Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5460/14 (E. Z.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5460/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine u predmetu broj AP 5460/14, rješavajući apelaciju Esada Zukančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Zukančića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 029508 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 029508 14 Gž od 11. jula 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 029508 07 P od 28.
februara 2014. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Zukančić (daljnjem tekstu: apelant) iz Lišće - Prnjavor, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 16. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 029508 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 024770 14 Gž od 16. aprila 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 024770 07 P od 18. februara 2014. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 024770 07 P od 18. februara 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime nematerijalne štete, isplati naknadu u ukupnom iznosu od 22.000,00 KM po osnovima i u iznosima pojedinačno navedenim u izreci, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do konačne isplate. Apelant je obavezan da tuženoj isplati iznos od 2.187,50 KM na ime troškova parničnog postupka.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud na osnovu uvjerenja Saveza logoraša regije Banjaluka broj 642 od 15. avgusta 2007. godine te iskaza apelanta utvrdio da je apelantu priznat status logoraša u periodu od 1. juna do 20. septembra 1992. godine, po kojem osnovu apelant traži naknadu štete u predmetnoj parnici. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je apelant 1. juna 1992. godine, lišen slobode od strane pripadnika Vojske Republike Srpske, da je odveden u Dom kulture u Prnjavoru, gdje je zadržan sedam dana, a zatim u prostorije starog Pogona preduzeća “Sloga” u Prnjavoru, gdje je ostao do 20. septembra 1992. godine, za koje vrijeme je bio fizički zlostavljan i psihički maltretiran, te da je zbog zdravstvenih problema bio oslobođen obavljanja radne obaveze; da je nakon izlaska iz prostorija preduzeća “Sloga”, boravio u Lišnji do februara 1993. godine, kada je otišao u Njemačku, gdje je liječen i u septembru 1994. godine operisan zbog povreda kičme. Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, utvrdio da je apelant pretrpio povrede djelovanjem tupe i jake mehaničke sile u regiji cijele kičme, koje se kvalifikuju kao teške tjelesne povrede, zbog kojih je u operisan 1994. godine i da je posljedica tih povreda umanjenje životne aktivnosti od 25%, da liječenje apelanta traje i danas, da je apelant trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od četiri nedelje, srednjeg intenziteta četiri mjeseca i lakog intenziteta šest mjeseci, da su bolovi prisutni i danas, da je strah jakog intenziteta trpio tokom zarobljeništva i prije operacije u trajanju od dvije nedjelje, strah srednjeg intenziteta u trajanju od osam nedjelja i lakog inteziteta u trajanju od četiri mjeseca; da je tužbu sudu podnio 4. oktobra 2007. godine; da je tužena istakla prigovor zastare.
4. Osnovni sud je odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu apelanta a uzimajući u obzir i istaknuti prigovor zastarjelosti apelantovog potraživanja, zauzeo pravni stav da se radi o potraživanju iz perioda kada je u Republici Srpskoj bilo proglašeno ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, pa da su se rokovi počeli računati od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, to jest od 19. juna 1996. godine. Budući da je apelant tužbu za naknadu štete podnio 4. oktobra 2007. godine, to je Osnovni sud zaključio, da je apelantovo potraživanje zastarjelo u skladu sa odredbama člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je slijedom toga odlučio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 024770 14 Gž od 16. aprila 2014. godine, odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, ukazano je da je Osnovni sud cijenio provedene dokaze, nalaz i mišljenje vještaka, kao i činjenicu da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda domaćeg ili međunarodnog suda kojom je utvrđeno da je određeni izvršilac počinio neko od krivičnih djela za koje ne nastupa zastara krivičnog gonjenja čijim je izvršenjem apelant pretrpio štetu. Ukazano je da odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prva i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ne isključuju primjenu odredaba ZOO, koje propisuju rokove i uslove za zaštitu pojedinih prava. Imajući u vidu da su zakonska ograničenja u ostvarivanju prava, uključujući i rokove za realizaciju prava opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcionisanja pravnog sistema i da protek vremena kao u ovom slučaju ima karakter pravne činjenice koja uzrokuje prestanak nekog prava ili pravnog odnosa, Okružni sud je odbio je apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Također, Okružni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti koje bi spriječile apelanta (niti on tvrdi drugačije) da podnese tužbu za naknadu štete u zakonskim rokovima iz člana
376. ZOO-a, pa je on zbog vlastitog propusta pravilno odbijen sa tužbenim zahtjevom, budući da svoje ponašanje nije prilagodio važećim propisima (prvenstveno rokovima predviđenim ZOO-om).
6. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 029508 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te pravne stavove Osnovnog i Okružnog suda, koji su, i prema njegovom mišljenju pravilni. S tim u vezi, Vrhovni sud je, između ostalog, ponovio da je apelant priložio medicinsku dokumentaciju o svom liječenju koja potiče iz 1994. i 2005. godine. Ukazano je da nepostojanje medicinske dokumentacije o liječenju apelanta nakon 1994. godine, a prije 2005. godine, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke u pogledu intenziteta i dužine trajanja fizičkih bolova i straha, te utvrđeni procenat umanjenja životne aktivnosti, upućuju na zaključak da je u ovom slučaju liječenje apelanta faktički završeno i njegovo zdravsteno stanje stabilizovano još 1994. godine, kada su posljedice povređivanja apelanta dobile oblik konačnog stanja. Tada je apelant mogao znati za konačan obim fizičkih i duševnih bolova i straha koje je trpio i koje će trpiti usljed navedenog povređivanja. Kod ovakvog stanja stvari, kako je istakao Vrhovni sud, okolnost da je vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju naveo da liječenje i sada traje i da nije apsolutno završeno, te činjenica da je apelant priložio medicinsku dokumentaciju koja potiče iz 2005. godine, nisu od uticaja na trenutak saznanja apelanta za obim štete i sve njene elemente i početak toka roka zastarjelosti. Navedena dokumentacija, prema satvu Vrhovnog suda, ukazuje na posljedice i tegobe koje apelant ima usljed navedenog povređivanja, pa stoga ne mogu uticati na osnovanost prigovora zastare tužene, u smislu člana 376. stav 1. i 2. ZOO. Ovakav zaključak proizlazi iz činjenica da se u spisima ovog predmeta ne nalazi druga medicinska dokumentacija o liječenju apelanta, izuzev nalaza Vojne bolnice u Ulmu od 21. septembra i 19. oktobra 2005. godine i od 21. avgusta 1994. godine, te da je u nalazu i mišljenju vještaka od 18. januara 2014. godine, konstatovano postojeće stanje kao posljedica povređivanja.
7. Ukazano je da je apelant u tužbi koju je sudu podnio 4. oktobra 2007. godine, postavljenim tužbenim zahtjevom tražio naknadu nematerijalne štete po osnovu protivpravnog zatvaranja i lišenja slobode te da je podneskom od 21. februara 2014. godine, preinačio tužbu tako što je postavio zahtjev koji je odbijen pobijanom presudom, za naknadu nematerijalne štete na ime pretpljenih fizičkih bolova, straha i pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti. Apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je imao aktivno liječenje poslije 1994. godine, nego da je liječen i 2005. godine. Proizlazi da je apelant saznao za obim štete i sve elemente njene visine 1994. godine, uključujući i umanjenje životne aktivnosti, a najkasnije do 19. juna 1996. godine, od kog dana počinje teći subjektivni zastami rok iz člana 376. stav 1. ZOO. Kako je tužba podnesena po proteku subjektivnog roka od tri godine, odnosno tužbeni zahtjev koji je odbijen pobijanom presudom postavljen tek 21. februara 2014. godine, to je neosnovan revizioni prigovor da nije završeno liječenje tužioca i da po tom kriteriju nije zastarjelo potraživanje apelanta. Iz tih razloga nižestepeni sudovi su pravilno usvojili prigovor zastarjelosti koji je tužena istakla i pravilno su odbili tužbeni zahtjev.
8. Neosnovana je tvrdnja apelanta da su nižestepeni sudovi u razrješenju ove pravne stvari bili dužni primijeniti odredbu člana 377. ZOO-a. Ista bi bila tačna samo u slučaju da je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca krivičnog djela, iz kojeg je nastala šteta za kojeg je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, što je pravilno obrazložio drugostepeni sud. Kako apelant naknadu štete ne zahtijeva od štetnika (fizičkih lica koja su pravosnažnim presudama krivičnog suda oglašeni krivim za krivična djela za koja ne nastupa zastara krivičnog gonjenja), to nema mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO, koja govori o dužem zastarnom roku i koja se može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na treća lica koja odgovaraju za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela.
9. U konkretnom slučaju, odgovornost tužene kao pravnog lica po navodima apelanta zasnovana je na odgovornosti za drugog, u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO, a ne na njenoj direktnoj odgovornosti kao izvršiocu krivičnog djela, u smislu odredbe člana 154. stav 1. istog zakona. Direktna odgovornost i ne stoji, jer u vrijeme štetnog događaja nije bila zakonom predviđena krivična odgovornost pravnih lica, pa tužena nije ni mogla biti krivično odgovorna za izvršenje bilo kakvog krivičnog djela. Međutim, kada bi se prihvatilo da se u odnosu na tuženu može primijeniti rok zastare iz člana 377. stav 1. ZOO, a ne može se primijeniti, apelant u postupku koji je predhodio donošenju pobijane presude nije prezentovao pravosnažnu krivičnu presudu kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, koje bi bilo u uzročnoj vezi sa pretrpljenom štetom. To je u smislu pravila o teretu dokazivanja iz člana 123. Zakona o parničnom postupku bio obavezan, da bi ostvario pravo na računanje dužeg zastamog roka iz označene zakonske odredbe.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naveo je i povredu nekih drugih prava (prava život, zabranu torture, neljudsko ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje, ropstvo i prinudni rad, slobodu i sigurnost ličnosti) kao i povrede prava iz Ustava Republike Srpske, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Suštinski, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO koje, prema apelantovoj ocjeni, u konkretnom slučaju nisu primjenjive.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i ostalih prava koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
15. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO, koja propisuje opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete.
16. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastite stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba. Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Evropskog suda prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje.
17. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci AP 4288/11 predmetni slučaj analizirao i u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. U tom kontekstu Ustavni sud je istakao da „Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne“. U tom kontekstu, Ustavni sud je ukazao „da ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO-a pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima“ (op. cit. AP 4288/11, tač.33. i 34).
18. Ustavni sud naglašava da je pri odlučivanju u konkretnom predmetu uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, navedenu praksu Evropskog suda i relevante stavove Ustavnog suda navedene u odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je zaključeno da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
19. Stoga se Ustavni sud, imajući u vidu da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja naknade nematerijalne štete u smislu relevantnih odredbi ZOO, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine.
20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u konkretnom slučaju pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 672/14 od 8. decembra 2015. godine i AP 3829/13 od 12. maja 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman