Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2201/16 (S. D.,R. S.,N. A.,O.D. i drugi)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2201/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2201/16, rješavajući apelacije Spasoja Dodera i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Spasoje Doder protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016375 15 Rev od 3. marta 2016. godine;
Radomir Stanić, vl. “Kafe bar Taxi” protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 099450 16 Pž od 25.
aprila 2016. godine;
“Metaleks” d.o.o. Prnjavor protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 088397 15 Pž od 25. maja 2016. godine;
Namik Alić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 182101 13 Gž od 24. juna 2016. godine;
O.D. protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 019721 14 Rev od 25. maja 2016. godine;
Anto Ivaković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 042953 14 Rev od 2. juna 2016.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2201/16
1. Spasoje Doder (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalinovika, kojeg zastupa Borislav Jamina advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 23. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016375 15 Rev od 3. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (BiH, Ministarstvo bezbjednosti, Državna agencija za istrage i zaštitu i Direkcija za koordinaciju policijskih tijela) da mu isplati određene novčane iznose na ime zakonske zatezne kamate zbog kašnjenja tužene u isplati razlike do pune plate i regresa, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant bio suspendovan (u periodu od 11. decembra 2007. godine do 31. decembra 2010. godine, te od 27. januara 2011. godine do 12. novembra 2013. godine) sa svog radnog mjesta zbog pokretanja krivičnog postupka za krivično djelo zločin protiv čovječnosti, da je rješenje o suspenziji trajalo do okončanja krivičnog postupka, te da je za vrijeme trajanja suspenzije apelantu isplaćivana plaća u iznosu od 65% njegove plaće. Također, nesporno je utvrđeno da je tužena, kao poslodavac, po pozivu apelanta isplatila razliku do pune plaće nakon okončanog krivičnog postupka, pa za apelanta nije nastupila šteta zbog neispunjenja obaveze od strane dužnika-tužene prema članu 262. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima jer se u konkretnom slučaju ne radi o dospjelosti obaveze, nego o šteti. Naime, nakon što je okončan krivični postupak u kojem je apelant oslobođen optužbe za navedeno krivično djelo, apelantu je prestala suspenzija i stekli su se uslovi za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava na punu naknadu plaće sa pripadajućim dodatkom i pravo na regres, koji je tužena isplatila apelantu osim zahtjeva za isplatu zatezne kamate. Revizijsko vijeće Suda BiH je navelo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nije došlo do pogrešne primjene odredbe člana 113. stav 2. Zakona o policijskim službenicima BiH da puna naknada plaće u sebi sadrži i isplatu zakonskih zateznoh kamata. Naime, smisao navedene odredbe jeste da se, kako to pravilno zaključuje drugostepeno vijeće, sanira materijalna situacija apelanta na način da mu se izvrši isplata razlike plaće do njegovog punog iznosa i u tom slučaju dovede tužitelj-apelant u materijalno stanje prije suspenzije, a koja razlika se mogla isplatiti samo nakon pravosnažno okončanog krivičnog postupka. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-2773/16
2. Radomir Stanić, vl. „Kafe bar Taxi“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 27. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 099450 16 Pž od 25. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (KP „Lisina“ a.d. Šipovo) na ime duga za pružene komunalne usluge isplati iznos od 182,49 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. novembra 2009. godine pa do konačne isplate, kao i da naknadi tužitelju troškove postupka, dok je odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja (koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa). U postupku je utvrđeno da je predmet spora zahtjev tužitelja da mu apelant na ime izvršene komunalne usluge za pojedine periode isplati određene novčane iznose, te naknadi troškove postupka. Viši privredni sud je naveo da je nesporna činjenica da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o korištenju komunalnih usluga 26. januara 2009. godine kojim se apelant, kao korisnik komunalnih usluga, obavezao da će tužitelju na ime usluga plaćati mjesečni iznos od 50,89 KM. Dalje, na osnovu izvedenih dokaza pravilno je zaključio prvostepeni sud da apelant u spornom periodu na ime komunalnih usluga nije platio iznos od 182,49 KM odnosno, da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je na ime pruženih komunalnih usluga u spornom periodu uplatio 150,00 KM. Vezano za troškove postupka Viši privredni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu sa odredbom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku i pravilno obračunata u skladu sa Advokatskom tarifom, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju raspravljalo o tužbenom zahtjevu u iznosu od 562,21 KM, te je prvostepeni sud prema visini postavljenog tužbenog zahtjeva utvrdio i konačni uspjeh stranke u parnici, vodeći računa o visini usvojenog tužbenog zahtjeva.
3. AP-2828/16
3. „Metaleks“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vujadin Ljubojević advokat iz Prnjavora, podnio je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 088397 15 Pž od 25. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (MH „ERS“, ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka, RJ „Elektrodistribucija“ Prnjavor) na ime duga po izvršenoj korekciji za period od 22. aprila 2006. godine do 22. aprila 2008. godine isplati iznos od 19.710,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. septembra 2010. godine, kao i da naknadi tužitelju troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je predmet spora zahtjev tužitelja da mu apelant na ime duga po izvršenoj korekciji isplati navedeni novčani iznos (na ime utrošene električne energije) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Viši privredni sud navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužitelj izvršio kontrolu i zapisnički (22. aprila 2008. godine) utvrdio grešku u mjerenju potrošnje električne energije na mjernom mjestu apelanta, te da su ispunjeni uslovi za naknadno obračunavanje utroška električne energije prema stvarnoj potrošnji. Dalje je utvrđeno da je Regulatorna komisija za energetiku RS Trebinje potvrdila da su predstavnici distributera-snabdjevača (tužitelja) postupali u skladu sa članom 80. st. 1., 2., 3. i 7. tačka a) Opštih uslova i da je pravilno izvršena korekcija obračuna na bazi potrošnje električne energije u odgovarajućem periodu, da je mjerni uređaj bio pod kontrolom apelanta (propisno plombiran) i da je tužitelj redovno vršio očitanje sa mjernog uređaja. Međutim, iako je postavljanje mjernog uređaja vršeno od strane ovlaštenih radnika, neispravno postavljanje mjernog uređaja ne isključuje obavezu apelanta da plati naknadu za isporučenu i utrošenu električnu energiju koja nije pravilno evidentirana. Viši privredni sud je istakao da je greška u mjerenju utvrđena nakon kontrole i da je ista zapisnički konstatovana, te da je prvostepeni sud na osnovu odredbe člana 80. Opštih uslova, kao i obaveze apelanta kao potrošača da plati dug za utrošenu električnu energiju, pravilnom primjenom odredbe člana 262., 277 i 516. Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelanta da isplati dugovani iznos po izvršenoj korekciji.
4. AP-3193/16
4. Namik Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, podnio je 26. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 182101 13 Gž od 24. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezani su I.A., apelant i S.Č. da tužitelju (Intesa SanPaolo bank d.d. Sarajevo) solidarno isplate dug u iznosu od 27.185,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok su prvotužena i trećetuženi obavezani naknaditi troškove protesta mjenice i troškove parničnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu čl. 31. i 33. Zakona o mjenici obavezao prvotuženu kao izdavatelja mjenice, te apelanta i trećetuženog kao mjenične jemce, da tuženom isplate dug u navedenom iznosu po osnovu odobrenog nenamjenskog kredita prvotuženoj. Sud je istakao da sama činjenica da je prvotužena izjavila da je spremna sama vratiti dug ne oslobađa obaveze jemce sve dok doista prvotužena ne namiri svoj dug, što proizlazi i iz člana 33. Zakona o mjenici po kojem jemci odgovaraju kao i onaj za kojeg se jemči, te da samo povjeritelj može osloboditi obaveze jemce koji su u mjeničnom odnosu sa povjeriteljem-bankom a ne sa prvotuženom sa kojom su u jednakom odnosu na strani dužnika. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
5. AP-3242/16
5. O.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 29. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 019721 14 Rev od 25. maja 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 019721 13 Gž 2 od 25. februara 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-53/13 od 21. oktobra 2014. godine, u odnosu na predmet AP-2149/14, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je preinačena prvostepena presuda i naloženo apelantu da tužitelju (E.K.) isplati iznos od 5.820,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tužitelju naknadi i parnične troškove. Kantonalni sud smatra da je, suprotno zaključku prvostepenog suda, na osnovu izvedenih dokaza tužitelj dokazao odlučne činjenice da je sa apelantom zaključio usmeni ugovor kojim se obavezao da će za novčana sredstva koja je podigao sa računa tužitelja u ukupnom iznosu od 5.820,75 KM kupiti dionice „ Šipada“, o tome da apelant novcem tužitelja kupi dionice i to ,,u ime“ tužitelja , pa ako to nije moguće ,,u svoje ime“ ili da dionice prenese „na ime punice tužitelja“. Nesporna je utvrđeno da je apelant koristeći ovlaštenje za raspolaganje sredstvima na računu tužitelja dana 16. avgusta 2007. godine podigao iznos od 2.985,00 eura i ovim novcem u dva navrata kupio dionice Šipada, pri čemu je apelant na tržištu dionica nastupio kao kupac i u registru vrijednosnih papira (RVP) upisan je kao vlasnik dionica. Na ovaj način apelant je izvršio dio usmenog ugovora na navedeni način, dok nije izvršio preostali dio preuzete obaveze iz usmenog ugovora zaključenog sa tužiteljem (da izvrši prenos predmetnih dionica na punicu tužitelja), niti je u toku prvostepenog postupka dokazao da je to pokušao učiniti ali da nije uspio iz bilo kojih razloga. Dakle, imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju nastala obaveza vraćanja navedenog novčanog iznosa za apelanta u skladu sa odredbom člana 210. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (kojim je propisano da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao), a u vezi sa članom 148. stav l. istog zakona (kojim je propisano da ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane). Također, obzirom da je apelant kao sticalac navedenog novčanog iznosa bio nesavjestan jer ničim nije dokazao da je nakon kupovine dionica u svoje ime iste pokušavao prenijeti na ime punice tužitelja, u skladu sa zaključenim usmenim ugovorom, to je isti obavezan da na navedeni iznos plati i zakonske zatezne kamate počev od dana sticanja tog iznosa pa do isplate u skladu sa odredbom člana 277 stav l. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio je Kantonalni sud.
6. AP-3406/16
6. Anto Ivaković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnio je 10. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 042953 14 Rev od 2. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (d.d. „Siporex“ Tuzla) na ime duga za isporučenu robu isplati iznos od 21.003,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. augusta 2008. godine, kao i da naknadi tužitelju troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je predmet spora zahtjev tužitelja da mu apelant na ime duga za isporučenu robu po otpremnicama-računima iz usmenog kupoprodajnog ugovora, zaključenog između tužitelja kao prodavca i apelanta kao kupca, isplati navedeni novčani iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi nakon provedenog dokaznog postupka pravilno zaključili da su robu po otpremnicama (411/2006, 435/2006, 477/2006, 497/2006, 500/2006, 504/2006, 538/2006, 539/2006, 599/2006, 5789/05 i 505/2006) preuzeli u ime i za račun tuženog-apelanta vozači koji su bili ovlašteni od strane apelanta, te da apelant isporučenu robu nije platio. Dakle, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su tužitelj i apelant zaključili usmeni ugovor o kupoprodaji iz člana 454. Zakona o obligacionim odnosima, te je apelant u skladu sa članom 516. navedenog zakona obavezan da tužitelju na ime duga isplati iznos naveden u dispozitivu presude, dok su troškovi postupka određeni u skladu sa odredbama čl. 383., 386. i 396. Zakona o parničnom postupku.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2201/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman