Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3587/16 (H. A., N. A. i H. B.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3587/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-3587/16, rješavajući apelacije Hajre Arapovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Hajro Arapović, Nihada Avdagić i Husnija Bakić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 031414 16 Rev od 12. jula 2016. godine;

Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 194590 13 Gž od 29. augusta 2016. godine;

Ivan Soldo protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Mal 026339 16 Rev od 21. juna 2016. godine;

Radivoje Rikalo protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 035809 16 Gž od 28. juna 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3587/16

1. Hajro Arapović, Nihada Avdagić i Husnija Bakić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tuzle, koje zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnijeli su 25. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 031414 16 Rev od 12. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezani su apelanti i M.A. da tužitelju (Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar), po osnovu ugovora o kreditu, solidarno isplate iznos od 18.999,84 KM za zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tokom postupka utvrđeno je da se u konkretnom predmetu radi o mjenično pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici, radi osiguranja potraživanja iz ugovora o kreditu. Dakle, radi se o sporu u kojem se odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužitelja kao mjeničnog povjerioca podnesenom radi isplate prema apelantima kao dužnicima, odnosno mjeničnim jamcima. Odredbom člana 48. Zakona o mjenici propisano je da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali solidarno odgovaraju imatelju mjenice, a imatelj mjenice ima pravo postupiti protiv svih osoba bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, ili svih njih zajedno pri čemu nije dužan držati se reda kojim su se oni obvezali. Dakle, tužitelj kao povjerilac na temelju navedene odredbe može sudskim putem zahtijevati naplatu od bilo kojeg potpisnika mjenice, u konkretnom slučaju od prvoapelanta kao mjeničnog dužnika, i ostalih tuženih (apelanata i M.A.) kao jemaca-avalista. Sud je istakao da prigovor tuženih-apelanata i M.A. da je izvršni sud trebao obustaviti izvršni postupak, koji je pokrenut na osnovu mjenice koja nema karakter vjerodostojne isprave, nije relevantan za rješavanje predmetnog spora jer parnični sud ne može preispitivati pravilnost i zakonitost odluka izvršnog suda. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-3747/16

2. Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović advokatica iz Sarajeva, podnijela je 14. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 194590 13 Gž od 29. augusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da se tuženi (A.M., M.U., N.N. i E.M.) obavežu da joj solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. U obrazloženju konačno osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da se prvostepeni sud pravilno poziva na odredbe člana 80. Zakona o mjenici, kojima je regulisano da se svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju u roku od tri godine, računajući od dana dospjelosti. U tom smislu, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrđuje da je apelantica morala odmah, po isteku kredita, tj. 3. decembra 2005. godine dati mjenicu na naplatu, a to je učinila tek u aprilu 2011. godine, te da je tužbu sudu, kojom je pokrenula predmetni mjenični spor, podnijela 22. aprila 2011. godine, odnosno protekom više od pet godina od dospjelosti kredita na naplatu, sud je zaključio da je apelanticin zahtjev za isplatu po osnovu predmetne mjenice zastario u smislu člana 80. Zakona o mjenici, a kojim je propisano da svi mjenično pravni zahtjevi zastarijevaju u roku od tri godine, računajući od dospjelosti.

3. AP-3786/16

3. Ivan Soldo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jerko Gavran advokat iz Posušja, podnio je 16. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Mal 026339 16 Rev od 21. juna 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Mal 026339 15 Gž 2 od 4. novembra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1518/15 od 17. februara 2016. godine, u odnosu na predmet AP-5661/15, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je obavezan apelant da tužitelju (JP Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar, DP Grude), na ime neovlašteno potrošene električne energije, plati iznos od 1.707,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da je kontrolom brojila 10829619 od 14. aprila 2003. godine, sada pokojnog S.S., ustanovljeno da je neovlašteno korištena električna energija, te da je 15. aprila 2003. godine ispostavljen račun na iznos od 1.707,11 KM. Dalje, apelant je 23. juna 2009. godine potpisao izjavu kojom je kao zakonski nasljednik umrlog S.S. pristao da preuzme sve obaveze nastale po osnovu utroška električne energije na mjernom mjestu registriranom pod šifrom mjernog mjesta broj 42251750, za koje je u postupku utvrđeno (izjava svjedoka) da se pod različitim šiframa (broj brojila i šifra mjernog mjesta) radi o istom mjernom mjestu. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, uvidom u obračun potrošnje električne energije, pravilno zaključio da je prednik tuženog-apelanta neovlašteno potrošio električnu energiju u iznosu od 1.707,11 KM, te je u skladu sa odredbom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelanta da tužitelju naknadi prouzrokovanu štetu.

4. AP-3788/16

4. Radivoje Rikalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 15. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 035809 16 Gž od 28. juna 2016. godine. U postupku koji je pokrenut 1. decembra 2014. godine (dostavljanjem sudu prijedloga za izvršenje koji je nakon prigovora apelanta u daljnjem postupku razmatran kao tužba) Osnovni sud u Trebinju je presudom od 24. decembra 2015. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja (Javno preduzeće za komunalnu hidrotehniku „Vodovod“ a.d. Trebinje) kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime duga za izvršenu isporuku vode isplati određeni iznos. Osporenom presudom Okružnog suda broj 95 0 Mal 035809 16 Gž od 28. juna 2016. godine preinačena je prvostepena presuda i obavezan je apelant da tužitelju isplati na ime duga za izvršenu isporuku vode iznos od 193,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tužitelju naknadi i parnične troškove. Okružni sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je tuženi-apelant registrovan kao potrošač vode (šifra potrošača 101029), da računi za utrošenu vodu glase na njegovo ime od 1. augusta 2011. godine, da je tužitelj račune redovno dostavljao apelantu koji je iste djelimično izmirivao, te da apelant ima status korisnika iz člana 11. Zakona o komunalnim djelatnostima odnosno, člana 3. tačka t) sada važećeg Zakona o komunalnim djelatnostima. Okružni sud je istakao da je žalbom pravilno istaknuto da se stranke nalaze u obligacionom odnosu odnosno, da su u smislu člana 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima dužne da izvršavaju svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje, da je tužitelj kao povjerilac u smislu člana 362. stav 1. navedenog zakona ovlašten da od dužnika (tuženog-apelanta) zahtijeva ispunjenje obaveze, dok je tuženi-apelant dužan ispuniti svoju obavezu savjesno i u svemu kako ona glasi. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3587/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelant u predmetu broj AP-3788/16 navodi i zbog dugog trajanja parničnog postupka. Također, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek, nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu AP-3788/16 bila primjerena okolnostima u konkretnom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3587/16 (H. A., N. A. i H. B.) | Sudska praksa | Aktio