Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4468/16 (I. D.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4468/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4468/16, rješavajući apelaciju Ismeta Dedića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Dedić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 K 018146 16 Kvlz od 15. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Dedić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, podnio je 26. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 K 018146 16 Kvlz od 15. septembra 2016. godine, kojom je kao neosnovan odbijen apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 018146 16 Kž od 26. februara 2016. godine, kojom je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 018146 15 K od 9. novembra 2015. godine, a kojom je apelant oglašen krivim zbog sticaja krivičnih djela, ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i nepružanje pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nesreći iz člana 414. stav 1. KZ, pa mu je za krivično djelo iz člana 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM, a za krivično djelo iz člana 414. stav 1. KZ novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, te mu je primjenom člana 42. KZ izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 1.700,00 KM. Osim toga, apelant je obavezan platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.075,10 KM (sudski paušal u iznosu od 150,00 KM, troškovi vještačenja po vještaku medicinske struke u iznosu od 425,10 KM i troškovi vještačenja po vještaku saobraćajne struke u iznosu od 500,00 KM), dok je oštećeni F. Č. sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant 29. novembra 2011. godine, oko 13:00 časova, na lokalnom putu Teslić-Blatnica, upravljajući autobusom marke „Iveco“, vlasništvo DOO „Tempoturist“ iz Teslića, započeo radnju preticanja mopeda marke „Tomos“ kojim je upravljao oštećeni i kojom prilikom je ostvario kontakt sa vozilom kojim je upravljao oštećeni, što je kod oštećenog za posljedicu imalo tešku tjelesnu povredu u vidu nagnječenja lijevog kuka, lijevog koljena i lijeve potkoljenice, oguljotine kože lijevog koljena i krvne podlive lijevog kuka i potkoljenice sa kompresijom krvnih sudova lijeve noge, usljed čega je oštećeni ostao na licu mjesta, dok se apelant navedenim vozilom udaljio sa lica mjesta, ostavivši bez pomoći oštećenog. Nadalje, konstatovano je da je apelant, na glavnom pretresu, nakon saslušanja svjedoka i vještaka za sudsku medicinu, koji je potvrdio navode optužbe da je oštećeni zadobio povrede koje predstavljaju tešku tjelesnu povredu, izjavio da priznaje krivicu za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te je na taj način prihvatio mišljenje vještaka o ovoj odlučnoj činjenici. Obzirom na okolnosti pod kojima je došlo do izvršenja krivičnih djela i ponašanje apelanta nakon izvršenja istih i stepen njegove krivice, zaključeno je da nije bilo osnova za primjenu uslovne osude, iz razloga što je apelant nakon izazivanja saobraćajne nesreće, u kojoj je oštećeni teško povrijeđen, napustio lice mjesta i ostavio oštećenog bez pomoći. Isto tako, zaključeno je da je apelant krivično djelo iz člana 410. stav 2. KZ učinio iz svjesnog nehata, dok je krivično djelo iz člana 414. stav 1. KZ učinio sa direktnim umišljajem. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da su zakonski osnovi za podnošenje ovog vanrednog pravnog lijeka vrlo restriktivno određeni i svode se na povrede KZ i isključivo na jednu od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka propisanih u članu 311. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske i to povredu prava na odbranu iz tačke g) stav 1. citirane zakonske odredbe. Shodno tome, zaključeno je da se apelantovim zahtjevom za zaštitu zakonitosti nastoji revidirati utvrđeno činjenično stanje, na način koji bi doveo do drugačije pravne ocjene revidirane činjenične podloge, a koja bi rezultirala donošenjem presude kojom se apelant oslobađa optužbe, jer djelo za koje se goni nije krivično djelo, pa kako navedeni argumenti po svom karakteru prvenstveno odražavaju prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja na kojem se zasniva pobijana presuda, to se ne može prihvatiti kao osnovan prigovor da je pobijana presuda donesena uz povredu KZ. Najzad, zaključeno je da je u predmetnoj pravnoj stvari apelantu, na osnovu odredbe člana 42. stav 1. KZ, za svako krivično djelo u sticaju utvrđena novčana kazna u skladu sa opštim pravilima o odmjeravanju kazne, propisanim odredbom člana 37. KZ, a zatim primjenom odredbi člana 42. stav 4. KZ izrečena jedinstvena novčana kazna, te da se apelantova tvrdnja da je prestrogo izrečena vrsta sankcije uz tvrdnju da je neadekvatna utvrđenim olakšavajućim oklnostima i da je trebalo izreći uslovnu osudu umjesto novčane kazne, ne može podvesti pod povredu KZ. Najzad, konstatovano je da zahtjevom za zaštitu zakonitosti nije preciziran ni jedan oblik povrede odredaba krivičnog postupka koji bi manifestovao povredu prava na odbranu kao bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. tačke g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, pa se uopšten prigovor o učinjenoj povredi bez konkretizacije njenih oblika ne može prihvatiti kao osnovan.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman