Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1757/14 (Medžlis Islamske zajednice Mostar i Muftijstvo za Hercegovinu Mostar)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nacionalizacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građevinsko zemljište
  • Građanski postupak
  • Državno vlasništvo
  • Propisano zakonom
  • Naknada štete
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1757/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1757/14, rješavajući apelaciju Medžlisa Islamske zajednice Mostar i Muftijstva za Hercegovinu Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Medžlisa Islamske zajednice Mostar i Muftijstva za Hercegovinu Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 045906 11 Rev od 19. decembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 Ps 045906 10 Pž od 17. juna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 045906 08 Ps od 22. oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Medžlis Islamske zajednice Mostar i Muftijstvo za Hercegovinu Mostar (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnijeli su 11. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 045906 11 Rev od 19. decembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 045906 10 Pž od 17. juna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 045906 08 Ps od 22. oktobra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od RMC „Dr. Safet Mujić“ Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 5. do 25. augusta 2016. godine, dok tuženi nije odgovorio.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 045906 08 Ps od 22. oktobra 2010. godine obavezan je tuženi isplatiti apelantima na ime naknade štete iznos od 278.353,35 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos počev od 2. septembra 2008. godine do isplate u preciziranom iznosu, kao i naknaditi im troškove postupka u preciziranom iznosu, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I izreke). Stavom II izreke presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da im tuženi preda u posjed slobodan od lica i stvari poslovni objekt (u daljnjem tekstu: ambulanta) u Mostaru, izgrađen na parceli zemljišno-knjižnih oznaka k.č. 38/1, k.o. Mostar (u daljnjem tekstu: predmetna parcela). Istom presudom odbačen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da apelanti nisu vlasnici predmetne parcele i izgrađene ambulante, kao i da se poništi sporazum zaključen između drugoapelanta i tuženog 15. aprila 1996. godine i dogovor zaključen između Općine Mostar i drugoapelanta 11. aprila 1996. godine (stav III izreke).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je predmetna parcela (prostor bivše Memi-hodžine džamije) bila u zemljišno-knjižnom vlasništvu Vakufa Hanife Mesihović iz Sarajeva, s dijelom 1/1 (džamija). Navedena parcela je nakon donošenja Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, rješenjem Skupštine općine Mostar od 4. marta 1964. godine prešla u društveno vlasništvo, a zatim dodijeljena s pravom trajnog korištenja u korist trgovačkog preduzeća „Merkur” Mostar kao neizgrađeno građevinsko zemljište. Utvrđeno je da je navedeno trgovačko preduzeće na predmetnoj parceli izgradilo montažni objekt-samoposlugu koja je u toku rata devastirana i uklonjena. Dalje je utvrđeno da su 11. aprila 1996. godine drugoapelant i Općina Mostar zaključili dogovor o međusobnim pravima i obavezama izgradnje ambulante u naselju Carina u Mostaru, iz kojeg proizlazi da je na predmetnoj parceli Općina planirala izgradnju rejonske ambulante. Također je utvrđeno da su za izgradnju ambulante osigurana sredstva EUAM i dodijeljena tuženom, a da se Općina Mostar obavezala da će predmetnu ambulantu predati na raspolaganje apelantima koji ne mogu promijeniti njezinu namjenu. Nadalje je utvrđeno da je Sporazumom o saradnji na izgradnji ambulante od 15. aprila 1996. godine između apelanata i tuženog ugovoreno da nakon što tuženi izgradi ambulantu, objekt će koristiti bez naknade prvih deset godina od potpisivanja sporazuma, a nakon toga uz najamninu koju će plaćati nakon što zaključe ugovor o zakupu. Općinski sud je utvrdio da navedeni ugovor o zakupu među strankama nikada nije bio zaključen. Također je utvrđeno da je Općina Mostar, Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke o prenošenju nekretnina na upravljanje i korištenje Odboru Islamske zajednice (u daljnjem tekstu: odluka Općine Mostar) od 10. januara 1997. godine, na Islamsku zajednicu prenijela na korištenje i upravljanje određene nekretnine, među kojima je i predmetna parcela, te da navedeno pravo nije upisano u zemljišnu knjigu. Navedenom odlukom je utvrđeno da se nekretnine ustupaju na korištenje i upravljanje do konačnog rješenja postupka denacionalizacije. Dalje je utvrđeno da je rješenjem Općinskog sekretarijata za urbanizam i građenje Općine Mostar od 2. aprila 1996. godine tuženom, kao investitoru, izdata urbanistička suglasnost za izgradnju ambulante, nakon čega je tuženi iste godine izgradio ambulantu. Nadalje je utvrđeno da je tuženom rješenjem Općine Mostar od 2. jula 1997. godine izdato odobrenje za građenje, te rješenjem od 10. marta 1998. godine upotrebna dozvola. Navedeno je da tuženi predmetnu poslovnu zgradu i sada koristi kao ambulantu, u koju svrhu je i izgrađena.

7. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zauzeo pravni stav da je odluka Općine Mostar od 10. januara 1997. godine kojom je na apelante prenijeto pravo korištenja i upravljanja na predmetnoj parceli konstitutivnog karaktera, ali kako se radi o gradskom građevinskom zemljištu na kome ne može postojati pravo vlasništva (član 4. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu; u daljnjem tekstu: ZGZ), apelanti su stekli pravo korištenja radi građenja koje su prenijeli na tuženog sporazumom od 11. aprila 1996. godine. Općinski sud je zaključio da apelanti nisu stekli pravo vlasništva na predmetnom objektu (ambulanti) jer iz činjeničnih utvrđenja slijedi da oni nisu ni investirali niti gradili predmetni objekt. Stoga je Općinski sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za predaju u posjed izgrađene ambulante. Iz istih razloga (budući da nisu vlasnici) Općinski sud je smatrao da apelanti nemaju pravo ni na naknadu zbog bespravnog korištenja objekta (čl. 210, 214. i 219. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Budući da stranke nisu zaključile ni ugovor o zakupu poslovnog prostora, Općinski sud je zaključio da nije osnovan ni tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine.

8. Međutim, smatrajući da sporazum od 15. aprila 1996. godine ima karakter ugovora o ortakluku koji tuženi nije ispunio po završetku izgradnje ambulante jer je odbio zaključiti ugovor o zakupu, Općinski sud je udovoljio drugopostavljenom tužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora (u visini štete koja odgovara zakupnini, počev od dana kada je tuženi bio dužan ispuniti svoju obavezu, tj. od 1. juna 2006. do 1. oktobra 2010. godine). Istaknuto je da su drugopostavljenim tužbenim zahtjevom apelanti tražili naknadu štete na ime bespravnog korištenja tuđe stvari, na koju nemaju pravo zbog toga što nekretnina nije njihova, ali imaju pravo na naknadu štete zbog neispunjenja ugovora koji su zaključili s tuženim. Stoga, smatrajući da nije vezan pravnim osnovom postavljenog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je primjenom čl. 17. i 262. st. 1. i

2. ZOO djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata dosuđujući im na ime naknade štete iznos od 278.353,35 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

9. Protiv navedene presude Općinskog suda žalile su se obje parnične stranke. Odlučujući o žalbama Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 045906 10 Pž od 17. juna 2011. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu (stava I izreke) preinačio tako što je u cijelosti odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da im tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 278.353,35 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos počev od 2. septembra 2008. godine do isplate, te naknadi troškove postupka. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

10. Kantonalni sud je svojom odlukom odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti. U obrazloženju odluke je istakao da je predmetna parcela na kojoj je izgrađena ambulanta nacionalizirana donošenjem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, da je postala društveno, odnosno državno vlasništvo. Dalje je naveo da budući da nije donijet Zakon o restituciji, predmetna parcela odlukom Općine od 10. januara 1997. godine nije vraćena predniku apelanata kao ranijem vlasniku. Zbog toga, sporazumom zaključenim između stranaka 15. aprila 1996. godine i odlukom Općine Mostar od 10. januara 1997. godine, na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, prema ocjeni Kantonalnog suda, drugoapelant nije mogao prenijeti pravo korištenja radi građenja na tuženog. Pri tome je Kantonalni sud imao u vidu da je tuženi rejonsku ambulantu izgradio 1996. godine, to jest prije donošenja odluke Općine Mostar od 10. januara 1997. godine. Kantonalni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da apelanti nisu vlasnici predmetne ambulante izgrađene na gradskom građevinskom zemljištu, te da nije osnovan tužbeni zahtjev da im tuženi predmetnu ambulantu preda u posjed. Također je prihvatio kao pravilan stav prvostepenog suda da nije osnovan ni tužbeni zahtjev za plaćanje zakupnine jer ugovor o zakupu među strankama nije zaključen, te da je neosnovan i tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, tj. sporazuma od 15. aprila 1996. godine, smatrajući da provedenim dokazima apelanti nisu dokazali u čemu se ta šteta sastoji.

11. Apelanti su protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 58 0 Ps 045906 11 Rev od 19. decembra 2013. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju odluke u odnosu na prigovor apelanata da je obrazloženje drugostepene presude pogrešno, površno i u suprotnosti sa izvedenim dokazima, te da je time pred drugostepenim sudom učinjena povreda postupka iz člana 209. u vezi sa članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da pobijana presuda ispunjava sve uvjete propisane odredbom člana 191. stav 4. ZPP jer sadrži činjenične i pravne razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju nema povrede postupka pred drugostepenim sudom iz člana 209. ZPP koja bi bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

13. U obrazloženju odluke je dalje navedeno da je predmetna parcela nacionalizirana na osnovu člana 8. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta danom stupanja na snagu tog zakona, 26. decembra 1958. godine, kako je to konstatirano rješenjem Skupštine općine Mostar od 4. marta 1964. godine, a zatim dodijeljena s pravom trajnog korištenja u korist Trgovačkog preduzeća ,,Merkur“ Mostar kao neizgrađeno građevinsko zemljište. Vrhovni sud je istakao da je navedeno trgovačko preduzeće na predmetnoj parceli izgradilo montažni objekt-samoposlugu, koji je naknadno uklonjen s predmetne parcele, nakon čega je ona ostala u posjedu apelanata kao neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište. Vrhovni sud je zaključio da je u predmetnom slučaju među strankama sporno da li su nekretnine (među kojima je i predmetna parcela), odlukom Općine Mostar o prenošenju nekretnina od 10. januara 1997. godine, kao gradsko neizgrađeno građevinsko zemljište vraćene pravnom predniku apelanata kao ranijem vlasniku, tj. da je time izvršena djelimična restitucija. Prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovan je zaključak drugostepenog suda da nije donesen Zakon o denacionalizaciji, te da neizgrađeno građevinsko zemljište koje je nacionalizirano ostaje u posjedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rješenja općinskog narodnog odbora ne preda u posjed općini ili drugom licu, radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova (član 38. navedenog Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta). Vrhovni sud je smatrao da, sve i kada bi se prihvatila tvrdnja apelanata da je predmetna parcela vraćena Odboru Islamske zajednice navedenom odlukom Općine Mostar od 10. januara 1997. godine (izvršena faktička restitucija), tužbeni zahtjev za predaju predmetnog objekta (ambulante) u posjed ne bi bio osnovan u smislu čl. 23. i 37. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima jer apelanti nisu vlasnici predmetnog objekta izgrađenog na gradskom građevinskom zemljištu, na kojem zemljištu ne može postojati pravo vlasništva prema odredbi člana 4. ZGZ koji je bio na snazi u vrijeme izgradnje predmetnog objekta.

14. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 6. ZGZ kojim je propisano da općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. Dalje je istakao da je članom 18. ZGZ propisano da pravo korištenja zemljišta radi građenja ovlašćuje njegovog nosioca da na gradskom građevinskom zemljištu izgradi građevinu prema uvjetima određenim u odobrenju za građenje u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju, a da je članom 19. istog zakona propisano da društveno pravno lice može prenijeti neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište radi privođenja trajnoj namjeni, predviđenoj odgovarajućim planom, samo na općinu.

15. Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju svoje pravo korištenja zemljišta radi građenja u smislu člana 19. ZGZ drugoapelant mogao prenijeti samo na općinu koja je, u konkretnom slučaju, tuženom izdala urbanističku saglasnost za izgradnju predmetne ambulante 2. aprila 1996. godine. Dalje je istaknuto da je Općina Mostar s drugoapelantom 11. aprila 1996. godine postigla dogovor u vezi sa izgradnjom ambulante, kojim je drugoapelant, uz saglasnost Općine, prenio svoje pravo korištenja radi građenja na tuženog. Predmetnu ambulantu tuženi je izgradio sredstvima EUAM, koja su kao donacija data tuženom da izgradi ambulantu upravo zbog djelatnosti kojom se bavi. Polazeći od toga da je tuženi gradio i investirao predmetnu ambulantu 1996. godine, zatim da je navedenu gradnju Općina Mostar legalizirala izdavanjem odobrenja za građenje 21. jula 1997. godine, te izdavanjem upotrebne dozvole na tuženog od 10. marta 1998. godine, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi građenjem, a nakon izvršene legalizacije, postao vlasnik poslovnog objekta - rejonske ambulante s pravom korištenja zemljišta koje služi za upotrebu zgrade. Suprotno tvrdnjama apelanata, Vrhovni sud je smatrao da nije osnovan tužbeni zahtjev apelanata za plaćanje zakupnine, niti drugopostavljeni tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora o plaćanju zakupnine jer tuženi na vlastitoj zgradi ne može biti zakupac.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istakli su da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na netačnim i proizvoljnim zaključcima. Apelanti navode da su od početka spora tvrdili da svoja prava izvode iz prava Općine Mostar kao vlasnika koja im je predmetnu parcelu dala na upravljanje i korištenje kao nacionaliziranu nekretninu, i to do rješenja pitanja restitucije (faktička restitucija). U odnosu na odluku Općine od 10. januara 1997. godine (o vraćanju nekretnina) apelanti su istakli da je identična odluka donesena u odnosu na sve tri glavne vjerske konfesije. Dalje je navedeno da tuženi nije mogao steći nikakvo pravo vlasništva građenjem, kako to pogrešno smatra Vrhovni sud. Istakli su da se na gradskom građevinskom zemljištu ne može stjecati pravo građenjem i da ZGZ izričito zabranjuje stjecanje prava građenjem. Apelanti su pri tome naveli da „pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su (član 10. ZGZ)“. Naveli su, također, da je tuženi na osnovu Sporazuma sa apelantima o saradnji na izgradnji ambulante od 15. aprila 1996. godine dobio na besplatno korištenje od deset godina završen objekat s tim da nakon tog roka imovinsko-pravne odnose riješi sa apelantima, što potvrđuje tvrdnju apelanata da tuženi nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj ambulanti. U pogledu proizvoljne primjene procesno-pravnih propisa od strane redovnih sudova, apelanti ističu da su u svojoj žalbi, kao i u reviziji isticali činjenicu da su obrazloženja sudova neargumentirana, nejasna i u suprotnosti sa izvedenim dokazima, zbog čega su prekršeni čl. 209. i 191. stav 4. ZPP.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u odluci tog suda, te da su tvrdnje apelanata o povredi prava na koja su se pozvali u apelaciji neosnovane. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelanti u postupku pred tim sudom prisustvovali svim ročištima, da su iznosili činjenice i pravna mišljenja, predlagali i izvodili dokaze i izjavljivali redovne i vanredne pravne lijekove tako da nisu osnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje. Pored toga, istaknuto je da je taj sud u svojoj odluci naveo detaljne razloge za svoje odlučenje u pogledu imovinsko-pravnih zahtjeva apelanata.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/9 i 29/90 i „Službeni list RBiH“ broj 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1. točka 1.

Građevinskim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatra se:

1. izgrađeno ili neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera koje je do stupanja na snagu ovog zakona određeno zakonom ili na osnovu zakona i zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, koje u skladu sa uslovima i po postupku koji su utvrđeni zakonom, odredi opština (u daljem tekstu: gradsko građevinsko zemljište);

Član 4.

Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine.

Član 6.

Opština upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.

Član 7.

Opština obezbjeđuje racionalno korišćenje gradskog građevinskog zemljišta i ostvarivanje drugih opštih interesa u pogledu njegovog uređivanja i iskorišćavanja u skladu sa zakonom.

Član 10.

Pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su. Član 18. stav 1.

Pravo korišćenja zemljišta radi građenja ovlašćuje njegovog nosioca da na gradskom građevinskom zemljištu izgradi građevinu prema uslovima određenim u odobrenju za građenje u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju.

Član 19. stav 1.

Društveno pravno lice može prenijeti neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište radi privođenja trajnoj namjeni predviđenoj odgovarajućim planom (u daljem tekstu: trajna namjena), samo na opštinu.

21. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 045906 11 Rev od 19. decembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 12. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 11. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti pobijaju osporene odluke tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem su apelanti potraživali naknadu štete i povrat u posjed nekretnine, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda u konačnici u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu štete i povrat u posjed nekretnine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su navedeni redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda, koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njihov tužbeni zahtjev budući da su apelanti od Općine Mostar dobili na upravljanje i korištenje nacionaliziranu predmetnu parcelu (do konačnog rješenja pitanja restitucije) i da tuženi građenjem nije stekao pravo vlasništva na izgrađenoj ambulanti. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da je prenijeto pravo korištenja i upravljanja na predmetnoj parceli od strane Općine Mostar na apelante konstitutivnog karaktera, međutim budući da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu, na kome shodno članu 4. ZGZ ne može postojati pravo vlasništva, redovni sudovi su zaključili da su apelanti u konkretnom slučaju stekli pravo korištenja predmetne parcele radi građenja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljna i jasna obrazloženja za svoj zaključak da su apelanti u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja svoje pravo korištenja zemljišta radi građenja uz saglasnost Općine Mostar prenijeli na tuženog, zasnivajući takav zaključak na odredbama čl. 6, 18. stav 1. i 19. stav 1. ZGZ. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi, suprotno tvrdnjama apelanata, utvrdili da je tuženi, kao investitor, građenjem, a nakon izvršene legalizacije, postao vlasnik predmetne ambulante s pravom korištenja zemljišta koje služi za upotrebu zgrade, za šta su dali jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na navode apelanata da su ništavi „pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom“ (član 10. ZGZ), Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, prema obrazloženjima osporenih odluka, ne radi o pravnim poslovima zaključenim protivno ograničenjima propisanim ZGZ, već o poslovima koji su u skladu sa ZGZ, za šta su redovni sudovi dali argumentirana i jasna obrazloženja. Stoga, Ustavni sud istaknute navode apelanata smatra neosnovanim. U odnosu na navode apelanata o povredi procesnog prava jer su obrazloženja osporenih odluka neargumentirana, nejasna i u suprotnosti sa izvedenim dokazima, Ustavni sud zapaža da su apelanti isticali navedene prigovore u izjavljenoj reviziji, koje je Vrhovni sud ispitao i dao obrazloženje zašto je istaknute navode smatrao neosnovanim. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1757/14 (Medžlis Islamske zajednice Mostar i… | Sudska praksa | Aktio