Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2804/14 (S. S.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2804/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2804/14, rješavajući apelaciju Sretena Stefanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sretena Stefanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050966 14 Rev od 15. maja 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sreten Stefanović (u daljem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnio je 17. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050966 14 Rev od 15. maja 2014. godine. Apelant je uz apelaciju podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi se „nastavila isplata naknade apelantu za korištenje stana u mjesečnom iznosu od 98,00 KM do donošenja odluke o meritumu“.

2. Podneskom od 19. januara 2016. godine apelant je zatražio da Ustavni sud što hitnije riješi njegovu apelaciju ili da hitno „donese privremenu mjeru o obustavi protivizvršnog postupka“ po osporenoj Presudi Vrhovnog suda broj 65 0 P 050966 14 Rev od 15. maja 2014. godine, kojom su preinačene presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 050966 11 P 2 od 19. oktobra 2012. godine i Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 050966 13 Gž 2, na način što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Tim presudama (Općinskog suda i Kantonalnog suda) je naime tuženoj Aniti Medvešek (u daljem tekstu: tužena) naloženo da apelantu isplati naknadu za korištenje četverosobnog stana u Sarajevu ul. Čekaluša čikma broj 3, u iznosu od 98,00 KM mjesečno, počev od 24. aprila 2006. godine pa nadalje, do trajanja prava korištenja, uz kamate i troškove postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2804/14 od 7. oktobra 2014. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, koji je podnesen uz apelaciju 17. juna 2014. godine.

4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2804/14 od 10. februara 2016. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, podnesen 19. januara 2016. godine.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog pravobranilaštva općine Centar, kao zakonskog zastupnika Općine Centar (u daljem tekstu: drugotužena), i tužene, zatraženo je 10. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. februara 2016. godine. Tužena i drugotužena nisu dostavile odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Apelant je 3. decembra 2003. godine pokrenuo parnični postupak protiv tužene i drugotužene, „radi plaćanja korišćenja stana“.

9. Apelant je preinačio i konačno opredijelio tužbeni zahtjev 8. novembra 2011. godine, a utemeljio ga je na činjenici da je vlasnik četverosobnog stana u Sarajevu, ul. Čekaluša čikma broj 3, površine 98 m2 (u daljem tekstu: stan) koji koristi tužena, zbog čega je zatražio da se utvrdi da tuženi ograničavaju njegova vlasnička prava na predmetnom stanu i da se tužena obaveže na isplatu zakupnine za predmetni stan.

10. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 050966 11 P 2 od 19. oktobra 2012. godine usvojio dio apelantovog tužbenog zahtjeva i naložio tuženoj da apelantu isplati naknadu za korištenje stana u iznosu od 98,00 KM mjesečno, počev od 24. aprila 2006. godine pa nadalje, do trajanja prava korištenja, uz kamate i troškove postupka. Preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio utvrđenje da ga tuženi ograničavaju u njegovim vlasničkim pravima na predmetnom stanu, zatim da se tužena obaveže na plaćanje naknade za korištenje stana za period od 3. decembra 2003. godine do 24. aprila 2006. godine, u potpunosti je odbijen.

11. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je iz provedenih dokaza nedvojbeno utvrđeno da tužena koristi stan koji je u vlasništvu apelanta i da se u konkretnom slučaju radi o posebnom odnosu koji nije reguliran pozitivnim zakonodavstvom. S tim u vezi, Općinski sud je ocijenio da apelantovo pravo na naknadu za korištenje stana koji je u njegovom vlasništvu s dijelom 1/1 proizlazi iz odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO). Imajući u vidu da visina naknade nije određena pozitivnim propisima, a da prema sudskoj praksi iznosi 1,00 KM po m2, Općinski sud je obavezao tuženu na naknadu za korištenje apelantovog stana u iznosu od 98,00 KM i to od dana kada je zaprimila preinačenu tužbu, dakle 24. aprila 2006. godine pa nadalje (do trajanja prava korištenja), jer prije toga nije znala za postojanje apelantovog potraživanja. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen, uz obrazloženje da apelant nema pravni interes da se posebno utvrđuje činjenica ograničenja njegovog prava vlasništva od tuženih, s obzirom na to da je to njegovo pravo nesporno ograničeno ustanovljenim pravom korištenja od tužene na njegovom privatnom stanu. U pogledu neosnovanosti dijela zahtjeva koji se sastoji u plaćanju naknade za period od decembra 2003. do aprila 2006. godine, Općinski sud je naveo da apelant u postupku nije dokazao da se prije podnošenja tužbe sudu obraćao tuženoj s takvim zahtjevom, a tužena zbog odsustva zakonske regulative i eventualno propisane visine te naknade nije ni mogla imati obavezu plaćanja, koja se u konkretnom slučaju tek uspostavila. Tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu je u cjelini odbijen iz razloga što drugotužena ne ograničava apelanta u njegovom pravu vlasništva, već donosi odluke u skladu sa zakonskim propisima, za što je uspostavljena kao jedinica lokalne samouprave. U konkretnom slučaju drugotužena, po ocjeni Općinskog suda, nije pasivno legitimirana za plaćanje korištenja koje je provođenjem državnih zakona uspostavila u korist tužene.

12. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tužene donio Presudu broj 65 0 P 050966 13 Gž 2 od 21. novembra 2013. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda u osporenom dijelu (stav II izreke presude) potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da tužena visinu naknade za korištenje predmetnog stana nije osporila konkretnim razlozima, a naknada je od prvostepenog suda pravilno dosuđena, u skladu sa sudskom praksom koja je ustanovljena povodom istih zahtjeva u drugim parničnim postupcima.

13. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 050966 14 Rev od 15. maja 2014. godine kojom je revizija uvažena i obje nižestepene presude preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cjelini. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljem tekstu: ZSO) kojom je propisano da građanin koji je do stupanja na snagu ZSO-a stekao stanarsko pravo na stanu u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno posebnom dijelu zgrade, ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioce stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Pravo vlasnika stana, kako je dalje navedeno, regulirano je odredbama čl. 55. do 58. ZSO-a i svodi se na pravo da se po prestanku stanarskog prava zaštićenog stanara useli u stan, odnosno da traži useljenje u svoj stan ili dio stana u slučaju da se nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi srazmjerno dijelu stana koji koristi sam ili s članovima svog porodičnog domaćinstva. Pravo vlasnika stana da traži useljenje u svoj stan, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, nije derogirano Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljem tekstu: Zakon o prodaji stanova), a odredba člana 46. stav 1. tog zakona kojom je propisan prestanak svih stanarskih prava nakon 6. decembra 2000. godine ne odnosi se po ocjeni suda na zaštićene stanare. U pogledu visine stanarine, Vrhovni sud je naveo odredbu člana 38. ZSO-a iz koje proizlazi obaveza nosioca stanarskog prava da plaća stanarinu u skladu s propisima skupštine opštine, a ta obaveza je donošenjem Zakona o prodaji stanova (stanarina kao naknada za korištenje stana) prestala. To je slučaj, kako je dalje navedeno, za sve otkupljene stanove za koje vlasnici stanova upraviteljima zgrade plaćaju određene mjesečne iznose za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradom, u skladu s odredbom člana

42. Zakona o prodaji stanova. U konkretnom postupku je utvrđeno da tužena kao zaštićeni stanar stanuje u stanu apelanta (vlasnika stana) koji koristi u svojstvu nosioca stanarskog prava i ne plaća naknadu za korištenje stana. U takvim okolnostima, nije sporno da je apelant ograničen u korištenju svoje imovine, odnosno da je narušena ravnoteža između njegovog legitimnog interesa kao vlasnika stana i tužene kao zaštićene stanarke, ali u nedostatku propisa kojima bi bilo regulirano pitanje visine naknade stanarine odnosno naknade za korištenje njegove privatne imovine, sudovi nisu u mogućnosti utvrditi visinu tražene stanarine i najamnine. To pitanje se po ocjeni Vrhovnog suda ne može izvršiti kroz institut naknade štete i izgubljene koristi u smislu odredbi ZOO-a (član 155.) jer, kako je obrazloženo, da bi radnja jedne osobe vodila nastanku obligacionog odnosa, odnosno imala za posljedicu naknadu štete, moraju biti ispunjeni određeni opći uvjeti odštetne odgovornosti među koje ulazi protivpravnost štetne radnje, odnosno protivnost te radnje važećim zakonskim propisima (povrede i objektivnog i subjektivnog prava). Imajući u vidu da se prema odredbi člana 16. ZOO-a u vezi s odredbom člana 154. ZOO-a za dopuštene radnje ne odgovara, pitanje određivanja stanarine i troškova naknade za korištenje stana ne može se po ocjeni Vrhovnog suda sagledati proizvoljno ni odvojeno od prava stanara, bez odgovarajućih pravnih normi za održavanje pravične ravnoteže između interesa vlasnika stana (apelanta) i općeg interesa, što uključuje pravo zaštićenih stanara, u konkretnom slučaju tužene. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, u nedostatku zakonodavnih instrumenata i manjkavosti odredbi u vezi s određivanjem stanarine, sud nije mogao nadomjestiti propuste u stambenom zakonodavstvu, pa tako nije mogao odrediti ni minimalnu naknadu po kvadratnom metru stana, jer sud nema ulogu zakonodavca niti može kreirati nepostojeću pravnu normu svojom presudom, zbog čega su neprihvatljive odluke nižestepenih sudova kojim je djelimično udovoljeno tužbenom zahtjevu za plaćanje naknade korištenja stana u vlasništvu apelanta. Stoga su obje nižestepene presude primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP) preinačene zbog pogrešne primjene materijalnog prava i apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant je naveo da je osporena presuda nerazumljiva i da predstavlja prekoračenje zahtjeva tužene koja je u reviziji tražila da se drugostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Apelant smatra da je Vrhovni sud u konkretnoj situaciji proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, jer njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio plaćanje korištenja stana čiji je vlasnik nije mogao biti odbijen iz razloga koji je naveo Vrhovni sud, dakle nedostatka propisa kojima bi bila regulirana visina stanarine. Iz tog razloga, kako je dalje navedeno, trpi materijalnu i nematerijalnu štetu, zbog čega je predložio da se osporena presuda ukine i utvrdi kršenje prava na koja je apelacijom ukazao.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju svoje presude. Nasuprot navodima apelacije, u revizijskom postupku iz kog je proizašla osporena presuda nije bilo kršenja prava na koja je apelacijom ukazano, niti je primjena prava od Vrhovnog suda bila proizvoljna.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 13/74, 23/76, 34/83, 14/84-373, 12/87-367, 36/89-924, „Službeni list RBiH“ broj 2/93-24, „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

[...] Građanin koji je do dana stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i člana njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 38.

U skladu s propisima skupštine opštine nosilac stanarskog prava dužan je plaćati stanarinu i druge troškove vezane za korištenje stana i zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, kao i snositi određene troškove održavanja stana.

Ako nosilac stanarskog prava koristi stan koji prelazi potrebe nosioca stanarskog prava utvrđene prema mjerilima o racionalnom korištenju stana, na tu razliku plaća povišenu stanarinu.

Ako se ugovorne strane ne mogu sporazumjeti o visini stanarine, svaka strana, prije potpisivanja ugovora o korištenju stana, može podnijeti zahtjev stambenom organu da utvrdi visinu stanarine.

Član 55.

Po prestanku stanarskog prava na stan u svojini građana, vlasnik stana ima pravo da se useli u taj stan.

Član 56.

Vlasnik stana može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana, ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu odgovarajući stan.

Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama.

Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može tražiti od stambenog organa useljenje u svoj stan ili u dio svoga stana, u slučaju kada nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi srazmjerno dijelu stana koji stvarno koristi nosilac stanarskog prava s članovima porodičnog domaćinstva, ako izdaje dio stana podstanarima ili izdaje dio stana za vršenje poslovne djelatnosti.

U skladu s propisom skupštine opštine utvrđuje se da li ponuđeni stan odgovara stvarnim potrebama nosioca stanarskog prava, odnosno da li je srazmjeran dijelu stana koji stvarno koristi.

Pravo na useljenje po odredbama st. 2. i 3. ovog člana ima i vlasnik stana koji je stan stekao nasljeđem od umrlog vlasnika od prije 1. januara 1959. godine.

Vlasnik stana, koji se useli u svoj stan ili dio stana po odredbama st. 2., 3. i 5. ovog člana, ne može stan zamijeniti ni otuđiti za vrijeme od pet godina od dana useljenja. Vlasnik stana, u slučajevima iz ovog člana snosi sve troškove preseljenja nosioca stanarskog prava. Ako se stranke ne sporazumiju o troškovima preseljenja, visinu tih troškova utvrđuje stambeni organ.

Član 57.

Ako više suvlasnika porodične stambene zgrade ili stana traži useljenje prema odredbama čl. 55. i 56. ovog zakona, pravo na useljenje ima onaj suvlasnik za kojeg nadležni sud u vanparničnom postupku utvrdi da su njegovi razlozi opravdaniji.

Vlasnik odnosno suvlasnik stana može ostvariti prava propisana odredbama čl. 55. i 56. ovog zakona i radi useljenja svoga punoljetnog djeteta ili svoga roditelja.

Član 58.

Propisom skupštine opštine, prema konkretnim prilikama i potrebama u općini, predviđaju se uvjeti i mjere za omogućavanje useljenja vlasnika stanova u svoje stanove u slučajevima kada vlasnici stanuju u nepovoljnim uvjetima, a naročito kada se radi o teškim slučajevima vlasnika stanova od prije 1. januara 1959. godine.

17. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97 od 28. novembra 1997. godine, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 42.

Održavanje zajedničkih dijelova zgrade u kojima su stanovi otkupljeni, kao i izdavanje u zakup stanova za koje nosioci stanarskog prava nisu podnijeli zahtjev za otkup stana, uredit će se posebnim kantonalnim – županijskim propisima.

Član 46.

Ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

[...] Član 47.

(1) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

[…].

Član 51.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“, a primjenjivat će se po isteku 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta. Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njena povećanja (izmakla korist), i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 240.

(1)Revizija se može izjaviti:

1. Zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3. Zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena pred drugostepenim sudom (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

[...]

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 050966 14 Rev od 15. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant ukazuje da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio od tužene da mu plati naknadu za korištenje stana na kojem je on vlasnik i da se utvrdi da ga tuženi ograničavaju u njegovim vlasničkim pravima na stanu, iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je predmetni postupak okončan osporenom presudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

27. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava od Vrhovnog suda, što je u konačnici, prema ocjeni apelanta, rezultiralo donošenjem osporene odluke. Smatra da njegov tužbeni zahtjev kojim je u svojstvu vlasnika stana tražio naknadu (stanarinu) od tužene kao korisnice stana nije mogao biti odbijen iz razloga koji je naveo Vrhovni sud, dakle nedostatka propisa kojima bi bila regulirana visina stanarine. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi: Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi: Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24)). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

29. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da su prava i obaveze davalaca stana na korištenje i građana kao korisnika stanova, te prava vlasnika stanova (konkretno apelanata) na kojima je stečeno stanarsko pravo u vezi s posebnom kategorijom nosioca stanarskog prava nazvanoj „zaštićeni stanari“, regulirana odredbama ZSO-a. Također, Ustavni sud napominje da je tranzicijski režim postepenog ukidanja određenih prava koja su postojala nakon Drugog svjetskog rata i koja su, između ostalog, opterećivala privatno vlasništvo u vezi s posljedicama bivšeg socijalističkog režima i nastojanjima da se takve posljedice otklone, uslijedila i u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti donošenjem zakona kojima su neke odredbe ZSO-a derogirane ili nedonošenjem neophodnih zakona kojima bi s ekonomskog i socijalnog aspekta bio jasno definiran odnos vlasnika (stanodavca) i stanara, zbog čega je nastao konkretan pravni spor.

30. Za Ustavni sud se, imajući pritom u vidu da se predmet spora u konkretnoj situaciji tiče isključivo zahtjeva apelanta kao vlasnika stana da mu tužena kao „zaštićeni stanar“ isplati naknadu za korištenje stana, postavlja pitanje da li je stav Vrhovnog suda kojim je odbijen apelantov zahtjev zbog nedostatka propisa o visini stanarine proizvoljan ili ne. To pitanje se međutim u kontekstu apelacionih navoda u pogledu procesnih, a zatim eventualnih nedostataka materijalne prirode, ne može sagledati odvojeno od apelantovog cjelovitog tužbenog zahtjeva kojim je, uz isplatu stanarine tužbom tražio i utvrđenje da ga tuženi ograničavaju u njegovim vlasničkim pravima, dakle u kontekstu aktivnosti odnosno neaktivnosti javne vlasti da pomiri dva, naizgled suprotstavljena prava, pravo vlasnika stana (apelanta) i pravo zaštićenog stanara. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant (vlasnik stana) svoj tužbeni zahtjev pored tužene kao „zaštićenog stanara“ usmjerio i protiv Općine Centar, smatrajući da ga (obje tužene) ograničavaju u njegovom pravu vlasništva na predmetnom stanu. Ovaj dio zahtjeva je međutim pravosnažno odbijen u odnosu na obje tužene (prvostepenom presudom protiv koje apelant nije izjavio žalbu pa stoga nije bila predmet revizijskog razmatranja) uz obrazloženje da apelant nema pravni interes da se posebno utvrđuje činjenica njegovog ograničenja prava vlasništva, jer je ono nesporno ograničeno ustanovljenim pravom korištenja u korist tužene (odnosno ranije u korist njenih pravnih prednika). U odnosu na drugotuženu, Općinu Centar, zahtjev je odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije, uz obrazloženje da ona ne ograničava apelanta u njegovom pravu vlasništva, jer kao jedinica lokalne samouprave donosi odluke kojima provodi zakone države koji su doneseni u javnom interesu. Pri tome je naglašeno da je država dužna voditi računa o proporcionalnosti tereta koji stavlja na pojedinca u odnosu na zadovoljenje javnog interesa, a da li su u konkretnom slučaju takvim zakonima povrijeđeni pojedinačni interesi nije pitanje koje je postavljeno u tužbi (jer apelant nije tužio FBiH kao državni entitet čije je zakonske propise provodila drugotužena).

31. S obzirom na navedeno, predmet razmatranja pred Ustavnim sudom je konačna odluka kojom je odbijen zahtjev apelanta kao vlasnika stana za isplatu stanarine od tužene kao zaštićenog stanara (nositeljice stanarskog prava) zbog nedostatka pravnih propisa u vezi s određivanjem stanarine, pa će Ustavni sud u tom segmentu ispitati da li je stav Vrhovnog suda utemeljen na proizvoljnoj primjeni zakonskih odredaba ili ne. U tom smislu, Ustavni sud napominje da iz relevantnih odredaba ZSO-a (član 38.) koji je donesen 1974. godine, proizlazi da je utvrđivanje stanarina bilo normativno regulirano za sve korisnike stanova, dakle i „zaštićene stanare“ i da donošenjem i primjenom Zakona o prodaji stanova, čiji je cilj privatizacija društvene (državne) imovine i zabrana daljnjeg sticanja stanarskog prava, kao posebnog, socijalističkog quasi-imovinskog prava, režim stanarine kao naknade za korištenje stana prestao. Dakle, vlasnici stanova koji su otkupili svoje stanove na kojima su prethodno imali svojstvo nosioca stanarskog prava, upraviteljima zgrade plaćaju određene mjesečne iznose za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradom u skladu s odredbom člana 42. Zakona o prodaji stanova, pa se postavlja pitanje ove obaveze u odnosu na tuženu kao posebnu kategoriju nositeljice stanarskog prava nazvane „zaštićeni stanar“. S tim u vezi se postavlja i pitanje da li sud i u kojoj mjeri može nadomjestiti propuste nastale u stambenom zakonodavstvu, odnosno u kojoj mjeri i koje odredbe ZSO-a su u konkretnoj situaciji derogirane Zakonom o prodaji stanova. U konkretnom slučaju, iz nespornih činjenica proizlazi da tužena kao posebna kategorija nosioca stanarskog prava „zaštićeni stanar“ živi i koristi stan koji je apelantovo privatno vlasništvo i pritom apelantu ne plaća naknadu za korištenje stana, pa je apelant, kako je i u presudama redovnih sudova zaključeno, nesporno ograničen u korištenju svoje imovine temeljem odredbi ZSO. Međutim, za Ustavni sud se postavlja pitanje da li su redovni sudovi mogli utvrditi visinu stanarine u nedostatku propisa kojima bi normativno bilo regulirano pitanje stanarine bez obzira što to pitanje nakon donošenja Zakona o prodaji stanova nesporno nije regulirano, i da li je redovan sud na taj način mogao preuzeti ulogu javne vlasti čiji je zadatak da pomiri dva pojedinačna, naizgled suprotstavljena prava (iako to nisu), i to pravo vlasnika stana (apelanta) i pravo zaštićenog stanara, vodeći pritom računa o svim aspektima koji se tiču njihovih pojedinačnih interesa (ekonomskih, socijalnih) i aspektima javnog interesa.

32. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud zauzeli stav da apelantovo novčano potraživanje (naknade za korištenje stana) od tužene proizlazi iz odredbi ZOO-a, a budući da visina naknade za korištenje stana nije propisana, to je obaveza tužene u određenom iznosu uspostavljena shodno sudskoj praksi u sličnim situacijama. Za razliku od ovog, Vrhovni sud je zauzeo potpuno drugačiji stav, smatrajući da u nedostatku zakonodavnih instrumenata kojima bi bila određena visina stanarine sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca i presudom kreirati nepostojeću pravnu normu, makar ta naknada bila minimalna. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud naveo relevantne odredbe ZSO-a, prije svega odredbe čl. 55. do 58. ZSO-a, kojima je regulirano pravo vlasnika stana (apelanta) na kojem je stečeno stanarsko pravo naglasivši da pravo apelanta kao vlasnika stana da traži useljenje u svoj stan nije derogirano odredbama Zakona o prodaji stanova i da se ono svodi na njegovo pravo da se po prestanku stanarskog prava zaštićenog stanara (tužene) useli u stan, odnosno da traži useljenje u svoj stan ili dio stana. Također je naglašena nesporna činjenica prema kojoj je apelant ograničen u korištenju svoje imovine (stana) ustanovljenim pravom korištenja od tužene kao nositeljice stanarskog prava na njegovom stanu. S tim u vezi je navedeno da Zakon o prodaji stanova ne dira u stečena prava nosioca stanarskog prava (tužene) na stanovima u privatnom vlasništvu, jer se prestanak stanarskih prava nakon 6. decembra 2000. godine (član 46. stav 1. ZSO-a) ne odnosi na zaštićene stanare. Takav zaključak je Vrhovni sud utemeljio na odredbama istog Zakona (čl. 42. 47. i 50. Zakona o prodaji stanova) iz kojih proizlazi da će se daljnji status stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani regulirati posebnim propisima. Kako ti posebni propisi nesporno nisu doneseni, a Zakon o prodaji stanova ne dira u stečena prava tužene kao „zaštićene stanarke“ na apelantovom stanu, Vrhovni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi nisu u mogućnosti regulirati visinu naknade stanarine u nedostatku propisa kojima bi to pitanje bilo riješeno, čak ni putem sudske prakse u sličnim situacijama. Navedeni stav Vrhovni sud je doveo i u kontekst odredaba ZOO-a na koje se sud pozvao u nižestepenim postupcima (naknade štete), te je zaključeno da bi primjenom ovih odredaba morale biti ispunjene i određene pretpostavke odnosno opći uvjeti odštetne odgovornosti među koje ulazi protivpravnost štetne radnje, odnosno protivnost te radnje važećim zakonskim propisima (povrede i objektivnog i subjektivnog prava). Stoga se po ocjeni Vrhovnog suda naknada za korištenje stana, kao što je konkretan slučaj, ne može sagledati proizvoljno ni odvojeno od prava stanara, odnosno bez odgovarajućih pravnih normi za održavanje pravične ravnoteže između interesa vlasnika stana (apelanta) i općeg interesa, što uključuje pravo zaštićenih stanara, u konkretnom slučaju tužene.

33. Ustavni sud podsjeća na predmet Evropskog suda Statileo protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 12027/10 od 10. jula 2014. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba) u kojem se Evropski sud bavio pitanjem zaštićene /tržišne najamnine, u situaciji kada je podnosilac predstavke (nakon okončanja postupka u kom je njegov zahtjev za iseljenje zaštićenog stanara odbijen), kao vlasnik stana smatrao da je, prema odredbama Zakona o najmu stanova (koji je u Hrvatskoj donesen 1996. godine), visina najamnine neodgovarajuća i preniska. Evropski sud je u okolnostima tog konkretnog slučaja istakao da je pravni osnov za miješanje u vlasnička prava podnosioca predstavke bio Zakon o najmu stanova i Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene stanarine, da je stoga miješanje bilo predviđeno zakonom i da su ti propisi težili općem interesu (društvenoj zaštiti zaštićenih stanara). Kod odgovora na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno, Evropski sud je istakao: da je Zakon o najmu stanova u Hrvatskoj donesen s ciljem provođenja reformi u stambenom sektoru, da je tim zakonom vlasnicima stanova nametnut odnos „najmodavac-stanar“, da su u pretežnom dijelu u tom Zakonu ostala ograničenja koja su uporediva s onim iz socijalističkog sistema, da je posljedica toga što sistem zaštićenog najma nema odgovarajuće procesne garancije s ciljem postizanja ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i najmodavaca, te da je (nakon analize svih faktora koji utiču na visinu stanarine), bez obzira što je podnosilac predstavke odbio sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenim stanarom uz ugovaranje zaštićene najamnine (koji mu je na kraju nametnut presudom domaćeg suda), najamnina koju je imao pravo dobivati toliko niska i neodgovarajuća (otprilike 10 eura mjesečno) da zajedno s ostalim ograničenjima njegovog vlasništva predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. Stoga je utvrđeno kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Evropski sud je također naglasio da su hrvatska tijela, u kontekstu temeljite reforme političkog, pravnog i društvenog sistema države tokom tranzicije iz socijalističkog sistema u demokratsku državu bila suočena s iznimno teškim zadatkom stvaranja ravnoteže između prava najmodavaca i zaštićenih najmoprimaca koji su stanovali u stanovima dugo vremena. Trebalo je, s jedne strane, osigurati zaštitu prava vlasništva prvih i, s druge strane, poštovanje socijalnih prava zaštićenih najmoprimaca, koji su često bili ranjivi pojedinci. Opći interes zajednice u takvim situacijama zahtijeva pravednu raspodjelu socijalnog i finansijskog tereta, kojim se ne može opteretiti samo jedna određena društvena grupa (u konkretnom slučaju podnosilac predstavke kao vlasnik stana), nezavisno od toga koliko su važni interesi druge grupe (zaštićeni stanari) ili zajednice u cjelini, te je zaključeno da u konkretnom predmetu nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i finansijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru. Dovodeći u kontekst naprijed navedene standarde iz odluke Evropskog suda s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud uočava bitnu razliku koja se, u okolnostima konkretnog slučaja ogleda u neriješenom odnosu između apelanta kao vlasnika stana i javne vlasti (zakonodavca), i uspostavi zakonskog polazišta u kom će obaveza zakonodavca biti da između vlasnika stanova i zaštićenih stanara uspostavi komplementaran a ne antagonistički odnos, pri čemu je neophodno uspostaviti ravnotežu između legitimnih interesa stanodavaca i zaštićenih stanara u najširem smislu, dakle i u pogledu stanarine (zakupnine). U svjetlu prethodno navedenog, Ustavni sud podsjeća da je zakonodavstvo Bosne i Hercegovine u stambenoj oblasti, počev od 1974. godine pa nadalje, pretrpjelo reforme koje su rezultat mnogih historijskih činilaca kao i događanja iz nedavne prošlosti, konkretno pretvorbom stanarskog prava koje je imalo specifičan oblik vlasništva, tzv. „društveno vlasništvo“, u vlasničko pravo (privatizacijom). S tim u vezi su se svakako pojavljivala pitanja koja su ograničavala određena prava na stanovima, a koja su od zakonodavca sukcesivno rješavana (npr. vakufski stanovi, nacionalizirani stanovi i sl.), dok je pitanje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koje je uspostavljeno i u pravni sistem bivše Jugoslavije uvedeno 1953. godine na stanovima u privatnom vlasništvu opstalo i nakon donošenja ZSO-a iz 1974. godine uvođenjem kategorije tzv. „zaštićenih stanara“ (kao što je konkretan slučaj), ostalo potpuno neriješeno. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacione navode s aspekta neaktivnosti javne vlasti neophodno dovesti u širi kontekst, a ne jedino i isključivo u kontekst osporene presude u kojoj je, između ostalog, izražen stav prema kojem je apelant nesporno ograničen u korištenju svoje imovine, pri čemu je (zbog nedostatka propisa o visini stanarine) narušena ravnoteža između njegovog legitimnog interesa kao vlasnika stana i tužene kao zaštićene stanarke. U tom kontekstu, Ustavni sud, imajući u vidu standarde uspostavljene u citiranoj odluci Evropskog suda Statileo protiv Hrvatske, podsjeća da je predmet razmatranja bila visina stanarine koja je propisana Zakonom o najmu stanova iz 1996. godine odnosno razlika između zagarantirane i tržišne stanarine, a ne, kao što je konkretan slučaj, njen potpuni nedostatak odnosno normativno nepostojanje S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je s ciljem prevazilaženja konkretne i budućih sličnih situacija, koja kod ostvarenja slobodne procjene javne vlasti ne smije dovesti do rezultata koji su očigedno neopravdani, zakonodavac obavezan što hitnije sistemski riješiti ozbiljan paradoks (nedostatak propisa) zbog kog su ograničena kako prava vlasnika stanova u privatnom vlasništvu (povrat stana, zakupnina) tako i prava zašićenih stanara (pravo na otkup), na način da se s jedne strane definitivno riješi odnos vlasnika stana i zaštićenih stanara, a s druge strane javne vlasti, imajući pritom u vidu njihove pojedinačne interese i opći interes koji zastupa, uz pravičnu raspodjelu finansijskog i socijalnog tereta.

34. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja prema kojima sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva kojeg je u konkretnom slučaju opredijelio, odnosno definirao sam apelant (isplata stanarine) protiv tužene kao „zaštićenog stanara“ (a ne javne vlasti), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud naveo iscrpne razloge na kojima je utemeljio stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva da mu tužena kao „zaštićeni stanar“ isplaćuje stanarinu koja uopće nije normativno regulirana, što podrazumijeva i njenu visinu, odnosno da u tom smislu redovni sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca koji ima obavezu jasno definirati odnos dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara) s jedne strane, i javne vlasti s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu koji zastupa. Ustavni sud u takvim specifičnim okolnostima u osporenoj presudi Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, konkretno odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu stanarine koja uopće nije normativno regulirana pa stoga ni njena visina, pa zaključuje da u ovom segmentu nije došlo do povrede prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Apelacionim navodima je također ukazano na proizvoljnu primjenu procesnog prava u postupku povodom revizije zbog prekoračenja zahtjeva tužene u svojstvu revidenta, koja je tražila da se drugostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na relevantne odredbe ZPP-a, prije svega odredbu člana 241. ZPP-a prema kojoj revizijski sud, osim obaveze da drugostepenu presudu ispita u granicama revizijskih razloga, ima obavezu da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Imajući taj princip u vidu, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju Vrhovni sud ni u kom slučaju nije prekoračio svoje ovlaštenje, već je nasuprot tome, primjenom navedenog principa, a budući da je utvrdio da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, na osnovu odredbe člana 250. stav 1. istog zakona nižestepene presude preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio, uz obrazloženje koje je jasno i argumentirano.

36. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja u osporenoj presudi Vrhovnog suda, ni u segmentu primjene procesnog prava nije došlo do povrede prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Apelant u apelaciji nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da se suštinski i ovi navodi tiču proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iznesen u vezi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su iz istih razloga neosnovani navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava kada je Vrhovni sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev odbio, uz jasne i argumentirane razloge iz kojih suštinski proizlazi da, u nedostatku odredbi (zakona) kojima bi bila regulirana visina stanarine posebnoj kategoriji nosioca stanarskog prava „zaštićenim stanarima“, sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca i propust u stambenom zakonodavstvu (kojim bi bila propisana visina stanarine) nadomjestiti putem sudske prakse.

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2804/14 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio