Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5342/14 (U. B.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kolektivni ugovor
  • Otpremnina
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5342/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5342/14, rješavajući apelaciju Ubavke Brkan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ubavke Brkan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 052 237 13 Rev od 4. septembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 0 05237 10 Rsz od 13.

novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 052237 08 P od 7. maja 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ubavka Brkan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 052 237 13 Rev od 4. septembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 0 05237 10 Rsz od 13. novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 052237 08 P od 7. maja 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Energopetrola“ d.d. Sarajevo - tuženog u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 5. do 12. decembra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 052237 08 P od 7. maja 2010. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime razlike plaća za period od 7. jula 2005. godine do 9. jula 2008. godine isplati ukupan iznos od 42.307,41 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u određenom iznosu, kao i da za apelanticu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene plaće za navedeni period. Predmetnom presudom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime otpremnine uz primjenu podsticajnih mjera isplati iznos od 53.546,58 KM.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica 7. jula 2008. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate plaća i novčanih naknada iz zaključenog ugovora o radu. Općinski sud je konstatirao da je apelantica osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike mjesečnih plaća temeljila na članu 68. Zakona o radu (kojim je propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu), a da je tuženi osporio mogućnost primjene odredaba kolektivnih ugovora na konkretan slučaj, s obzirom na činjenicu izvršene dokapitalizacije društva „Energopetrol“ i da je upravljačka prava preuzeo novi poslodavac. Navode tuženog u pogledu osporavanja primjene kolektivnog ugovora na konkretan slučaj Općinski sud je ocijenio neosnovanim, smatrajući da se promjenom strukture kapitala poslodavac privatizacijom nije izričito odrekao primjene odredaba Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Shodno tome, Općinski sud je primijenio Granski kolektivni ugovor, pa je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio visinu plaće koju je tuženi bio dužan da isplati apelantici u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom, te je slijedom toga obavezao tuženog da apelantici, na ime razlike mjesečnih plaća, isplati novčani iznos naveden u izreci presude. Odlučujući o zahtjevu koji se odnosio na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Općinski sud je zaključio da je i taj zahtjev osnovan, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o doprinosima.

7. U vezi sa tužbenim zahtjevom za isplatu otpremnine uz primjenu podsticajnih mjera, Općinski sud je konstatirao da su Odlukom o podsticajnim mjerama za sporazumni raskid ugovora o radu zaposlenika tuženog broj 100-10061/07 od 27. septembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o podsticajnim mjerama) utvrđene podsticajne mjere za sporazumni raskid ugovora o radu zaposlenika tuženog i regulirani oblici tih mjera. Općinski sud je konstatirao da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica podnijela zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu uz isplatu podsticajnih mjera, ali da apelantica sa tuženim nikada nije zaključila sporazum o prestanku ugovora o radu uz korištenje podsticajnih mjera i da joj je radni odnos prestao donošenjem Odluke o prestanku ugovora o radu radi odlaska u penziju broj 100-7229/08 od 17. jula 2008. godine po osnovu navršenih 40 godina staža osiguranja. Također, Općinski sud je utvrdio da su na osnovu odluke tuženog od 19. augusta 2008. godine apelantici odobrena sredstva za otpremninu prilikom odlaska u penziju u iznosu od 5.443,00 KM, koja su apelantici i isplaćena. Općinski sud je zaključio da apelantici ne pripada pravo na otpremninu uz primjenu podsticajnih mjera s obzirom na to da joj je isplaćena otpremnina po osnovu odlaska u penziju.

8. Apelantica i tuženi su podnijeli žalbe protiv presude Općinskog suda. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 0 05237 10 Rsz od 13. novembra 2012. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen apelanticin zahtjev za isplatu otpremnine uz primjenu podsticajnih mjera u iznosu od 53.546,58 KM, dok je žalba tuženog djelimično uvažena i preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (na način pobliže preciziran u izreci presude Kantonalnog suda), a u preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ocijenio da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi kojima osporava prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen njen zahtjev za isplatu otpremnine uz primjenu podsticajnih mjera. U vezi sa tim, Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da u konkretnoj pravnoj stvari apelantici nije prestao radni odnos na osnovu sporazumnog prekida radnog odnosa, nego zbog odlaska u penziju (jer je navršila 40 godina radnog staža), pa podsticajne mjere za sporazumni raskid ugovora o radu nisu ni bile potrebne, budući da je radni odnos apelantici morao prestati shodno odredbi člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu. Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud pravilno zaključio da je za isplatu podsticajne otpremnine bilo neophodno da apelantica i tuženi zaključe sporazum o prestanku ugovora o radu, a što nesporno nije učinjeno.

10. Kantonalni sud je ocijenio da, suprotno žalbenim navodima tuženog, Granski kolektivni ugovor nije prestao da važi protekom roka koji je propisan odredbom člana 88. tog kolektivnog ugovora, obrazloživši da se, u skladu sa odredbom člana 113. stav 3. Zakona o radu, Kolektivni ugovor zaključen na određeno vrijeme primjenjuje i nakon isteka roka na koji je zaključen do zaključivanja novog kolektivnog ugovora. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 3. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FbiH“ br. 54/05 i 62/08, u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) regulirano je da se Kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu ne mogu utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu, dok je stavom 3. regulirano da, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je konstatirao da je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno da su prava koja su regulirana Granskim kolektivnim ugovorom, u skladu s kojim je potpisan i Ugovor o radu, koji je bio na snazi u vrijeme ostvarivanja navedenih prava na rad, povoljnija za apelanticu, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je utvrdio razliku u isplaćenim plaćama.

11. Apelantica i tuženi su izjavili revizije protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 052 J37 13 Rev od 4. septembra 2014. godine odbio apelanticinu reviziju, dok je djelimično usvojio reviziju tuženog tako što je obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o isplati razlike plaća i doprinosa, naloživši tuženom da apelantici isplati razliku plaća za period od 7. jula 2005. godine do 16. marta 2007. godine u iznosu od 21.897, 20 KM i da za apelanticu obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na iznos plaće od 21.897, 20 KM. Vrhovni sud je predmetnom presudom u ostalom dijelu odbio reviziju tuženog i odredio da svaka stranka podmiruje svoje troškove parničnog postupka.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine uz primjenu podsticajnih mjera. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja odredaba Odluke o podsticajnim mjerama proizlazi da zaposlenicima tuženog prestaje radni odnos ukoliko, uz primjenu podsticajnih mjera, zaključe s tuženim sporazum o prestanku ugovora o radu. Vrhovni sud je istakao da zbog toga, u situaciji kada apelantica nije zaključila takav sporazum, već je ostao na snazi ugovor o radu koji je prestao apelantici zbog odlaska u penziju i uz isplatu otpremnine po internim propisima tuženog, ne postoji obaveza tuženog da apelantici isplati i podsticajnu otpremninu. Pri tome Vrhovni sud je konstatirao da je apelantica u reviziji pogrešno tumačila odredbe Odluke o podsticajnim mjerama u smislu da tuženi nije mogao slobodnom voljom odlučiti kojim će zaposlenicima prihvatiti zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa i da se u konkretnom slučaju trebala primijeniti odredba člana 2. te odluke kao najpovoljnije pravo za apelanticu, koja je u koliziji sa odredbom člana 7. iste odluke. U vezi sa tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 2. Odluke o podsticajnim mjerama propisano da se podsticajne mjere primjenjuju na sve zaposlenike koji sa tuženim imaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme, dok je odredbom člana 7. Odluke propisano da poslodavac zadržava pravo da odbije zahtjev radnika za sporazumni raskid ugovora o radu uz korištenje podsticajnih mjera bez obaveze dodatnog obrazloženja. Vrhovni sud je konstatirao da navedene odredbe ostavljaju mogućnost sporazumnog prestanka radnog odnosa zaposlenika koji imaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a da ne predstavljaju imperativ poslodavcu da udovolji svakom pojedinačnom zahtjevu za sklapanje sporazumnog prestanka radnog odnosa i da isplati podsticajnu otpremninu. Shodno tome, Vrhovni sud je, nasuprot apelanticinom mišljenju, zaključio da navedene odredbe nisu u „koliziji" i da nisu „dovele do diskriminatorskog odnosa poslodavca prema apelantici“.

13. Vrhovni sud je dalje zaključio da je tuženi u reviziji neosnovano prigovorio da, nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora, nema mjesta primjeni odredaba Granskog kolektivnog ugovora na osnovu kojih su nižestepeni sudoia utvrdili visinu potraživanja razlike plaća. Naime, Vrhovni sud je zaključio da prelazne i završne odredbe Općeg kolektivnog ugovora ne propisuju da stupanjem na snagu tog kolektivnog ugovora prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori i ocijenio je da su nižestepeni sudovi, u skladu sa načelom povoljnosti izraženim u odredbi člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, na predmetna potraživanja pravilno primijenili odredbe Granskog kolektivnog ugovora.

14. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi osnovano ukazao na pogrešnu primjenu odredbe člana 2. Granskog kolektivnog ugovora za period od kada je tuženi privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 2. Granskog kolektivnog ugovora propisano da su ugovorne strane saglasne da se taj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji FBiH. Vrhovni sud je konstatirao da je, nakon što je INA-MOL izvršila dokapitalizaciju tuženog 16. marta 2007. godine, tuženi privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom, pa ga od tada, odnosno od promjene vlasničke strukture više ne obavezuje Granski kolektivni ugovor. Vrhovni sud je istakao da preduzeća sa privatnim, odnosno većinskim privatnim kapitalom obavezuje Opći kolektivni ugovor. S obzirom na to da je apelantici dosuđena razlika plaća po Granskom kolektivnom ugovoru i za period od dokapitalizacije od 16. marta 2007. godine do 9. jula 2008. godine, odnosno i za period kada se taj ugovor, po mišljenju Vrhovnog suda, ne primjenjuje na tuženog, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća i uplate doprinosa za navedeni period. Pri tome Vrhovni sud je konstatirao da apelantica nije tražila razliku plaća po Općem kolektivnom ugovoru da bi se moglo utvrditi postojanje razlike plaća po tom kolektivnom ugovoru i primljenih plaća. Osim toga, Vrhovni sud je konstatirao da je, prema odredbi člana 7. Općeg kolektivnog ugovora, osnovna plaća proizvod najniže netoplaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, a da se, prema članu 10. Općeg kolektivnog ugovora, vrednovanje poslova, odnosno koeficijenta složenosti, kao i norme gdje je to potrebno utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti. S obzirom na to da se Granski kolektivni ugovor ne primjenjuje na tuženog, Vrhovni sud je ocijenio da nedostaje drugi parametar za obračun osnovne plaće po Općem kolektivnom ugovoru.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

16. U vezi s tim, apelantica tvrdi da je Vrhovni sud u velikom broju predmeta koji se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja (isplate razlike plaća) donosio presude kojima je odbijao revizije tuženog u tim predmetima (apelantica je uz apelaciju dostavila presude Vrhovnog suda na koje se pozvala u apelaciji). Apelantica navodi da je odredbama člana 105. Zakona o radu propisano da se u slučaju statusnih promjena, ugovori o radu prenose na novog poslodavca. U vezi s tim, apelantica, između ostalog, tvrdi da je ugovor o radu koji su zaključili apelantica i tuženi zasnovan na odredbama Granskog kolektivnog ugovora, te da se stoga u konkretnom slučaju ima primijeniti taj kolektivni ugovor.

17. Apelantica dalje, između ostalog, tvrdi da sudovi nisu primijenili odredbu člana 2. Odluke o podsticajnim mjerama na koju je ukazivala tokom cijelog parničnog postupka. Navodi da je u toku cijelog parničnog postupka ukazivala da su odredbe čl. 2. i 7. te odluke u koliziji. Apelantica tvrdi da je, prepuštajući poslodavcu da po vlastitom nahođenju i bez obaveze obrazloženja donosi odluke o isplati otpremnina, dovelo do diskriminatorskog odnosa tuženog prema njoj u predmetnoj pravnoj stvari. Apelantica, između ostalog, navodi da se članom 9. Memoranduma o socijalnom paketu većinski vlasnik kapitala tuženog obavezao da bezuvjetno osigura isplatu otpremnina svim zaposlenicima koji žele napustiti društvo. Apelantica tvrdi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti pravilo in favorem laboratoris iz člana 3. stav. 3. Općeg kolektivnog ugovora.

18. Apelantica, također, smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tvrdeći, između ostalog, da je predmetni parnični postupak trajao šest godina i tražeći naknadu nematerijalne štete u iznosu od 50.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod svoje odluke, te da je tu odluku donio u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nije došlo do povrede apelanticinih prava na koja je ukazala u apelaciji.

20. Kantonalni sud je naveo da se postupak u konkretnom slučaju vodio u skladu sa zakonom i da nije povrijeđeno niti jedno od prava na koje je ukazano u apelaciji.

21. Općinski sud je naveo da smatra da je u konkretnom slučaju postupao u skladu sa važećim propisima primjenjujući odredbe Zakona o radu, Granskog kolektivnog ugovora i Zakona o doprinosima.

22. Tuženi je naveo da se pred redovnim sudovima vodi veliki broj postupaka između tuženog i njegovih zaposlenika povodom istog pitanja, te da postoji određeni broj presuda koje su donesene u korist tuženog i određeni broj presuda donesenih u korist zaposlenika. U vezi s tim, tuženi je ukazao na više presuda Vrhovnog suda koje su donesene u toku 2013. i 2014. godine kojima su preinačene nižestepene presude tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi zaposlenika uz obrazloženje da je tuženi preduzeće sa većinskim privatnim kapitalom, te da se stoga na tuženog ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora. Također, u vezi sa tim, pozvao se i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 4022/13. Tuženi je, između ostalog, istakao da nije potpisao Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine, niti tom ugovoru pristupio, pa je sasvim nejasno u čemu apelantica nalazi pravni osnov za njegovu primjenu. Tuženi smatra da apelantica nije dokazala da su joj povrijeđena prava na čiju povredu je ukazivala u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

24. U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 86. stav 1.

Ugovor o radu prestaje:

[…] 3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, odnosno navrši 40 godina staža osiguranja ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore; […] Član 105.

U slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i dr. ), ugovori o radu prenose se na novog poslodavca, uz suglasnost zaposlenika, u skladu sa kolektivnim ugovorom.

Član 113. stav 3.

Ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, kolektivni ugovor primjenjivaće se do zaključivanja novog kolektivnog ugovora.

25. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 54/05 i i 62/08) relevantne odredbe glase: Član 7.

Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.

Član 10.

Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.

26. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 49/00) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 2.

Ugovorne strane saglasne su da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 052 237 13 Rev od 4. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. oktobra 2014. godine a apelacija je podnesena 10. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelantica smatra da joj je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor o isplati razlike plaća, doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i otpremnine, tj. na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na ww.ustavnisud.ba, tačka 24) iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporene presude

35. Apelantica, u suštini, smatra da je do kršenja njenog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što je Vrhovni sud osporenom presudom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je, djelimično uvažavajući reviziju tuženog, preinačio nižestepene presude na način što je, zapravo, odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 16. marta 2007. godine do 9. jula 2008. godine, odnosno da su redovni sudovi osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili njen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se tuženi obaveže da joj ne isplati određeni novčani iznos na ime otpremnine uz primjenu podsticajnih mjera.

36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je u tom dijelu potvrđena drugostepenom presudom, obavezan tuženi da apelantici, na ime razlike plaća za period od 7. jula 2005. godine do 9. jula 2008. godine, isplati ukupan iznos od 42.307,41 KM, kao i da za apelanticu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđene iznose plaća za navedeni period. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sud i drugostepeni sud, pozivajući se na Granski kolektivni ugovor, te u vezi s tim na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, zaključili da je apelanticin zahtjev za isplatu razlike plaća u navedenom novčanom iznosu osnovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da su osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačene nižestepene presude tako što je tuženi obavezan da apelantici isplati razliku plaća za period od 7. jula 2005. godine do 16. marta 2007. godine u iznosu od 21.897,20 KM i da za apelanticu obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđeni iznos plaća za navedeni period, uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe člana 2. Granskog kolektivnog ugovora, kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev i za period od 16. marta 2007. godine do 9. jula 2008. godine, od kada je tuženi privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 2. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora propisano da su ugovorne strane saglasne da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH. Vrhovni sud je, također, obrazložio da apelantica u konkretnom slučaju nije tražila razliku plaća po Općem kolektivnom ugovoru da bi se moglo utvrditi postojanje razlike plaća po tom kolektivnom ugovoru i primljenih plaća, a da, s obzirom na to da se Granski kolektivni ugovor ne primjenjuje na tuženog, u smislu odredaba čl. 7. i 10. Općeg kolektivnog ugovora, nedostaje i parametar za obračun osnovne plaće po Općem kolektivnom ugovoru. Dovodeći u vezu odredbe člana 2. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora i odredbe čl. 7. i 10. Općeg kolektivnog ugovora sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda u tom dijelu.

38. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati određeni novčani iznos na ime otpremnine uz primjenu podsticajnih mjera uz obrazloženje da iz sadržaja odredaba Odluke o podsticajnim mjerama proizlazi da zaposlenicima tuženog prestaje radni odnos ukoliko, uz primjenu podsticajnih mjera, zaključe s tuženim sporazum o prestanku ugovora o radu, a da u situaciji kada apelantica nije zaključila takav sporazum, već je ostao na snazi ugovor o radu koji je prestao apelantici zbog odlaska u penziju i uz isplatu otpremnine po internim propisima tuženog, ne postoji obaveza tuženog da apelantici isplati i podsticajnu otpremninu. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, očitujući se na apelanticine revizione navode ( slične navode apelantica ponavlja u apelaciji) dao razloge zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je apelantica u reviziji pogrešno tumačila odredbe Odluke o podsticajnim mjerama kada je tvrdila da tuženi nije mogao slobodnom voljom odlučiti kojim će zaposlenicima prihvatiti zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa, te da je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni odredba člana 2. te odluke kao najpovoljnije pravo za apelanticu, koja je u koliziji sa odredbom člana 7. iste odluke. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 2. Odluke o podsticajnim mjerama propisano da se podsticajne mjere primjenjuju na sve zaposlenike koji sa tuženim imaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme, dok je odredbom člana 7. Odluke propisano da poslodavac zadržava pravo da odbije zahtjev radnika za sporazumni raskid ugovora o radu uz korištenje podsticajnih mjera bez obaveze da dâ dodatno obrazloženje. Vrhovni sud je obrazložio da navedene odredbe ostavljaju mogućnost sporazumnog prestanka radnog odnosa zaposlenika koji imaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a da ne predstavljaju imperativ poslodavcu da udovolji svakom pojedinačnom zahtjevu za sklapanje sporazumnog prestanka radnog odnosa i da isplati podsticajnu otpremninu, zbog čega je zaključio da navedene odredbe nisu u „koliziji" i da nisu „dovele do diskriminatorskog odnosa poslodavca prema apelantici“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su predmetna obrazloženja redovnih sudova jasna i logična i da iz njih, nasuprot apelanticinim navodima, ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja odluke o odbijanju apelanticinog tužbenog zahtjeva u ovom dijelu.

39. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je apelantica u predmetnoj apelaciji ukazala na to da je Vrhovni sud, postupajući u identičnim predmetima (isplate razlike plaća), odbijao revizije tuženog i potvrđivao nižestepene presude kojima su usvajani tužbeni zahtjevi zaposlenika tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 700/14 razmatrao apelaciju u kojoj je apelantica u tom predmetu osporavala presudu Vrhovnog suda kojom je, u konačnici, u cijelosti odbijen njen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća od istog tuženog (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine). Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ukazao da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao apelacije koje su pokretale identično činjenično i pravno pitanje a koje su podnosili tuženi i zaposlenici tuženog (u zavisnosti od odlučenja redovnih sudova povodom predmetne pravne stvari), te da je sve apelacije odbacio kao nedopuštene zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane (vidi, Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP 3339/13 od 24. aprila 2015. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 4197/14 od 12. januara 2016. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2639/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud je u navedenoj odluci (tačka 24. Odluke broj AP 700/14) naveo: „Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 3339/13 ispitivao apelacije tuženog podnesene protiv presuda Vrhovnog suda kojima je tuženi obavezan da zaposlenicima isplati razlike plaća u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom, uz obrazloženje da je, u skladu sa načelom povoljnosti iz člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, za zaposlenike povoljniji Granski kolektivni ugovor. Ustavni sud dalje ukazuje da je u predmetu broj AP 4197/14 ispitivao apelaciju zaposlenika tuženog protiv presude Vrhovnog suda kojom je tuženi obavezan da isplati zaposleniku razliku plaća u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom, ali od 14. jula 2005. do 16. marta 2007. godine, uz obrazloženje da nakon tog datuma Granski kolektivni ugovor ne obavezuje tuženog, budući da je tuženi postao preduzeće sa većinskim privatnim kapitalom. Također, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 2639/16 ispitivao apelaciju tuženog podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom je tuženi obavezan da zaposleniku isplati razlike plaća u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom uz obrazloženje da je taj sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 12. marta 2015. godine usvojio pravno shvatanje da promjena vlasničke strukture poslodavca ne sprečava prenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika sa svim stečenim pravima zasnovanim na normativnom dijelu Granskog kolektivnog ugovora koji je do tada obavezivao poslodavca.“

40. Također, Ustavni sud je u tački 25. Odluke broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine naveo: „U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast obavezna da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Brezovec protiv Hrvatske, aplikacija broj 13488/07, 29. mart 2011. godine, stav 66), te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Taussik protiv Češke Republike, aplikacija broj 42162/02 od 2. decembra 2008. godine). Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja, održanoj 12. marta 2015. godine, usvojio pravno shvatanje povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obavezujuće za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 760/13 od 30. septembra 2016. godine, tač. 56-59, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Pri tome Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje redovnih sudova pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.“

41. Dakle, imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir stavove iz tač. 24. i 25. Odluke broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

b) Pravo na suđenje u razumnom roku b)1. Relevantni principi

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18). b)2. Analiza razumnosti trajanja postupka

43. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započet 7. jula 2008. godine, kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, a da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 4. septembra 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko šest godina, što je relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka.

44. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja o kojima je trebalo raspraviti u konkretnom slučaju i obim dokaznog postupka, Ustavni sud ne smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o radnom sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.

45. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelantica doprinijela dužini trajanja predmetnog parničnog postupka. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom okončan nakon godinu i 10 mjeseci od dana podnošenja tužbe, što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjeren rok za donošenje prvostepene odluke u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom, povodom žalbi apelantice i tuženog, trajao oko dvije i po godine, a da je postupak povodom revizije trajao oko godinu i devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini.

46. Imajući u vidu sve navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni smatra, bez obzira na nešto duži period trajanja žalbenog postupka, da ukupan period od oko šest godina u kojemu je na tri sudske instance okončan predmetni parnični postupak nije prešao granice «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je dužina postupka razmjerna okolnostima konkretnog slučaja.

b)3. Naknada nematerijalne štete

47. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica traži da joj se isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od 50.000,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

48. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, to apelantici ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

Pravo na imovinu

49. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

50. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 27).

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba Granskog kolektivnog ugovora u odnosu na apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu razlika plaća za period od 16. marta 2007. godine do 9. jula 2008. godine, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, odnosno da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje za svoju odluku da odbiju apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime otpremnine uz primjenu podsticajnih mjera isplati određeni novčani iznos u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku, koji je na tri sudske instance trajao oko šest godina, nije prekršen standard donošenja odluke u razumnom roku.

52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelanticino pravo.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5342/14 (U. B.) | Sudska praksa | Aktio