Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2343/16 (S. Š.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2343/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-2343/16, rješavajući apelaciju Sulejmana Šehića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sulejman Šehić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 020967 15 Kž 10 od 2. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sulejman Šehić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Dupovac, advokat iz Hadžića, podnio je 3. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 020967 15 Kž 10 od 2. marta 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona F BiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem. Prilikom utvrđivanja vrsta i visina krivične sankcije, ista mu je izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih i otežavajućih okolnosti.

3. Vrhovni sud navodi, između ostalog, da što se tiče citiranih dijelova iskaza svjedoka H. H. i H. A., na koje se apelant u žalbi poziva, iz izreke prvostepene presude proizlazi da je i sud našao utvrđenim da je oštećeni A. D., kada je po izlasku iz autobusa sustigao apelanta, ovome zadao udarac nogom i rukom. Međutim, to što je oštećeni izašao iz autobusa poslije apelanta, sustigao ga i zadao mu navedene udarce ne može se izolovano posmatrati od onoga što je prethodilo tom dijelu događaja i stoga ne može biti osnov za zaključak da je apelant oštećenom zadao ubod nožem u nužnoj odbrani. Dalje se navodi, da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je apelant, nakon svađe sa oštećenim u autobusu, po izlasku iz autobusa, opsovao oštećenom dijete i pozvao ga da izađe iz autobusa. Vrhovni sud konstatuje, da pri takvom činjeničnom utvrđenju, okolnost da je oštećeni izašao iz autobusa poslije apelanta, sustigao ga a potom i udario ne može biti osnov za pozivanje apelanta na nužnu odbranu, jer je takvo ponašanje oštećenog predstavljalo njegov odgovor na poziv apelanta da izađe iz autobusa i da se međusobno obračunaju. Dalje se navodi, da iz iskaza svjedoka F. J. proizlazi da je apelant, kada je izašao iz autobusa, opsovao oštećenom djecu i da je nakon toga oštećeni izašao iz autobusa, da je svjedok A. Č. u svom iskazu naveo da se apelant, po izlasku iz autobusa, obratio oštećenom riječima „Izađi da se ja i ti obračunamo“ i da mu je tada psovao djecu i mater, da je i svjedok S. S., koji je bio putnik u autobusu izjavio da je apelant, kada je izašao iz autobusa, stao kod prozora i rekao oštećenom „Hajde, izađi sad“ i opsovao mu dijete, te da je nakon toga oštećeni izašao iz autobusa i krenuo prema apelantu. Vrhovni sud ističe, da je upravo na osnovu ovih dijelova iskaza navedenih svjedoka, a koje apelantov branitelj u žalbi ne navodi, prvostepeni sud utvrdio da je apelant, po izlasku iz autobusa, a nakon njihove međusobne prepirke u autobusu, pozvao oštećenog na fizički obračun, te obzirom da iz iskaza svjedoka S. S. proizlazi da je oštećeni apelantu pri njegovom izlasku iz autobusa rekao da ga je zapamtio i da će ga vidjeti, te da je nakon toga apelant rekao oštećenom „Hajde, izađi sad“ opsovavši mu dijete, Vrhovni sud nalazi pravilnim zaključak prvostepenog suda da je apelant pozvao oštećenog na fizički obračun. Po ocjeni Vrhovnog suda, kako je apelant pozvao oštećenog na fizički obračun, a oštećeni prihvatio taj poziv i izašao iz autobusa, te se uputio prema apelantu i kada je došao do njega zadao mu udarce nogom i rukom, apelant se ne može pozivati na nužnu odbranu i tvrditi da je ubod nožem, koji je uslijedio nakon udaraca koje mu je nanio oštećeni, zadat u nužnoj odbrani, navedene radnje oštećenog predstavljale su njegov odgovor na poziv apelanta na fizički obračun tako da su se u trenutku kada je apelant zadao oštećenom ubod nožem oni nalazili jedan prema drugom u istovremenom protivpravnom napadu, stoga se apelant ne može pozivati na djelovanje u nužnoj odbrani. Također, Vrhovni sud nalazi da u apelantovoj žalbi selektivno citirani iskazi svjedoka o onome što se dešavalo u autobusu ne mogu biti osnov za zaključak da je oštećeni izazvao sukob sa apelantom. Naime, apelantov branitelj pri navođenju sadržine iskaza svjedoka zanemaruje one dijelove koji su od odlučnog značaja za razjašnjenje okolnosti tog dijela sukoba između apelanta i oštećenog. Vrhovni sud navodi, da iz iskaza svjedoka F. J. proizlazi da se oštećeni uključio u prepirku između vozača N. J. i apelanta zbog toga što je bio isprovociran ponašanjem apelanta prema njegovom kolegi - vozaču autobusa, iz iskaza ovog svjedoka također proizlazi da se oštećeni umiješao u taj sukob tako što je pokušao apelantu da objasni, da na mjestu gdje je tražio da vozač zaustavi autobus nije stajalište i da vozač nije obavezan da mu tu stane, te je svjedok naveo da se, nakon toga, apelant obratio oštećenom i rekao mu „Šta se ti miješaš, nisi ti vozač“ poslije čega je došlo do konflikta prilikom kojeg su razmijenjene pogrdne riječi između apelanta i oštećenog. Vrhovni sud ističe, da je na istovjetan način razloge konflikta između apelanta i vozača N. J. opisao i svjedok A. Č., s tim što je dodao da je apelant vrijeđao i psovao vozača, a da se oštećeni uključio u tu prepirku samo da bi apelantu objasnio zbog čega vozač ne može stati na mjestu na kojem je to zahtijevao apelant, te da iz iskaza svjedoka A. Č. također proizlazi da je apelant u toj prepirci psovao oštećenom mater i da ga je nazivao majmunom. Vrhovni sud zaključuje, da ovi dijelovi iskaza svjedoka F. J. i A. Č. jasno ukazuju da se oštećeni u sukob između vozača N. J. i apelanta umiješao kako bi objasnio apelantu zbog čega vozač ne može stati na mjestu na kojem je to zahtijevao apelant, pa se neosnovano apelantovom žalbom ističe da je oštećeni izazvao sukob sa apelantom u autobusu. Vrhovni sud nalazi da su olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, utvrđene od strane prvostepenog suda na strani apelanta, u dovoljnoj mjeri došle do izražaja prilikom odmjeravanja kazne, te da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, neophodna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja i da se kaznom zatvora u kraćem trajanju ta svrha ne bi mogla ostvariti. Pri navedenom je Vrhovni sud, prije svega, imao u vidu činjenicu da je apelant ranije osuđivan zbog istovrsnog krivičnog djela odnosno zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2343/16 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio