Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1386/15 (A. H.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1386/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-1386/15, rješavajući apelaciju Adnana Hadžiahmetovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adnan Hadžiahmetović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 012070 13 U od 27. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Hadžiahmetović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Midhat Kočo, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 012070 13 U od 27. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Komisija za rješavanje žalbi u postupku sigurnosnog provjeravanja) kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva sigurnosti, Direktor direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine, kojim je utvrđeno da za apelanta postoje sigurnosne smetnje iz člana 59. Zakona o zaštiti tajnih podataka. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant raspoređen na radno mjesto Policajac za fizičko osiguranje-bodigard u Jedinici za obezbjeđenje VIP delegacija, Sektora za osiguranje VIP osoba i objekata Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine. Nadalje, utvrđeno je, na osnovu podataka u spisu, da je aplant, presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 153117 10 K od 26. januara 2011. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno je određeno da se ista neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine i šest mjeseci od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo, a zbog krivičnog djela nanošenje teških tjelesnih povreda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH ), dok je 2. februara 2012. godine donesena naredba o sprovođenju istrage zbog sumnje da je apelant ponovo počinio krivično djelo iz člana 172. KZ FBiH. U vezi s tim, konstatovano je da odredba člana 59. stav 1. tačka b) Zakona o zaštiti tajnih podataka propisuje da jednu od sigurnosnih smetnji zbog koje se odbija izdavanje dozvole za pristup tajnim podacima predstavlja pravosnažna sudska presuda od najmanje tri mjeseca zatvorske kazne, dok je tačkom d) kao sigurnosna smetnja propisano vođenje postupka zbog krivičnih djela za koje se mogu izreći zatvorske kazne u trajanju od najmanje tri mjeseca. U vezi s tim, Sud Bosne i Hercegovine konstatuje da iz navedenih zakonskih odredbi proizilazi da mora biti dokazana sigurnosna smetnja, te da su prvostepeni i drugostepeni organ dali valjane razloge da postoje sigurnosne smetnje za pristup tajnim podacima na strani apelanta. Osim toga, navedeno je da je za postojanje bezbjednosne smetnje iz člana 59. stav 1. tačka d) Zakona o zaštiti tajnih podataka dovoljno vođenje postupka zbog krivičnih djela za koja se mogu izreći zatvorske kazne u trajanju od najmanje tri mjeseca, što znači da je od uticaja samo zaprijećena kazna, a ne i odluka kojom je okončan krivični postupak, odnosno izrečena kazna. Apelacioni navodi
2. Imajući u vidu apelantove navode u predmetnoj apelaciji, Ustavni sud zaključuje da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), kao i na povredu člana 23. Opšte deklaracije o pravima čovjeka, te člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman