Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2380/16 (V. V. i drugi)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2380/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2380/16, rješavajući apelacije Vladimira Vukojevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vladimir Vukojević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 034013 15 Rev od 24. februara 2016. godine;

Zorica Čolak protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 005042 16 Rev 3 od 10. maja 2016. godine;

Saša Krdžalić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019372 15 Gž od 22. aprila 2016. godine;

S.P. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 050209 15 Rev od 28. aprila 2016. godine;

N.D. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 Rs 041776 15 Rev od 26. aprila 2016. godine;

Saša Grgača protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019383 15 Gž od 5. maja 2016. godine;

Mirsad Gluhalić protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 018753 16 Rev od 11. aprila 2016. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 018753 15 Gž od 22. januara 2016.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2380/16

1. Vladimir Vukojević iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 034013 15 Rev od 24. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i V.Ž. kojeg su podnijeli protiv tužene Republike Srpske-MUP RS radi zaštite prava iz radnog odnosa (zahtjev za poništenje rješenja tužene kojim su tužitelji proglašeni krivim za teže povrede radne dužnosti te im je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, kao i zahtjev da se vrate rad i da im se uspostave sva prava iz radnog odnosa). Apelant i drugotužitelj su obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka. U predmetnoj pravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelant i drugotužitelj počinili povrede radnih dužnosti koje im se stavljaju na teret (primanje novčanog iznosa od 40,00 KM i druge protuusluge da ne izdaju prekršajni nalog), da je disciplinski postupak proveden po odredbama odgovarajućeg Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u MUP-u RS.

2. AP-2540/16

2. Zorica Čolak iz Širokog Brijega (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 13. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 005042 16 Rev 3 od 10. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog Hercegovačko-neretvanskog kantona (za Ministarstvo pravosuđa i uprave) radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata neisplaćenih plaća za period od 1. aprila 2006. godine do 11. aprila 2014. godine). U predmetnoj pravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključeno da apelantica nema osnova da potražuje plaće u utuženom periodu, budući da je u drugom parničnom postupku (presudom Općinskog suda u Mostaru broj58 0 Rs 054952 09 Rs od 19. decembra 2013. godine) pravomoćno odbijen kao neosnovan njen tužbeni zahtjev da se utvrdi da se nalazi u radnom odnosu kod tuženog i nakon 31. marta 2006. godine kao dan nezakonitog otkaza o radu.

3. AP-2800/16

3. Saša Krdžalić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokatice iz Sarajeva, podnio je 30. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019372 15 Gž od 22. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene Centralne banke Bosne i Hercegovine radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništavanje odluka prvostepene i drugostepene disciplinske komisije tužene, te nalaganje brisanje bodova na ime izrečene disciplinske kazne i obavezivanje tužene na isplatu razlike plaće). Apelant je, također, obavezan da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je odluka prvostepene disciplinske komisije tužene (da je apelant svojim postupanjem počinio težu povredu službene dužnosti) zasnovana na zaključcima čija pravilnost proizlazi iz provedenih dokaza, te da je odluka drugostepene disciplinske komisije tužene ispitala pravilnost utvrđenih činjenica i raspravila sve žalbene razloge apelanta, slijedom čega je odlučeno kao u predmetnoj pravnoj stvari.

4. AP-2836/16

4. S.P. iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 050209 15 Rev od 28. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog Dom za socijalno zbrinjavanje osoba sa invaliditetom i drugih osoba Stolac radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata plaće, toplog obroka i naknade za prevoz, te uplata pripadajućih doprinosa). Naime, u pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva je u obrazloženju osporene odluke navedeno da i po shvatanju revizionog suda pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo, budući da apelant ne može ostvariti pravo na plaću u smislu Pravilnika tuženog, s obzirom da u spornom periodu tuženi kao budžetski korisnik svojim pravilnikom nije mogao stvarati obaveze i opterećivati budžetske pozicije suprotno odredbama zakona ili kolektivnog ugovora. S tim u vezi je zaključeno da, kako postoji nesklad između ugovorenog radnog vremena i stvarno provedenog radnog vremena na radu, apelantu kao zaposleniku pripada plaća, odnosno naknada plaće za stvarno obavljeni rad u iznosu najniže plaće propisane odredbom člana 8. Općeg kolektivnog ugovora.

5. AP-2843/16

5. N.D. iz Bugojna (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatsko društvo "Adil Lozo i drugi" iz Travnika, podnijela je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 Rs 041776 15 Rev od 26. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen u cjelosti tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine, radi isplate otpremnine zbog odlaska u penziju. U predmetnoj pravnoj stvari se kao sporno pravno pitanje postavilo je li tužena solidarno odgovorna za obaveze preduzeća „Binas“ d.o.o. Bugojno koje je pravomoćnom presudom obavezano na isplatu predmetnog potraživanja apelantici, zbog nepostojanja saglasnosti nadležnog Ministarstva energije, rudarstva i industrije FBiH uslijed čega je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad preduzećem (stečajnim dužnikom) koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu. S tim u vezi je u obrazloženju osporene odluke revizioni sud istakao da u okolnostima konkretnog predmeta izostaju činjenične tvrdnje, dakle činjenični osnov, koji bi sudu omogućio da njegovim raspravljanjem izvede zaključak o ostvarenju materijalno-pravnih pretpostavki za obavezivanje tužene na isplatu iznosa dosuđenih pravomoćnom presudom u korist apelantice.

6. AP-2845/16

6. Saša Grgača iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokatice iz Sarajeva, podnio je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019383 15 Gž od 5. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene Centralne banke Bosne i Hercegovine radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništavanje odluka prvostepene i drugostepene disciplinske komisije tužene, te nalaganje brisanje bodova na ime izrečene disciplinske kazne i obavezivanje tužene na isplatu razlike plaće). Apelant je, također, obavezan da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je odluka prvostepene disciplinske komisije tužene (da je apelant svojim postupanjem počinio težu povredu službene dužnosti) zasnovana na zaključcima čija pravilnost proizlazi iz provedenih dokaza, te da je odluka drugostepene disciplinske komisije tužene ispitala pravilnost utvrđenih činjenica i raspravila sve žalbene razloge apelanta, slijedom čega je odlučeno kao u predmetnoj pravnoj stvari.

7. AP-3582/16

7. Mirsad Gluhalić iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ermina Čavkić, advokatica iz Bihaća, podnio je 25. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 018753 16 Rev od 11. aprila 2016. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Suda BiH broj S1 3 P 018753 15 Gž od 22. januara 2016. godine u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1077/16 od 20. jula 2016. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-1165/16), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena drugostepena presuda Suda BiH od 22. januara 2016. godine.

8. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine radi poništenja rješenja prvostepene i drugostepene disciplinske komisije tužene. Apelant je, također, obavezan da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka. Naime, po ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su osporavane odluke disciplinske komisije tužene donesene uz poštivanje procesnih odredaba, da zaključci o počinjenju teže povrede službene dužnosti (obavljanje bilo kakve aktivnosti u vezi sa vanjskotrgovinskim prometom i radnja koja narušava ugled poslodavca) i odgovornosti apelanta proizlaze iz provedenih dokaza, da je oglašen odgovornim za povredu radne obaveze propisanu zakonskim i podzakonskim odredbama, te blanketnim propisom (pobliže citiranim u obrazloženju osporene odluke), slijedom čega je odlučeno kao u predmetnoj pravnoj stvari.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2380/16.

10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2380/16 (V. V. i drugi) | Sudska praksa | Aktio