnio je 17. decembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 008460 14 Kž 2 od 8. oktobra 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 008460 13 K od 17. aprila 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 9. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 19. januara 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 008460 13 K od 17. aprila 2014. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelant je proglašen krivim što je u julu 1993. godine (u mjestu i na način bliže precizirani u izreci presude), kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba u BiH, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet kao republički zakon (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te je primjenom iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom, na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), apelant je obavezan da snosi troškove krivičnog postupka.
6. Prije svega, Kantonalni sud je otklonio sumnju u vezi sa postojanjem oružanog sukoba na području BiH, uzevši u obzir kao općepoznatu činjenicu da je tokom ljeta 1993. godine na širem području na kome je i mjesto Jablanica, odnosno selo Doljani, trajao oružani sukob između Armije BiH i snaga Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO), te da su se ti sukobi, ustvari, odvijali na širem području, a da su dokaz za to općepoznata dešavanja u selu Ahmići i selu Trusina tokom aprila 1993. godine.
7. Kantonalni sud je vrlo detaljno obrazložio zbog čega je odbio prijedlog Kantonalnog tužilaštva da se kao dokaz u spis uvrsti službena zabilješka policijskog organa Centar SIS Mostar broj 02-08-2-1447/95 od 13. oktobra 1995. godine, koju su sačinila ovlaštena lica Z.B. i B.B., u vezi sa sadržajem informativnih razgovora sa određenim licima, te da se na iste okolnosti saslušaju navedena ovlaštena lica. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da se radi o dokazu koji ne predstavlja izjave svjedoka uzete u postupku propisanom zakonom, već o interpretacijama ovlaštenih lica sadržaja neformalnih kontakata, što ne može predstavljati dokaz pribavljen zakonito, zbog načina pribavljanja, a ni lica koja su sačinila takvu službenu zabilješku ne mogu svjedočiti o sadržaju takvih saznanja. Osim toga, nakon što je Kantonalno tužilaštvo na glavnom pretresu od 25. septembra 2013. godine iz činjeničnog supstrata ispustilo navod koji se odnosi na apelanta, da je pucao u I.P. „iz puške kojom je bio naoružan“, apelantova odbrana je zatražila da se odgodi pretres, navodeći da je ovom izmjenom optužnica postala nerazumljiva. Kantonalni sud je odbio prijedlog apelantove odbrane obrazlažući svoj stav time da izmijenjeni opis optužnice ničim nije doveo do izmjene bitnih elemenata optužbe, odnosno inkriminacije koje mora da sadrži činjenični supstrat i da, stoga, nema potrebe da se priprema nova ili drugačija odbrana.
8. Dalje, u činjeničnom supstratu optužnice Kantonalni sud je izvršio izmjene u vidu pojašnjenja određenih navoda koji ne predstavljaju konstitutivne elemente krivičnog djela kojim se tereti apelant u optužnici, što se odnosi na izmjenu naznačene udaljenosti između apelanta i I.P. (lica lišenog života), koja je prvobitno bila naznačena kao „neposredna blizina“, imajući u vidu da se radilo o udaljenosti od oko jednog metra, kako se navodi u iskazu svjedokinje R.T.
9. Kantonalni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanjem svjedoka Kantonalnog tužilaštva i svjedoka obrane, te uvidom u materijalne dokaze koje je sud prezentirao na str. 3. i 4. obrazloženja), ocjenom dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret optužnicom (o čemu se Kantonalni sud iscrpno izjasnio na str. od 5. do 16. obrazloženja presude). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su 28. jula 1993. godine u jutarnjim satima otpočele borbe između Armije BiH i snaga HVO-a na području sela Doljani, što uključuje zaselak Krkače, da je apelant bio pripadnik vojnih snaga Armije BiH, što proizlazi iz dokaza svjedoka odbrane, kao i iskaza samog apelanta, da je tog dana (28. jula 1993. godine) učestvovao u napadu na selo Doljani. Da je apelant u tom svojstvu u inkriminiranom periodu počinio radnje opisane u činjeničnom opisu optužnice, potvrđeno je iskazima svih svjedoka optužbe (koji su detaljno prezentirani u obrazloženju presude). Naime, svjedok optužbe R.T. je kao jedini očevidac inkriminiranog događaja u svom iskazu navela „da se pucalo na sve strane, da su u jednom momentu ispred kuće došla trojica vojnika Armije BiH, naoružana puškama, koji su prišli njoj i njenoj sestri I.P. i pitali ih da li imaju pušku u kući. Ona je navela da ne zna, dok se njena sestra I.P. klela da nemaju pušku, nakon čega su dvojica vojnika otišla, dok je jedan ostao“. U svom iskazu R.T. je opisala navedenog vojnika: „…da je ima šljem na glavi i da mu je jedno oko bilo oštećeno, odnosno da je bilo sasvim bijelo i da nije bilo zjenice, da je bio mlađe dobi i da nije bio visok.“ Potom je opisala način na koji je on lišio života I.P., te da je predmetno dešavanje ispričala svojoj kćerki A.Z. Također je navela da su je, kao i ostale civile iz sela, vojnici odveli u zatvor u Muzeju u Jablanici, gdje su bili zatvoreni više mjeseci, te da je, dok je bila u zatočeništvu, jednog dana kroz prozor Muzeja, koji je bio od stakla, vidjela vojnika koji je ubio I.P. Kasnije je saznala da se taj vojnik zove Zehrudin Šćuk, da je rodom iz Slatine, a kada je izašla iz zatvora, saznala je da joj je sestra sahranjena na Risovcu kod Jablanice. Također je saznala da su sva tijela bila odvezena u Split radi identifikacije.
10. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelantove odbrane da se radi o nezakonitom dokazu, iskazu svjedokinje R.T. datom u istrazi, jer nije uzet u skladu sa procesnim odredbama, te jer Kantonalno tužilaštvo nije dokazalo da se radi o iskazu imenovane (R.T. je u međuvremenu umrla), kao i zbog okolnosti da su svjedoci optužbe „zainteresirani za rješavanje ovog događaja“ (jer se radi o srodnicima ubijene). U vezi s tim je obrazloženo da iz zapisnika Tužilaštva od 12. oktobra 2005. godine proizlazi da ga sačinila postupajuća tužiteljica u prisustvu zapisničara E.M., „kojom prilikom je ona na svim mjestima gdje je nepismeni svjedok [R.T.] stavljala prstoznak nakon svakog upozorenja i na kraju svake stranice taj čin potvrđivala i potpisivala svoje ime“. Istaknuto je da, za razliku od apelantovog branitelja, sudsko vijeće nema nikakvog razloga, jer nije bilo nikakvih indicija u tom pravcu, da posumnja u vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka, jer je postojao niz mogućnosti da se provjeri vjerodostojnost navedenog iskaza, npr. vještačenjem otiska prsta. Osim toga, istaknuto je da nenavođenje u zapisniku identifikacionog dokumenta, kao i to što na kraju zapisnika nije navedeno da je svjedok poučen o pravu da mu se pročita iskaz, nego je samo konstatirana njegova izjava (svjedoka R.T.) „da je slušala glasan diktat u zapisnik i da ga kao takvog potpisuje“, nisu propusti koji bi imali kao posljedicu da je zapisnik kao dokaz nezakonit. Ukazano je da je svjedok upozorena na dužnost kazivanja istine i na posljedice davanja lažnog iskaza, te da se time ima smatrati da je njen identitet dovoljno i valjano utvrđen. Osim toga, istaknuto je da svjedok nije imala prigovor u pogledu sadržaja zapisnika, već se složila sa onim što je izdiktirano (član 168. stav 8. ZKPFBiH), pa je navedeno da je, „i bez prethodnog i posebnog upozorenja (član 168. stav 1. ZKPFBiH) o ovom pravu, svjedok na kraju zapisnika izjavila da je slušala glasan diktat i da nema primjedaba, čime se i bez upozorenja odrekla prava da joj se zapisnik čita a nije mogla zahtijevati da ga sama čita s obzirom na to da je nepismena“. Kantonalni sud je, također, ocijenio neosnovanim tvrdnje apelantove odbrane da je R.T. opisala vojnika koji je ubio I.P. kao „povisokog“, želeći na taj način da izazove sumnju u identifikaciju apelanta, jer, prema ocjeni suda, opisi „povisok“ i „nije visok“ nisu suprotni da bi ta sumnja apelantove odbrane bila opravdana.
11. Po ocjeni Kantonalnog suda, iz iskaza svjedoka Tužilaštva A.Z., kćerke R.T., također proizlazi da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, A.Z. je u svom iskazu navela da je, zbog pucnjave, sa djecom prešla u kuću I.Z., kada su ih u jednom momentu vojnici Armije BiH pozvali da izađu iz kuće i naredili im da sjednu na livadu ispred ulaznih vrata kuće, odakle je mogla vidjeti na stepenicama svoje kuće tijelo ubijene I.P., nakon čega je začula glas svoje majke R.T., koja je plakala i dozivala je da dođe, jer je I.P. ubijena. Dalje je istakla da ju je jedan od vojnika pustio da uđe u kuću i uzme neke stvari za djecu, kada je ponovo ispred vrata kuće vidjela mrtvu tetku I.P., nakon čega su ih vojnici Armije BiH odveli u zarobljeništvo u Muzej u Jablanici. Ovaj svjedok je, također, istakla da joj je majka usput ispričala šta se dogodilo i kako je I.P. ubijena, te da je njena majka, budući da su zidovi Muzeja ustakljeni, gledajući kroz staklo, ugledala jednog vojnika koji je stražario, te da joj je tad rekla da je to vojnik koji je ubio I.P. Ovaj svjedok je, također, u svom iskazu navela da su, nakon pucnjave, pred njihovu kuću došla četiri vojnika Armije BiH, koji su ih pozvali da izađu iz kuće, kada je prepoznala apelanta, koga je znala iz Jablanice, te koga su, kako je istakla, tada zvali „Šćuk sa Slatine bez oka“, koji je nekad radio u ugostiteljskom objektu „Lendava“ kao konobar ili kao pomoćni radnik, te koga je, također, prepoznala i u sudnici na glavnom pretresu, navodeći da je taj vojnik bio i pred njenom kućom i da je to sigurno vojnik koji je lišio života I.P., „Šćuk iz Slatine bez oka“. Svjedok Tužilaštva D.Z. u svom iskazu naveo je da je za ubistvo I.P. saznao od svoje bake R.T., koja je vojnika koji je ubio I.P. opisala kao lice koje nema oko.
12. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iskazi svjedoka odbrane nisu doveli u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedoka optužbe. Istaknuto je da su svjedoci odbrane potvrdili da je apelant kritičnog dana učestvovao u napadu na zaselak Krkače, ali iskazi ovih svjedoka nisu saglasni u dijelu kada je napad počeo, koliko je trajao, te kada su počeli da pretresaju kuće i odvode civile u zarobljeništvo, te da se ne sjećaju da su sve vrijeme svi bili zajedno, budući da ih je bilo oko 30 do 35, tako da je sasvim „moguće“ da je neki od njih prilikom pretresanja kuća, skupljanja i odvođenja civila otišao do kuće ubijene I.P. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je upravo apelantov boravak kod kuće I.P. i lišavanje života tog lica naveo kao razloge da su apelanta svi svjedoci optužbe identificirali, jer da nije tako, kako bi uopće imali saznanja da se radilo o vojniku koji nije imao oko. Apelantova odbrana je dalje predložila ispitivanje M.Š., predsjednika Komisije za utvrđivanje ratnih zločina na području HRHB, u vezi sa knjigom izdatom pod nazivom „Dossier“, navodeći da su članovi Komisije M.M., V.B., M.J. i J.M. navedeni kao autori te knjige, koja je, kako je to apelantova odbrana, navela napisana na okolnost prikupljene građe, u kojoj je navedeno da je pokojnu I.P. ubio B.Š., apelantov brat. Uvidom u navedenu knjigu Kantonalni sud je utvrdio da niko od spomenutih članova Komisije nije naznačen kao autor knjige, već je navedeno samo „skupina autora“, dok je svjedok M.Š. u svom iskazu istakao „da nije učestvovao u pisanju spomenute knjige, ali da je znao da je motiv izdavanja te knjige evidentiranje žrtava hrvatske nacionalnosti. Nakon što je apelantova odbrana ovom svjedoku predočila sadržaj 73. stranice knjige, gdje je navedeno ime apelantovog brata B. Š., svjedok je izjavio da smatra da se radi o nepouzdanom i neprovjerenom podatku, te primijetio da je razlika u imenima apelanta i njegovog brata u dva prva slova imena (Zehrudin - Bahrudin), navodeći da se vjerovatno radi o grešci autora, jer niko od preživjelih svjedoka ne spominje ime Bahrudin. Takvim stavom, po ocjeni Kantonalnog suda, apelantova odbrana je nastojala potkrijepiti neprovjerene navode iz spomenute knjige.
13. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je upravo apelant, kao pripadnik vojne formacije BiH, bio svjestan statusa civila, dvije ženske osobe koje sjede ispred kuće u kojoj nema nikog drugog, te da je pucanjem iz blizine, od otprilike jednog metra, lišio života I.P., zbog čega je proglašen krivim, pa kako je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora u trajanju od pet do petnaest godina, u tim okvirima sud je, ocjenjujući sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta, apelantu izrekao kaznu zatvora od šest godina, smatrajući da će se navedenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja. Od olakšavajućih okolnosti Kantonalni sud je ocijenio da je apelant u inkriminiranom periodu imao 24 godine, što se ocjenjuje kao mlađa životna dob, da je od tada prošlo dvadeset godina za koje vrijeme je formirao porodicu i dobio dijete, te da od tada do danas nije dolazio u sukob sa zakonom, kao i da se po saznanju da se vodi predmetni krivični postupak dobrovoljno prijavio organima gonjenja i došao iz izbjeglištva iz SAD. Od otežavajućih okolnosti na apelantovoj strani Kantonalni sud je, također, ocijenio okolnosti pod kojima je predmetno inkriminirano djelo izvršeno i status žrtve, zaključivši da su okolnosti bile takve da je izvršeno pretresanje kuća i zarobljavanje stanovništva na cijelom području sela Doljani, da je apelant bez ikakvog razumnog, opravdanog i dozvoljenog razloga ubio civilno lice od koga mu nije prijetila nikakva opasnost, jer se radilo o ženskim osobama starije dobi, od kojih je I.P., lice lišeno života, bila osoba sa zaostalim duševnim razvojem. Ove karakteristike ubijene su, po ocjeni Kantonalnog suda, bile vidljive na prvi pogled, što ukazuje na visok stepen bezobzirnosti u postupanju apelanta, te da su posljedice njegovog postupanja bitno utjecale pri odmjeravanju izrečene kazne zatvora.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 008460 14 Kž 2 od 8. oktobra 2014. godine žalbe Kantonalnog tužilaštva i apelanta su odbijene kao neosnovane i presuda Kantonalnog suda od 17. aprila 2014. godine je potvrđena.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je ispitao presudu prvostepenog suda u okviru žalbenih navoda, te, shodno odredbi člana 321. ZKPFBiH, odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode u vezi sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, prvenstveno ukazujući da se pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u postupku pred Vrhovnim sudom može uspješno pobijati samo ukoliko se odnosi na odlučne činjenice. Budući da apelant u žalbi ne navodi zbog čega smatra da je udaljenost između apelanta i ubijene I.P. u vrijeme ispaljivanja hica iz puške u pravcu ubijene odlučna činjenica, Vrhovni sud je zaključio da navedena okolnost nema karakter odlučne činjenice, odnosno da ta činjenica nije od odlučnog značaja za utvrđenje da je apelant sa umišljajem usmrtio I.P., te za koju smatra da je prvostepeni sud dao jasno obrazloženje, u smislu da udaljenost pucanja ne predstavlja konstitutivni element krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Stoga, izmjena optužnice u dijelu da je apelant pucao u I.P. iz neposredne blizine, uz naznaku da je pucao sa udaljenosti od otprilike jednog metra, po ocjeni Vrhovnog suda, ne predstavlja povredu objektivnog identiteta presude i optužbe. Prema tome, Vrhovni sud nalazi da ovi apelantovi navodi kojim osporava utvrđenje suda o razdaljini sa koje je pucao u I.P. ne mogu dovesti u pitanje pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog presudom prvostepenog suda. Slijedom toga, Vrhovni sud ističe da se na navedenu okolnost izjašnjavala samo R.T. prilikom njenog saslušanja u istrazi, koja je jedini očevidac predmetne inkriminirane radnje na koju okolnost ovaj svjedok nije mogao biti ispitan na glavnom pretresu, zbog toga što je u međuvremenu umro. U odnosu na ovu okolnost - udaljenost sa koje je apelant pucao u I.P., koju apelant dovodi u vezu s tim da je optužnica bila neprecizna i neodređena, Vrhovni sud smatra da su neosnovani ovi apelantovi navodi, ukazujući da se ne radi o odlučnoj činjenici, jer ona nije značajna za utvrđenje zakonskih obilježja predmetnog krivičnog djela zbog čega ih optužnica nije morala ni sadržavati. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 242. stav 1. tačka c) ZKPFBiH propisano da optužnica treba da sadrži opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto učinjenja djela, predmet i sredstvo kojim je djelo izvršeno, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi, te da okolnosti koje je apelant u žalbi naveo ne ulaze u pojam „ostalih okolnosti potrebnih da se krivično djelo što preciznije odredi“, jer one nisu značajne za određenje krivičnog djela. Vrhovni sud je dalje odbio kao neosnovane navode apelantove odbrane da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je I.P. usmrćena u jutarnjim satima, jer smatra da je u tom dijelu prvostepeni sud pogrešno poklonio vjeru iskazima svjedoka Tužilaštva. Međutim, Vrhovni sud je istakao da su i prema ocjeni tog „iskazi i svjedoka optužbe i svjedoka odbrane ukazuju na pravilnost zaključka prvostepenog suda da je oštećena [I.P.] usmrćena dana 28. 7.1993. godine u jutarnjim satima“ a da to proizlazi iz iskaza poimenično navedenih svjedoka optužbe i odbrane, jer smatra da iskazi svjedoka odbrane u tom dijelu nisu precizni zbog toga što njihovi iskazi nisu saglasni u dijelu početka i završetka borbene akcije na selo Doljani, zaselak Krkače, te što su iskazi svjedoka Kantonalnog tužilaštva u tom dijelu jasni i saglasni u smislu da je akcija Armije BiH počela u jutarnjim satima, da je trajala kratko, te da je I.P. lišena života u jutarnjim satima. Zbog navedenog, smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada nije poklonio vjeru prijavi smrti HVO Jablanica broj 13/93 i izvodu iz matične knjige umrlih Općine Jablanica u kojim je navedeno da je vrijeme smrti I.P. 15 sati. S tim u vezi je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno naveo razloge zbog kojih smatra da se radi o nepouzdanom podatku navedenom u ovim ispravama, jer je tijelo pokojne dovezeno na obdukciju u KBC Split, kada je vještak obducent, na osnovu izjava lica koja su dopremila leševe na obdukciju, u rubriku „dan i sat smrti“ za I.P. upisala 28. juli 1993. godine u 15 sati a taj podatak je dalje naveden i u zapisniku HVO-a Jablanica i u izvodu iz matične knjige umrlih Općine Jablanica od 14. februara 2013. godine. Naime, Vrhovni sud smatra da je takvo određenje vremena učinjenja predmetnog krivičnog djela dovoljno precizno navedeno u iskazima svjedoka Kantonalnog tužilaštva, tako da je onemogućavalo djelotvornu apelantovu odbranu. Vrhovni sud je, također, odbio kao neosnovane apelantove navode da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio položaj apelanta u vrijeme napada na Doljane, pozivajući se na izvještaj policije o akciji oslobađanja Doljana u kojem je navedeno da je apelant učestvovao u akciji oslobađanja Doljana, zaseoka Krkače, ali da je njihova odgovornost bio rejon Šitumovih kuća, gdje su bili u 14 sati, nakon čega je apelant sa ostalim upućen da izvrši pretres kuća i da privede civile. Međutim, kako je podnosilac izvještaja S.M. naveo da mu nije poznato u koje je kuće ulazio apelant, ali da zna da je u jednoj kući našao pušku iz čega proizlazi da se pripadnici voda kome je i apelant pripadao nisu samo zadržavali u užem rejonu Šitumovih kuća, na temelju iskaza svjedoka Kantonalnog tužilaštva nesporno je utvrdio da se apelant u vrijeme inkriminiranog događaja nalazio na području Doljana, zaselak Krkače.
16. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da smatra neosnovanim apelantove navode da se zaključak suda o tome da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen nalazi u domenu „mogućnosti“, jer iz obrazloženja pobijane presude sasvim jasno proizlazi da je termin „moguće“ u toj presudi upotrijebljen samo pri ocjeni apelantovog alibija i da se odnosi na zaključak suda o tome da li iskazi svjedoka odbrane isključuju prisustvo apelanta na mjestu događaja u vrijeme usmrćenja I.P. Međutim, kako je analizom njihovih iskaza prvostepeni sud došao do zaključka da je bilo moguće da se apelant nalazio na mjestu učinjenja predmetnog krivičnog djela, to su i ovi apelantovi navodi odbijeni kao neosnovani. Prema tome, iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da je prvostepeni sud na nesumnjiv način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, a ne da je to utvrdio „u domenu mogućnosti“. Stoga, s obzirom na kontekst u kojem je upotrijebljen termin „moguće“, u obrazloženju pobijane presude je sasvim neosnovan, kao i pozivanje apelantove odbrane da je nužno primijeniti načelo in dubio pro reo u konkretnoj krivičnopravnoj stvari. Vrhovni sud je dalje ocijenio neosnovanim pozivanje apelantove odbrane da je zaključak prvostepenog sud da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret zasnovano samo na iskazima svjedoka po čuvenju, pošto nije imao očevidaca događaja ni materijalnih dokaza, najprije ukazujući na materijalne dokaze na koje se sam apelantov branilac pozvao u žalbi (zapisnik o obdukciji tijela I.P., prijava o smrti HVO-a Jablanica broj 13/93 i izvod iz matične knjige umrlih Općine Jablanica od 14. februara 2013. godine) iz kojih jasno proizlazi da je 28. jula 1993. godine u selu Doljani, zaselak Krkače, ubijena I.P., a što proizlazi iz iskaza svjedoka A.Z., koja je jasno navela da je vidjela usmrćeno tijelo I.P. ispred kuće nakon napada na njihovo selo 28. jula 1993. godine. Nadalje, Vrhovni sud smatra da iz iskaza svjedoka R.T., koja je saslušana u toku istrage, koja je bila jedini očevidac inkriminiranog događaja i koja je jasno opisala vojnika koji je navedeno djelo izvršio (koji je imao vidljivo oštećenje jednog oka), te da je R.T. u međuvremenu umrla, njen iskaz je, u skladu sa članom 288. stav 2. ZKPFBiH, pročitan na glavnom pretresu, koji je potvrđen iskazima drugih svjedoka Kantonalnog tužilaštva, koji su lično uočili apelanta na mjestu događaja. Vrhovni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud dao ocjenu iskaza svjedoka odbrane zbog čega uopćena konstatacija apelantove odbrane da ocjena dokaza ne zadovoljava standard brižljive i savjesne ocjene dokaza, po ocjeni Vrhovnog suda, ne može dovesti u pitanje pravilnost njihove ocjene od prvostepenog suda. Također, Vrhovni sud ocjenjuje da, kako je to i prvostepeni sud naveo, sasvim određene razloge zbog kojih smatra da je navod iz knjige „Dossier“ o tome ko je usmrtio I.P. nepouzdan, zaključak ovog suda da je oštećenu nesporno usmrtio apelant nije mogao dovesti u sumnju ni paušalan navod apelantove odbrane da je I.P. usmrtio apelantov brat B.Š. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud je našao da su neosnovani navodi apelantove odbrane kojim pobija presudu prvostepenog suda zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i, s tim u vezi, prava na odbranu apelanta.
17. Ispitujući navode Kantonalnog tužilaštva o odluci o visini izrečene kazne apelantu, Vrhovni sud smatra da je odluka o visini izrečene kazne apelantu donesena ispravno. Osim toga, Vrhovni sud smatra neosnovanim pozivanje Kantonalnog tužilaštva na to da je od izvršenja krivičnog djela prošlo dvadeset godina, da je prvostepeni sud kao olakšavajuću okolnost da je protek vremena od izvršenja inkriminirane radnje sagledao samo u svjetlu da je apelant u međuvremenu formirao porodicu, te da od izvršenja djela nije dolazio u sukob sa zakonom i da je prilikom odmjeravanje kazne apelantu precijenjena okolnost da se dobrovoljno javio organima gonjenja i došao iz izbjeglištva u SAD. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da se neosnovano žalbom Tužilaštva tvrdi da kao otežavajuća okolnost apelantu sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio činjenicu da se radilo o civilnoj žrtvi, odnosno da nije ocijenjena okolnost što je apelant pucao u stariju žensku osobu, koja je sjedila ispred kuće. Naime, Vrhovni sud nalazi da je kazna koja je pobijanom presudom izrečena apelantu i neophodna i dovoljna za ostvarenje svrhe kažnjavanja. Zbog navedenog razloga, ovaj sud je na osnovu člana 328. ZKPFBiH donio presudu kojom je žalbu Kantonalnog tužilaštva i apelantove odbrane odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocjene dokaza, te proizvoljne primjene materijalnog prava.
19. U obrazloženju tih navoda apelant iznosi iste navode koje je iznio u žalbi protiv presude prvostepenog suda. Naime, smatra da je osporenim presudama proizvoljno i diskriminacijski primijenjena odredba člana 296. stav 2. ZKPFBiH na apelantovu štetu, pogrešno ukazujući na općepoznatu činjenicu „da je tokom ljeta 1993. godine na širem području na kome je mjesto Jablanica, odnosno selo Doljani, trajao oružani sukob između Armije BiH i snaga HVO-a koju činjenicu Kantonalno tužilaštvo nije ničim dokazalo, da se radilo upravo o oružanom sukobu između Armije BiH i snaga HVO-a.
20. Apelant dalje ističe da mu je povrijeđeno pravo iz člana 296. stav 2. ZKPFBiH i te navode dovodi u vezu sa proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i okolnosti koje su bile potrebne za bliže određenje krivičnog djela, pa tvrdi da mu je, s tim u vezi, povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. S tim u vezi, smatra da je optužnica bila neprecizna u pogledu udaljenosti između apelanta, kao počinioca krivičnog djela, i poginule I.P., kao i u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela, čime mu je uskraćeno pravo na odbranu, a što je, kako navodi, ostavilo prostora sudu da manipulira vremenom izvršenja i udaljenosti apelanta od I.P. u momentu izvršenja krivičnog djela. Naime, tvrdi da je sud udaljenost apelanta i I.P. u vrijeme lišavanja života tog lica pogrešno odredio na udaljenost od otprilike jednog metra a što je, po njegovom mišljenju, određeno isključivo na temelju iskaza svjedoka R.T. datog u istrazi. Dakle, smatra da se sud bavio tvrdnjama kojima ne raspolaže, a koje mu je, kako on smatra, mogao pružiti samo vještak balističar.
21. Apelant, također, navodi da je osporenom presudom pogrešno prihvaćen zaključak prvostepenog suda da je djelo učinjeno 28. jula 1993. godine u jutarnjim satima, što je konstatirao na temelju iskaza svjedoka odbrane. Iz navedenog smatra da proizlazi proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da navedene činjenice nisu odlučne, jer da smatra da je pravilno utvrđeno vrijeme izvršenja krivičnog djela, Vrhovni sud bi zaključio da predmetno krivično djelo nije mogao nikako počiniti apelant. Također, smatra da je pobijanim presudama proizvoljno utvrđen položaj apelanta u vrijeme napada na Doljane, jer smatra da iz izvedenih dokaza proizlazi da apelant uopće nije bio na lokalitetu na kojem je ubijena I.P.
22. Apelant, također, ističe da su brojni činjenični zaključci u osporenim presudama potpuno paušalni i proizvoljni zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH iz čega proizlazi da su sudovi derogirali značenje odredbe člana 3. stav 2. ZKPFBiH, odnosno primjenu načela in dubio pro reo. Dakle, slijedom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su, kako smatra, izveli pogrešan zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za djelo koje mu je stavljeno na teret. Dalje navodi da je uvidom u knjigu „Dossier“, str. 73, i iskaz svjedoka M.Š. sud mogao i trebalo da zaključi da je sasvim moguće da je predmetno inkriminirano djelo počinio apelantov brat. Dakle, smatra da je problem što je drugostepeni sud prepoznao i sankcionirao i održao na snazi nepravednu osudu apelanta za predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
23. Apelant, također, ističe da su sudovi pogrešno ocijenili olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na njegovoj strani. S tim u vezi, navodi da se odmah po saznanju da se vodi predmetni krivični postupak vratio iz Amerike u kojoj je imao sređen život, te se stavio na raspolaganje organima gonjenja, jer je želio da se što prije okonča navedeni postupak, a u suprotnom, da je imao bilo kakvu sumnju u pogledu toga da bi mu izvršenje navedenog krivičnog djela moglo biti stavljeno na teret, ne bi se sâm javljao, a upitno je kada bi na drugi način organi gonjenja došli do njega.
24. Što se tiče otežavajućih okolnosti, apelant, također, ističe da je već utvrđeno da je na navedenu kuću već pucano, te da pri tome niko nije smatrao da se radi o krivičnom djelu ubistvo, zbog čega smatra da ostaje nejasno na osnovu čega je sud izveo zaključak i njemu stavio na teret ubistvo I.P.
25. Apelant, na kraju, ističe da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno ocijenjeni dokazi, tj. smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta izostala analiza izvedenih dokaza, jer dokazi na kojima su osporene presude utemeljene su očigledno proizvoljni i neprihvatljivi. Dakle, apelant tvrdi da je sud očigledno donio proizvoljnu presudu daleko od dokazanog standarda o apelantovoj krivici, osuđujući ga za krivično djelo koje nije počinio.
b)Odgovor na apelaciju
26. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi kojima potkrepljuje svoje tvrdnje o povredi ustavnih prava bili predmet ocjene Vrhovnog suda i da je taj sud u svojoj Presudi broj 07 0 K 008460 14 Kž 2 od 8. oktobra 2014. godine dao određene i potpune razloge u pogledu neosnovanosti tih apelantovih navoda. Naime, Vrhovni sud je naveo da je taj sud u objema osporenim odlukama naveo određene i potpune razloge za svoje činjenične i pravne zaključke, pri čemu je brižljivo i savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da je dao jasne i određene razloge zašto su apelantovi navodi neosnovani, odnosno zašto nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari.
27. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je ovaj sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja donio osporenu presudu zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije.
28. Kantonalno tužilaštvo, suprotno apelantovim navodima, smatra da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek. Ovo zbog toga što smatra da apelant iznosi identične navode koje je iznosio tokom trajanja postupka, pa apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
29. Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 142.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se […] prema civilnom stanovništvu vrše ubistva […] ili ko izvrši neko od navedenih djela kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
30. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 168. st. 4, 5, 6, 7, 8. i 9.
Čitanje i potpisivanje zapisnika [...] (4) Nepismena osoba umjesto potpisa stavlja otisak kažiprsta desne ruka, a zapisničar će ispod otiska upisati njeno ime i prezime. Ako se usljed nemogućnosti da se stavi otisak desnog kažiprsta stavlja otisak nekog drugog prsta ili otisak prsta lijeve ruke, u zapisniku će se naznačiti od kojeg je prsta i s koje je ruke uzet otisak.
(5) Ako saslušana osoba odbije da potpiše zapisnik ili da stavi otisak prsta, zabilježit će se to u zapisniku i navest će se razlog odbijanja.
(6) Ako saslušana osoba nema obje ruke pročitat će zapisnik a ako je nepismena - zapisnik će joj se pročitati i to će se zabilježiti u zapisnik.
(7) Ako se radnja nije mogla obaviti bez prekida u zapisniku će se naznačiti dan i sat kad je nastao prekid, kao i dan i sat kad se radnja nastavlja.
(8) Ako je bilo prigovora u pogledu sadržaja zapisnika navest će se u zapisniku i ti prigovori.
(9) Zapisnik na kraju potpisuje osoba koja je preduzela radnju i zapisničar Član 288. stav 2.
Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokazi na glavnom pretresu samo ako su ispitane osobe umrle ili trajno duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak na sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.
Član 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 312. stav 1. tačka d) (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo a odbranu.
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 008460 14 Kž 2 od 8. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da apelant zapravo pokreće pitanje kršenja člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a) i d) Evropske konvencije.
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
[…]
d) da sam ispituje ili zahtjeva ispitivanje svjedoka optužbe te da osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
[…]
38. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje na to da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
39. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze „da je tokom ljeta 1993. godine na širem području na kome je i mjesto Jablanica, odnosno selo Doljani, trajao oružani sukob između oružanih snaga Armije BiH i snaga HVO-a“, te da je samim tim upitno da se radilo o krivičnom djelu ratni zločin protiv čovječnosti, da su proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Također, smatra da mu je uskraćeno pravo na odbranu jer smatra da je optužnica bila neprecizna u pogledu „udaljenosti apelanta kao počinioca predmetnog krivičnog djela i I.P. kao oštećene u vrijeme ozljeđivanja“, jer je sud prilikom ocjene udaljenosti apelanta i oštećene poklonio vjeru iskazu svjedoka R.T. datom tokom istrage, jer nije poklonio vjeru iskazima svjedoka odbrane u vezi sa položajem apelanta u vrijeme trajanja oružanog napada, te jer nije poklonio vjeru materijalnim dokazima o vremenu smrti I.P. Apelant dalje navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno načelo in dubio pro reo, jer su sudovi činjenicu o postojanju oružanog sukoba, kao bitnog elementa krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva ocijenili kao općepoznatu, bez valjanog obrazloženja, a stepen uvjerenja o apelantovoj odgovornosti u domenu „mogućnosti“ da je preduzeo radnje koje predstavljaju biće predmetnog krivičnog djela, jer smatra da je uvidom u knjigu „Dossier“ sasvim moguće zaključiti da je predmetno krivično djelo počinio njegov brat.
40. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka
d) Evropske konvencije bili ispoštovani.
42. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno ukazuje da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 16. ZKPFBiH). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na temelju takve brižljive ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP), po principu slobodne ocjene dokaza. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
43. U odnosu na apelantove navode da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze „da je tokom ljeta 1993. godine na širem području na kome je i mjesto Jablanica, odnosno selo Doljani, trajao oružani sukob između oružanih snaga Armije BiH i snaga HVO-a“, te u vezi s tim da su proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza svih izvedenih dokaza, odnosno da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta u svojstvu svjedoka, saslušao svjedoke optužbe i obrane, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo s umišljajem koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je utemeljio svoju odluku, koje je pri tome na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu toga. Također, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio apelantov iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je ocjena izvedenih dokaza, te pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja bila i predmet apelantove žalbe izjavljene protiv presude prvostepenog suda, koje je Vrhovni sud detaljno razmotrio i dodatnom analizom svih provedenih dokaza u svjetlu apelantovih identičnih apelacionih navoda u obrazloženju svoje odluke kako u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela, tako i u pogledu okolnosti apelantovih prigovora u vezi sa udaljenošću između apelanta i I.P., uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPFBiH, dao jasne razloge i obrazloženja kojima je ove apelantove prigovore ocijenio neosnovanim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud upravo dodatnom analizom provedenih dokaza zaključio da je prvostepeni sud na temelju provedenih dokaza utvrdio apelantovu odgovornost, odnosno sva odlučna činjenična pitanja u vezi s inkriminiranim događajem i apelantovom odgovornošću. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. U kontekstu navedenog Ustavni sud, također, nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da u osporenim presudama nisu data valjana obrazloženja o odlučnim činjenicama. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, u situaciji kada apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente, nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. U vezi sa apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na odbranu, Ustavni sud podsjeća da opća garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3. tač. a) i
d) razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
45. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču izmjene optužnice, te s tim u vezi kršenja prava na apelantovu odbranu, u dijelu „udaljenosti sa koje je apelant pucao u I.P.“, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud primjenom čl. 288. stav 2. i čl. 186. ZKPFBiH ocijenio kao vjerodostojan iskaz svjedoka R.T., kao jedinog očevica predmetnog inkriminiranog događaja, koja je u svom iskazu dala detaljan opis načina na koji se predmetni inkriminirani događaj desio, fizički izgled vojnika Armije BiH koji je lišio života I.P., koji u cijelosti odgovara fizičkom izgledu apelanta, i udaljenost (od otprilike jednog metra) sa koje je apelant pucao u I.P. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno objasnio da navedena okolnost nema karakter odlučne činjenice, odnosno da ta činjenica nije od odlučnog značaja za utvrđenje da je apelant sa umišljajem usmrtio I.P. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka da izmjena naznačene udaljenosti na način da su riječi „pucao u I.P. iz neposredne blizine“ zamijenjene riječima „ sa udaljenosti od oko jednog metra“ ne predstavlja povredu objektivnog identiteta presude i optužbe. Pri tome Ustavni sud ukazuje da, prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant osuđen za isto krivično djelo za koje je optužen, tako da, po mišljenju Ustavnog suda, time nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Nadalje, evidentno je da su sudovi prihvatili kao dokaz zapisnik svjedoka R.T., koja je bila jedini očevidac inkriminiranog događaja, koji je dala pred Tužilaštvom. Međutim, pošto je navedeni svjedok umro, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova budući da je relevantnim odredbama ZKP (član 288. stav 2) propisana mogućnost odstupanja od neposrednog izvođenja dokaza na glavnom pretresu ako su ispitana lica umrla. Pri tome Ustavni sud zapaža da su osporene presude utemeljene na brojnim drugim dokazima, a ne samo na iskazu umrlog svjedoka, te, također, ukazuje da je apelant imao mogućnost da osporava ovaj iskaz, što je on i činio pri čemu se suština njegovih prigovora svodila na način sačinjavanja zapisnika a te prigovore su redovni sudovi razmotrili i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da mu nisu stavljene na teret individualno određene radnje, u situaciji kada je drugostepeni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, ne dovode u pitanje poštivanje garancija na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju garancija iz stava 3. tač. a) i d) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
46. U vezi sa apelantovim navodima da sud nije poklonio vjeru dokazima apelantove odbrane o vremenu smrti I.P., što, prema njegovom mišljenju, proizlazi iz materijalnih dokaza, prijave smrti HVO-a Jablanica i izvodu iz matične knjige umrlih Općine Jablanica, Ustavni sud nalazi da su sudovi ove apelantove navode jasno i argumentirano obrazložili, poklonivši vjeru iskazima svjedoka Tužilaštva, koji su saglasni, da se napad na njihovo selo Krkače desio u jutarnjim satima, koji je trajao oko jedan sat, tako da je nesporno da je I.P. ubijena u jutarnjim satima, po okončanju napada.
47. Dalje, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da je redovni sud proizvoljno postupao pri odmjeravanju kazne, ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene drugostepene odluke proizlazi da je odluka o kazni zasnovana na relevantnim odredbama KZSFRJ, da je kazna izrečena u okviru kazne propisane ovim zakonom, da se pri odmjeravanju kazne drugostepeni sud rukovodio općim pravilima o odmjeravanju kazne iz ovog zakona, te da je pri tome ocijenio otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, detaljno obrazloživši zašto izrečenu kaznu smatra adekvatnom. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da KZSFRJ, kao relevantni materijalni zakon, nije primijenjen u cjelini, kao i da je pri odmjeravaju kazne sud proizvoljno postupao.
48. S obzirom na navedeno, u cijelosti se pokazuju neosnovanim apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocjene dokaza, te proizvoljne primjene materijalnog prava.
49. Također, apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno načelo in dubio pro reo, jer su sudovi činjenicu o postojanju oružanog sukoba, kao bitnog elementa krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ocijenili kao općepoznatu, bez valjanog obrazloženja, te jer su stepen njegove odgovornosti ocijenili u domenu „mogućnosti“, da je preduzeo radnje koje predstavljaju biće predmetnog krivičnog djela, jer je uvidom u knjigu „Dossier“ sasvim „moguće“ zaključiti da je predmetno krivično djelo počinio njegov brat. U vezi sa ovim apelantovim navodima da mu je prekršeno načelo in dubio pro reo zagarantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na odbranu, odnosno da nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. februara 2006. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
50. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
51. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
52. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su ovi apelacioni navodi neosnovani, budući da iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude, koju je apelant i koristio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u žalbenom postupku razmotrio sve apelantove navode i obrazložio zašto je potvrdio presudu prvostepenog suda. Imajući u vidu navedeno, činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, odnosno da je apelantova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
53. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim.
54. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a) i d) Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a) i d) Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje pretpostavke nevinosti, niti su apelantovim navodima dovedene u pitanje garancije iz tač. a) i d) stava 3. navedenog člana.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman