Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1786/14 (Z. B. iz Sarajeva)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1786/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1786/14, rješavajući apelaciju Zinete Bogunić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zinete Bogunić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 288987 13 Pžp od 14. januara 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj broj 65 0 Pr 288987 12 Pr od 6. decembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zineta Bogunić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Rusmira Brkić- Čerkez, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 288987 13 Pžp od 14. januara 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 288987 12 Pr od 6. decembra 2012. godine.
2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi bio odgođen postupak izvršenja, odnosno naplate prekršajnog naloga Porezne uprave Federacije BiH - Kantonalni porezni ured Sarajevo - Porezna ispostava Novi Grad (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) broj 1012220571 od 29. oktobra 2009. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o njenoj apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1786/14 od 10. juna 2014. godine kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Porezne uprave zatraženo je 14. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općinskog suda i kopija spisa.
5. Kantonalni sud je odgovor dostavio 15. maja 2014. godine, Općinski sud 22. maja 2014. godine, a Porezna uprava 26. maja 2014. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Općinski sud je Rješenjem o nasljeđivanju broj O-2440/01 od 10. maja 2005. godine apelanticu proglasio nasljednikom suvlasničkog dijela od ½ na stanu, bliže označenom u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
8. Komisija za utvrđivanje prometne vrijednosti nekretnina i prava Općine Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Komisija za procjenu) je 31. marta 2007. godine na licu mjesta sačinila zapisnik broj 02-15-10451. U zapisniku je konstatirano da nije bilo moguće izvršiti procjenu vrijednosti predmetnog stana, jer korisnik stana nije dozvolio da se izvrši neophodni pregled. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da apelantica protiv zapisnika može izjaviti prigovor Ministarstvu finansija Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija).
9. Ministarstvo finansija je Rješenjem broj 08-03-14-4892 od 10. juna 2007. godine odbilo apelanticin prigovor kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je ukazano da je Komisija za rješavanje po prigovorima na licu mjesta, zajedno sa apelanticom, 28. juna 2007. godine pokušala izvršiti uvid u predmetni stan, ali da im nije omogućen ulazak u stan. Nadalje, ukazano je da je članom 7. Zakona o porezu na promet nekretnina i prava obaveza poreznog obveznika da licima ovlaštenim za utvrđivanje vrijednosti nekretnine i prava omogući pristup nekretninama. S obzirom na to da apelantica nije osigurala pristup nekretnini, to nije bilo moguće izvršiti procjenu stana, pa je zaključeno da je apelanticin prigovor na zapisnik da procjena nije izvršena neosnovan.
10. Porezna uprava je 29. oktobra 2009. godine izdala prekršajni nalog broj 1012220571 kojim je apelantica proglašena odgovornom za prekršaj iz člana 25. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 7. Zakona o porezu na promet nekretnina i prava, te joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. Apelantica je proglašena odgovornom, jer nije omogućila pristup predmetnom stanu radi utvrđivanja njegove prometne vrijednosti. Kao način uručenja prekršajnog naloga označeno je „putem pošte“.
11. Apelantica je 15. novembra 2011. godine ponovo podnijela prijavu Poreznoj upravi radi određivanja i razreza poreza na promet na predmetnom stanu na osnovu rješenja o nasljeđivanju.
12. Porezna uprava je 1. decembra 2011. godine sačinila službenu zabilješku broj 02-15-19339 u kojoj je konstatirano da nije izvršena procjena vrijednosti, jer nije omogućen pristup predmetnom stanu.
13. Porezna uprava je zaključkom broj 13-9/4-15-4-2637/11-SPU od 6. decembra 2011. godine postupak upravnog rješavanja po apelanticinom zahtjevu za razrez poreza na promet nekretnina i prava prekinula. U obrazloženju zaključka je ukazano da je Komisiji za procjenu nekretnina onemogućen, shodno članu 6. Zakona o porezu na promet nekretnina i prava, pristup predmetnom stanu radi utvrđivanja njegove tržišne vrijednosti. S obzirom na to da Poreznoj upravi Komisija nije dostavila pravosnažan zapisnik o procjeni, to nije moglo biti postupljeno u skladu sa članom 12. stav 6. Zakona o porezu na promet nekretnina i prava i doneseno rješenje o razrezu poreza. Nadalje, ukazano je da utvrđivanje vrijednosti nekretnine u konkretnom slučaju ima karakter samostalne cjeline i da predstavlja prethodno pitanje iz nadležnosti Komisije, bez čijeg rješenja nije moguće okončati postupak razreza poreza.
14. Porezna uprava je dopisom broj 13-9/4-49-2570/12 od 3. septembra 2012. godine obavijestila apelanticu zbog čega je izdat prekršajni nalog od 29. oktobra 2009. godine, koji joj je i dostavljen u prilogu dopisa, te ukazala da je 2. novembra 2009. godine pokušano njegovo dostavljanje na adresu navedenu u podnesku, ali da je dostavljač pismeno vratio sa naznakom da je apelantica obaviještena 3. novembra 2009. godine i da pismeno nije podigla do 10. novembra 2009. godine.
15. Apelantica je protiv prekršajnog naloga od 29. oktobra 2009. godine Općinskom sudu uložila zahtjev za sudsko odlučivanje 18. septembra 2012. godine.
16. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 288987 12 Pr od 6. decembra 2012. godine odbacio apelanticin zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu kao neblagovremen. U obrazloženju rješenja je ukazano da je na temelju uvida u registar novčanih kazni utvrđeno da je prekršajni nalog konačan 15. decembra 2009. godine, da je apelantica zahtjev za sudsko odlučivanje podnijela 18. septembra 2012. godine, tj. nakon proteka roka od osam dana od uručenja, zbog čega je neblagovremen.
17. Apelantica se 3. aprila 2013. godine obratila zahtjevom Općinskom sudu u kom je istakla da je podnijela zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu, da je na temelju uvida u CMS evidenciju utvrdila da je po njenom zahtjevu odlučeno, ali da joj ova odluka nikad nije dostavljena.
18. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 288987 13 Pžp od 14. januara 2014. godine apelanticinu žalbu protiv rješenja Općinskog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je ukazano da je, prema podacima u spisu, utvrđeno da je apelantici prekršajni nalog dostavljen putem pošte na njenu adresu, a da činjenica da ga nije i lično primila ne dovodi u pitanje zakonitost njegove dostave. U vezi s tim je ukazano da je članom 35. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH propisano da je dostavljanje prekršajnog naloga obavljeno po proteku pet radnih dana nakon što ga je mjerodavno tijelo predalo na poštu. S obzirom na to da je apelantica obaviještena 3. novembra 2009. godine, a pismeno nije podigla do 10. novembra 2009. godine, prekršajni nalog je postao konačan i izvršan.
19. Porezna uprava je 26. februara 2014. godine izdala nalog za plaćanje broj 13-9/4-49-3409- 1/2009. godine kojim je apelantici naloženo da na ime izrečene novčane kazne, troškova naplate novčane kazne i kamate u označenom iznosu i za označeni period plati iznos od 342,64 KM.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Apelantica ističe da se radi izvršenja zakonske obaveze u dva navrata obratila Poreznoj upravi radi utvrđivanja i razreza poreza na predmetnom stanu koji bespravno koristi S.Š., kao i da joj nisu stajala na raspolaganju bilo kakva sredstva prinude, kako bi bespravnog korisnika primorala da omogući pristup stanu. Po njenom mišljenju, Porezna uprava, koja nije preduzela ništa, u ovakvoj situaciji, a radi naplate državnog prihoda kakav je porez, morala je zatražiti bar asistenciju policije, kako bi izvršila procjenu i obračun pripadajućih poreza, a posebno imajući u vidu da je ona svoj zahtjev temeljila na valjanom pravnom osnovu, a da se u predmetnom stanu nalazilo lice koje stan koristi bez pravnog osnova. Nadalje, apelantica ističe da je njeno prvo obraćanje Poreznoj upravi rezultiralo izdavanjem prekršajnog naloga, a njeno drugo obraćanje prekidom postupka, nakon čega je odlučila predati tužbu protiv S.Š. radi predaje u posjed predmetnog stana. Apelantica nadalje ističe da je, nakon što je prvi put primila prekršajni nalog, u zakonskom roku uložila zahtjev za sudsko odlučivanje po njemu, ali da je ovaj zahtjev odbačen kao neblagovremen iako joj nije pružena mogućnost da se izjasni o razlozima zbog kojih je zahtjev uložila tek 2012. godine. Nadalje, apelantica navodi da su i neprihvatljivi razlozi i obrazloženja koje je ponudio Kantonalni sud odlučujući o njenoj žalbi s obzirom na to da nije moguće zaključiti iz kojih podataka i dokaza u spisu je zaključeno da joj je prekršajni nalog dostavljen putem pošte na njenu adresu. U prilog navedenom apelantica ponavlja da je u dva navrata podnosila poreznu prijavu, da je prekršajni nalog iz 2009. godine vezan za njenu prijavu iz 2007. godine, pa da sigurno ne bi ponovo podnosila poreznu prijavu i 2011. godine da je znala da je protiv nje izdat prekršajni nalog. Najzad, apelantica ističe da je nejasno na temelju čega je u povodu identičnog zahtjeva i u istim okolnostima jednom izdat prekršajni nalog, a drugi put postupak prekinut.
b) Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge i obrazloženja iz svog rješenja.
23. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je nesporno utvrđeno da je prekršajni nalog postao konačan 15. decembra 2009. godine, pa da je, shodno tome, donijeto zakonito rješenje u skladu sa članom 44. stav 2. Zakona o prekršajima FBiH.
24. Porezna uprava je u odgovoru na apelacione navode iznijela hronologiju postupka, pozvala se na relevantne odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina i prava, te Zakona o Poreznoj upravi, te zaključila da je slijedom navedenog prekinula postupak razreza poreza zbog neriješenih prethodnih pitanja.
V. Relevantni propisi
25. Zakon o porezu na promet nepokretnosti i prava („Službene novine KS“ br. 25/05- prečišćeni tekst i 41/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Prometnu vrijednost nepokretnosti i prava utvrđuje komisija za utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti (u daljem tekstu: komisija) koju imenuje načelnik općine.
(…) Član 7.
Poreski obveznik je dužan da licima ovlaštenim za utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti i prava omogući pristup nepokretnostima.
Član 25.
Novčanom kaznom od 200 do 1.000 KM kaznit će se za prekršaj obveznik poreza
- fizičko lice:
1. ako članovima komisije ne omogući pristup nepokretnostima radi utvrđivanja vrijednosti nepokretnosti (član 7.), (…)
26. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 31/06) koji se primjenjivao u relevantnom periodu u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Značenje izraza (1) Posebni izrazi u smislu ovog Zakona imaju sljedeće značenje:
(…) 8) Uručenje poziva poštom je uručenje putem preporučene pošte na adresu fizičkog lica koje je određeno u Registru prebivališta i boravišta, a koju vodi Glavni centar za obradu podataka u Bosni i Hercegovini (…) Član 35.
Uručenje prekršajnog naloga (…) (2) Prekršajni nalog može se uručiti okrivljenom na bilo koji od sljedećih načina: (…) 2) uručenjem putem pošte ili (…) Član 37.
Propuštanje (1) Ukoliko je prekršajni nalog pravilno dostavljen u skladu sa odredbama člana 34. ovog Zakona i ako okrivljeni u roku koji je određen u prekršajnom nalogu ne prihvati odgovornost za prekršaj u skladu sa odredbama člana 36. ovog Zakona, ili ne zatraži odlučivanje o predmetu pred sudom smatrat će se da je okrivljeni prihvatio odgovornost propuštanjem i prekršajni nalog će postati konačan i izvršan.
(…) (3) (…) Kada je prekršajni nalog uručen putem pošte smatrat će se da je dostavljanje izvršeno po isteku pet radnih dana nakon što ga je ovlašteni organ predao na poštu.(…) Član 38.
Postupak po zahtjevu za odlučivanje od suda (1) Okrivljeni koji primi prekršajni nalog i želi da se o predmetu odluči pred sudom mora:
1) zatražiti sudsko odlučivanje tako što će na odgovarajućem mjestu potpisati jednu kopiju prekršajnog naloga i vratiti je sudu kao što je određeno u prekršajnom nalogu prije isteka roka određenog prekršajnim nalogom i (…) Član 44.
Zakazivanje usmenog pretresa (1) Kada sud primi zahtjev za odlučivanje od suda u skladu sa članom 38. ovog Zakona, ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka (u daljnjem tekstu:
zahtjev) ispitat će takav zahtjev da bi utvrdio da li je podnesen u roku koji je određen zakonom.
(2) Ako sud utvrdi da zahtjev nije blagovremeno podnesen, ili da postoje drugi zakonski razlozi zbog kojih se postupak ne može pokrenuti ni voditi, donijet će rješenje o odbacivanju zahtjeva. Kopije tog rješenja dostavit će se osobno, ili putem pošte ovlaštenom organu i okrivljenom.
(…)
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 288987 13 Pžp od 14. januara 2014. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 17. februara 2014. godine a apelacija je podnesena 15. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
34. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
35. U konkretnom slučaju apelanticini navodi se, u suštini, svode na tvrdnju da joj je bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer joj Porezna uprava nije uručila prekršajni nalog, odnosno kada je to i učinila, da su redovni sudovi pogrešno postupili kada su njen zahtjev za sudsko odlučivanje odbacili s obzirom na to da ga je podnijela u zakonskom roku od osam dana od dana kada joj je, po njenom zahtjevu, prekršajni nalog i dostavljen, ne dajući joj pritom ni mogućnost da se izjasni zašto je tek 2012. godine uložila zahtjev za sudsko odlučivanje. Također, apelantica tvrdi i da joj rješenje Općinskog suda nije dostavljeno.
36. Ustavni sud podsjeća da pravo na pristup sudu može biti ograničeno propisivanjem rokova za preduzimanje određenih radnji u postupku, kao uvjeta za korištenje pravnog lijeka. Međutim, ova ograničenja ne smiju ograničiti ostvarivanje prava na takav način ili u toj mjeri da je sama suština prava smanjena. Ona moraju težiti legitimnom cilju i mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Guerin protiv Francuske od 29. jula 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998 - V, str. 1867, § 37). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pravila o rokovima za korištenje pravnog lijeka su nesumnjivo dizajnirana da osiguraju pravilno provođenje pravde i poštivanje principa pravne sigurnosti. Stoga, oni kojih se ta pravila tiču treba da očekuju njihovu primjenu. Međutim, pravila koja su u pitanju ili njihova primjena ne bi trebalo da spriječe zainteresiranu stranu u korištenju dostupnih pravnih lijekova (vidi, Evropski sud, Pérez de Rada Cavanilles protiv Španije, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII, p. 3255, stav 45).
37. Najzad, pravo na pristup sudu može biti ograničeno i u krivičnim predmetima. Tako je, prema stavu Evropskog suda, dozvoljeno izdavanje krivičnog naloga kojim se lice koje je u pitanju osuđuje za prekršaj i izriče mu se kazna bez rasprave pred sudom, ali pod uvjetom da lice koje je u pitanju ima odgovarajuću mogućnost da zahtijeva raspravu (vidi, Evropski sud, Hennings protiv Njemačke, A 251-A (1992), 16 EHRR 83.Cf, X protiv Francuske, broj 4260/69, 35 CD 155 (1970). Također, javne vlasti neće se smatrati odgovornim za onemogućavanje pristupa sudu ukoliko lice koje je u pitanju propusti da preduzme neophodne korake u svrhu osiguranja prijema pošiljke zbog čega nije bilo u mogućnosti da preduzima dozvoljene radnje u skladu sa zakonom propisanim rokovima (vidi, Evropski sud, već citirana Hennings protiv Njemačke, stav 26, Maass protiv Njemačke, aplikacija broj 71598/01, 15. septembar 2005. godine, mutatis mutandis, Muskat protiv Malte, presuda od 17. jula 2012. godine, stav 54).
38. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili kao neblagovremen apelanticin zahtjev za sudsko odlučivanje od 18. septembra 2012. godine protiv prekršajnog naloga broj 1012220571 od 29. oktobra 2009. godine, jer je na temelju uvida u Registar novčanih kazni utvrđeno da je navedeni prekršajni nalog postao konačan i izvršan 15. decembra 2009. godine.
39. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da joj prekršajni nalog nije uručen, odnosno da je to učinjeno tek po njenom zahtjevu u septembru 2012. godine. Međutim, na temelju uvida u spis Općinskog suda Ustavni sud je utvrdio da je Porezna uprava prekršajni nalog broj 1012220571 od 29. oktobra 2009. godine predala na poštu 2. novembra 2009. godine, da je kao primalac označena apelantica sa adresom Sarajevo, Ulica Antuna Hangija broj 9, da je dostavljač prekršajni nalog vratio ovom organu sa naznakom da je apelantica obaviještena 3. novembra 2009. godine i da do 10. novembra 2009. godine nije podigla pismeno. Nadalje, iz spisa Općinskog suda proizlazi da je Općinski sud dopisom od 29. septembra 2012. godine od Ministarstva unutrašnjih poslova KS - Sektor za administraciju obaviješten da je uvidom u službene evidencije utvrđeno da apelantica ima prijavljeno prebivalište u Sarajevu, Općina Centar, Ulica Antuna Hangija broj 9.
40. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 35. stav 2. tačka 2. Zakona o prekršajima, prekršajni nalog može biti uručen i putem pošte. Istim članom stav 3. je određeno da se prekršajni nalog smatra uručenim putem pošte nakon proteka pet dana od dana predaje na poštu. U konkretnom slučaju apelantici je prekršajni nalog dostavljen na adresu prebivališta prijavljenu u službenim evidencijama, odnosno ostavljena joj je obavijest 3. novembra 2009. godine, ali ona do 10. novembra 2009. godine nije preuzela pošiljku. Apelantica u apelaciji ne tvrdi da navedena adresa nije bila adresa njenog prebivališta i u vrijeme kad joj je prekršajni nalog dostavljen putem pošte. Slijedom navedenog, ne ostavlja utisak proizvoljnosti zaključak redovnih sudova da je apelantici prekršajni nalog uručen putem pošte u skladu sa članom 35. stav 3. Zakona o prekršajima, da je propustila da u skladu sa članom 38. stav 1. tačka 1. istog zakona prije proteka roka određenog u prekršajnom nalogu podnese zahtjev za sudsko odlučivanje a zbog čega je njen zahtjev za sudsko odlučivanje podnesen 18. septembra 2012. godine odbačen kao neblagovremen.
41. Također, na temelju uvida u spis Općinskog suda Ustavni sud je utvrdio da je apelantici 13. decembra 2012. godine na adresi u Ulici Antuna Hangija broj 9 ostavljena obavijest za podizanje osporenog rješenja Općinskog suda od 6. decembra 2012. godine (kojim je odbačen kao neblagovremen apelanticin zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu ), te da joj je ovo rješenje putem njenog advokata uručeno 29. oktobra 2013. godine, nakon što se obratila Općinskom sudu zahtjevom da joj se ono dostavi.
42. Najzad, Ustavni sud zapaža da je apelantica iznijela tvrdnje da se u dva navrata obraćala Poreznoj upravi radi razreza poreza, da joj je prvi put, zbog nemogućnosti ulaska u stan, izdat prekršajni nalog, a da je drugi put zbog istih razloga (nemogućnost ulaska u predmetni stan) postupak obustavljen, kao i da je Porezna uprava propustila da traži podršku policije radi ulaska u predmetni stan i obavljanja procjene. S obzirom na to da je apelantica propustila da u zakonom određenom roku protiv prekršajnog naloga izdatog od Porezne uprave zatraži sudsko odlučivanje, u kojem postupku je mogla iznositi i tvrdnje da se u njenim radnjama ne stječu obilježja prekršaja za koji je proglašena odgovornom, Ustavni sud se ne može upuštati u ispitivanje ovog dijela apelanticinih navoda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05).
43. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
44. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu u situaciji kada je apelantici, u skladu sa zakonom, na adresi prijavljenoj u službenim evidencijama prekršajni nalog uručen putem pošte, a apelantica nije postupila po obavijesti o preuzimanju pošiljke, što je rezultiralo propuštanjem rokova propisanih zakonom za podnošenje zahtjeva za sudsko preispitivanje, pa je prekršajni nalog postao konačan i izvršan.
46. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelanti kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman