Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3281/14 (Republika Srpska)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Ratna šteta
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 1, 377
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3281/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3281/14, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Republike Srpske.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 051796 14 Gž od 27. maja 2014. godine.
Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini, podnijela je 16. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 051796 14 Gž od 27. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 051796 12 P od 17. decembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i tužilaca Fehime Hadžić, Amele Hadžić i Almina Hadžića (u daljnjem tekstu: tužioci), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 14. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužioci su 24. novembra 2016. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok Apelacioni sud i Osnovni sud nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 051796 12 P od 17. decembra 2013. godine obavezana je apelantkinja da tužiocima, na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika, isplati iznos od po 15.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su tužioci 30. oktobra 2012. godine podnijeli tom sudu tužbu protiv apelantkinje radi naknade nematerijalne štete, te da su u predmetnoj tužbi istakli da je prvotužiteljka supruga, a drugotužiteljka i trećetužilac djeca Suada Hadžića (u daljnjem tekstu: srodnik tužilaca), koji je lišen života 7. maja 1992. godine u Brčkom. Osnovni sud je naveo da je na osnovu Potvrde Udruženja porodica nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 138/07-2011 od 25. jula 2011. godine utvrdio da je, prema dostupnim informacijama i izjavama svjedoka, srodnik tužilaca ubijen 7. maja 1992. godine u Brčkom, da nije bio pripadnik policijskih niti bilo kojih drugih oružanih formacija, te da je svrstan u kategoriju civilnih žrtava rata. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 180 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkih lica usljed akata nasilja ili terora i prilikom javnih demonstracija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
6. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju utvrdio da je srodnik tužilaca kao civilno lice zajedno sa drugim muškarcima odveden od pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS) u kasarnu, a potom u grad radi čišćenja stakla. Takođe, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da od njegovog odvođenja tužioci nisu imali nikakvih saznanja o njegovom životu, te da je tek 2006. godine njegovo tijelo pronađeno u masovnoj grobnici. Budući da je u vrijeme dešavanja štetnog događaja bila osnovana i proglašena Republika Srpska (Deklaracijom o proglašenju Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini broj 02-72/92), Osnovni sud je naveo da je apelantkinja odgovorna za prouzrokovanu štetu aktom nasilja ili terora kao društveno-politička zajednica na čijoj teritoriji je šteta nastala. Osnovni sud je ukazao da je apelantkinja, koja je vršila kontrolu vlasti na području tadašnje opštine Brčko, bila dužna da spriječi nastanak nasilja u gradu, ali da to nije učinila. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla apelantkinja. Naime, Osnovni sud je naveo da iako je izostao krivični postupak i ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda u krivičnom postupku, šteta koju su tužioci pretrpjeli prouzrokovana je takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava u odnosu na koja djela ne nastupa zastarjelost krivičnog gonjenja (član 100 Krivičnog zakona SFRJ). Osnovni sud je naveo da, stoga, ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane tim krivičnim djelom shodno odredbama člana 377 ZOO-a, koje odredbe ne isključuju mogućnost da se izuzetno (kao u konkretnom slučaju) u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela.
7. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P 051796 14 Gž od 27. maja 2014. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi da je predmetno potraživanje zastarjelo, te da se zastrani rok iz člana 377 ZOO-a može primijeniti samo onda ako je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost lica za učinjeno krivično djelo. Naime, Apelacioni sud je naveo da odredbe člana 377 ZOO-a ne isključuju mogućnost da se izuzetno, u parničnom postupku, kao prethodno pitanje utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela, radi ocjene zastare, a sve u cilju zaštite prava oštećenog na naknadu štete, u situaciji kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se nije mogao provesti ili dovršiti krivični postupak. Apelacioni sud je ukazao da je srodnik tužilaca prisilno odveden od pripadnika Vojske RS i ubijen, na što upućuju činjenice da je ekshumiran iz masovne grobnice u Goricama, te da je evidentiran kao civilna žrtva rata (potvrda Udruženja nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko distrikta Bosne i Hercegovine). Apelacioni sud je naveo da navedene okolnosti i činjenice dovoljno upućuju na zaključak da je prisilno odvođenje, a zatim i smrt srodnika tužilaca prouzrokovana izvršenjem nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, za koja djela ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja (član 100 KZSFRJ), a da samim tim nije nastupila ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane tim radnjama. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, apelantkinja navodi da se odredbe člana 377 ZOO-a mogu primijeniti samo ako je pravosnažnom osuđujućom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost lica za učinjeno krivično djelo.
b) Odgovor na apelaciju
9. Tužioci su naveli da postoje ozbiljne indicije da je smrt njihovog srodnika nastala izvršenjem krivičnog djela, a da to što organi krivičnog gonjenja nisu otkrili ubicu njihovog srodnika, ne može značiti da je zbog toga došlo do zastarjelosti potraživanja naknade štete ili da ne postoji odgovornost apelantkinje, koja nije spriječila ubijanje civila u Brčkom. Tužioci smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pravilno primijenili odredbe člana 377 ZOO-a, te da su pravilno zaključili da potraživanje naknade štete nije zastarjelo.
V. Relevantni propisi
10. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 180. st. 1. i 4.
Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.
Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo (1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
Kad zastarjelost počinje teći (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 377.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
11. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93) relevantna odredba glasi: Član 28.
U članu 180. st. 1. i 3. riječi: „društveno-politička zajednica“ zamjenjuju se riječju: „država“.
12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96) relevantna odredba glasi: Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), član 180. briše se.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 051796 14 Gž od 27. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 16. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
20. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu nematerijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na taj postupak.
21. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili odredbe člana 377 ZOO-a, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
22. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, objavljena na stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Apelacionog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
23. Ustavni sud podsjeća na to da je identično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 3979/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U navedenoj odluci Ustavni sud je usvojio apelantkinjinu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te slijedom toga ukinuo osporenu presudu Apelacionog suda u tom predmetu i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, nakon ukazivanja na relevantnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, u tački 34 naveo: „Ustavni sud podsjeća da je sporno pitanje koje se apelacijom postavlja pitanje proizvoljne primjene člana 377. ZOO-a u odnosu na apelanticu. Dakle, u vezi sa spornim pitanjem koje Ustavni sud mora raspraviti sa svih aspekata primjene citiranog člana, Ustavni sud zapaža da je apelantica obavezana na naknadu štete, shodno pretpostavljenoj, odnosno objektivnoj odgovornosti, u smislu člana 180. ZOO-a, važećeg u vrijeme štetnog događaja, pa Ustavni sud, prije svega, treba da raspravi pitanje primjenljivosti citiranog člana u kontekstu te okolnosti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je to pitanje raspravljao u citiranoj odluci (op. cit. AP 4128/10, tačka 43) u kojoj Ustavni sud nije našao proizvoljnost Vrhovnog suda u stavu da se odredba člana 377. ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a (podsjećanja radi u citiranom predmetu apelantica je, takođe, bila tužena strana).“
24. Nadalje, Ustavni sud je u tački 37 navedene odluke ukazao: „Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja u kontekstu spornih pitanja koja je istaknula apelantica, Ustavni sud smatra da se zauzeti stav iz citirane odluke može u cijelosti primijeniti i na ovu apelaciju. Dakle, imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376. i 377. ZOO-a, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud u okolnostima konkretnog slučaju prema apelantici nije mogao primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a, već isključivo odredbe člana 376. ZOO-a. Navedeno posebno što je apelantica u konkretnom slučaju, kao nesporno pasivno legitimisana, odgovarala za pričinjenu štetu po principu objektivne odgovornosti, u smislu odredbe člana 180. ZOO-a, u okolnostima kada je stav 4. citiranog člana (važećeg u relevantnom periodu) za takav vid posebne odgovornosti upućivao na primjenu opštih rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete. Navedeno upravo upućuje na zaključak da ni tada važeće odredbe člana 180. ZOO-a, koje je Apelacioni sud imao u vidu prilikom odlučenja, ne upućuju na primjenu rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete iz člana 377. ZOO-a, kako je to proizvoljno učinio Apelacioni sud u konkretnom slučaju.“
25. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 377 ZOO-a, koja su već bila predmet ocjene Ustavnog suda u odluci broj AP 3979/11. S obzirom na to, te podržavajući vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u konkretnom slučaju, odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istakla apelantkinja, proizvoljno primijenio odredbe člana 377 ZOO-a. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Apelacionog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi
26. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je Apelacioni sud proizvoljnom primjenom odredaba člana 377 ZOO-a odbio kao neosnovan apelantkinjin prigovor zastarjelosti potraživanja naknade nematerijalne štete.
28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman