Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4295/16 (R.B.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Protek roka
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
- Dioba
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4295/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4295/16, rješavajući apelaciju R. B., na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. B.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 V 005110 15 Gž 2 od 21. januara 2015. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. B. podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kome se odlučuje po prijedlogu za ponavljanje postupka okončanog Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 V 005110 15 Gž 2 od 21. januara 2015. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. B.
protiv Zaključka Opštinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 V 005110 15 I od 14. decembra 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. B.
protiv Zaključka Opštinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 V 005110 15 I od 14. decembra 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. R. B. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 11. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u kojoj je ukazivao na kršenje njegovih ustavnih prava u različitim postupcima pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Opštinskim sudom u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Opštinski sud). Apelant je 4. januara 2017. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio apelaciju na propisanom obrascu, te tačno naznačio odluke koje osporava apelacijom. U konačnici, predmetna apelacija je podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 23 0 V 005110 15 Gž 2 od 21. januara 2015. godine, zbog dužine trajanja postupka u kome se odlučuje po prijedlogu za ponavljanje postupka okončanog Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 V 005110 15 Gž 2 od 21. januara 2015. godine i protiv Zaključka Opštinskog suda broj 23 0 V 005110 15 I od 14. decembra 2016. godine.
2. Osporenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 V 005110 15 Gž 2 od 21. januara 2015. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Opštinskog suda broj 23 0 V 005110 14 V 2 od 6. novembra 2014. godine od 6. novembra 2014. godine kojim je, u postupku radi diobe nekretnine, obavezan apelant (kao protivnik predlagača) da predlagateljici (F. B.) na ime razlike vrijednosti dodijeljene manje stambene površine u porodičnoj kući isplati određeni novčani iznos, te na ime troškova za izvođenje građevinskih radova u svrhu funkcionalnosti dodijeljenog dijela porodične kuće kao cjeline isplati određeni novčani iznos.
3. Apelant je 25. jula 2016. godine podnio prijedlog za ponavljanje vanparničnog postupka okončanog Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 V 005110 15 Gž 2 od 21. januara 2015. godine (o kojem, kako apelant navodi, još nije odlučeno).
4. F.B., kao tražilac izvršenja, podnijela je Opštinskom sudu prijedlog za izvršenje, protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu pravosnažnog Rješenja Općinskog suda broj 23 0 V 005110 14 V 2 od 6. novembra 2014. godine (koje je potvrđeno osporenim Rješenjem Kantonalnog suda), radi izvršenja na nepokretnosti. Opštinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 23 0 V 005110 15 I od 9. decembra 2015. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje. U predmetnom izvršnom postupku, Opštinski sud je donio Zaključak o prodaji nepokretnosti broj 23 0 V 005110 15 I od 14. decembra 2016. godine (kojim je određena druga prodaja usmenim javnim nadmetanjem). Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, te zbog dužine trajanja postupka odlučivanja o apelantovom prijedlogu za ponavljanje postupka. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Protek roka u odnosu na osporeno Rješenje Kantonalnog suda
7. U odnosu na osporeno Rješenje Kantonalnog suda broj 23 0 V 005110 15 Gž 2 od 21. januara 2015. godine, Ustavni sud ističe da nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema navedene odluke, budući da je apelant 25. jula 2016. godine podnio prijedlog za ponavljanje vanparničnog postupka okončanog osporenom odlukom Kantonalnog suda, pa se podrazumijeva da je osporenu odluku primio prije podnošenja navedenog prijedloga. Apelant je 11. novembra 2016. godine podnio predmetnu apelaciju Ustavnom sudu, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno Rješenje Kantonalnog suda.
II.U odnosu na dužinu trajanja postupka odlučivanja o apelantovom prijedlogu za ponavljanje postupka
8. Ustavni sud ukazuje da u pogledu apelacionih navoda o povredi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na dužinu trajanja postupka u kojem se odlučuje o njegovom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog vanparničnog postupka, da je prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučuje o građanskim pravima i obavezama apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kome se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. ne raspravlja se o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva ili osnovanosti krivične optužbe), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponavljanje postupka (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP 1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stavak 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedno, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja u predmetnom postupku, ne odlučuje o građanskim pravima i obavezama apelanta, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučuje o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupaka koji je pravosnažno okončan. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
III.Povreda prava na pravično suđenje u odnosu na osporeni Zaključak Opštinskog suda
9. S obzirom da je apelant osporio Zaključak Opštinskog suda, koji je donesen u izvršnom postupku, kao i sam izvršni postupak, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
10. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
11. Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim Zaključkom Općinskog suda ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
IV.Povreda prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek u odnosu na osporeni Zaključak Općinskog suda
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na djelotvorni pravni lijek svode na tvrdnju da je osporeni zaključak donesen na osnovu rješenja o izvršenju kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažnog Rješenja Opštinskog suda broj 23 0 V 005110 14 V 2 od 6. novembra 2014. godine (o diobi nekretnina), a da to rješenje (o diobi nekretnina) nije u skladu sa presudom o utvrđivanju bračne stečevine. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman