Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1629/14 (M. S.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1629/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1629/14, rješavajući apelaciju Miljana Sekulovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj /94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Miljana Sekulovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 004740 12 Gž od 13. marta 2014. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miljan Sekulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 7. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 004740 12 Gž od 13. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 004740 10 P od 18. novembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i JP „Putevi Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore 26. i 31. oktobra 2016. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 1. novembra 2016. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 004740 10 P od 18. novembra 2011. odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 3.050,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju je Osnovni sud naveo da je na osnovu provedenih dokaza nepobitno utvrđeno da je apelant vlasnik parcele precizirane u obrazloženju presude, te da je tuženi prilikom izgradnje javne ceste Foča-Ustiprača, bez prethodno sprovedenog postupka eksproprijacije, zauzeo dio predmetne parcele preko koje je izgrađen javni put i pri tome uništio građevinske objekte i stabla voća koji su se nalazili na tom dijelu parcele. Osnovni sud je naveo da je osnovan prigovor tuženog o zastarjelosti apelantovog potraživanja. Naime, Osnovni sud je zaključio da je prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi zasnovan na odredbama člana 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju apelant za štetu pričinjenu na njegovoj parceli saznao 1994. godine, kada je izgrađena cesta preko dijela njegove parcele, a tužbu u ovom predmetu je podnio 17. avgusta 2010. godine. Pored navedenog, Osnovni sud je zaključio da nije osnovana apelantova tvrdnja da predmetno potraživanje nije zastarjelo shodno odredbama člana 25 stav 4 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojim je propisano da, u slučaju građenja na tuđem zemljištu, vlasnik zemljišta može tražiti uspostavljanje prijašnjeg stanja u roku od tri godine od dana završetka građevinskog objekta, te je u vezi s tim zaključio da je apelant zakasnio i s tužbenim zahtjevom za povrat dijela predmetne nepokretnosti, a posebno imajući u vidu da je izgrađena trajna cesta. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja osnovan, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev i donio presudu kao u dispozitivu.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 94 0 P 004740 12 Gž od 13. marta 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravno stanovište prvostepenog suda, te je zaključio da je prvostepeni sud u pogledu prigovora tuženog o zastarjelosti potraživanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se na odredbu člana 376 ZOO. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da u smislu odredaba navedenog člana, rokovi počinju da teku od nastanka štete, odnosno saznanja za štetu. S obzirom da je u konkretnom slučaju šteta nastala 1994. godine, kada je apelant i saznao, a tužbu je podnio tek 17. avgusta 2010. godine, to je, prema mišljenju Okružnog suda, protekao i subjektivni trogodišnji zastarni rok koji se računa od dana saznanja za štetu i učinioca, te objektivni petogodišnji rok (koji je počeo da teče od 19. juna 1996. godine kao dana ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja), računajući od dana nastanka štete, čime je, prema obrazloženju Okružnog suda, zastarjelo i apelantovo potraživanje. Dalje, Okružni sud je istakao da je odbijanje tužbenog zahtjeva nesporno miješanje u apelantovu imovinu, ali da su članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju propisani i uslovi pod kojima se pojedinac može lišiti imovine, a u konkretnom slučaju došlo je do nemogućnosti ostvarivanja apelantovog prava zbog zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da su rokovi propisani članom 376 st. 1 i 2 ZOO takvi da suštinski ne onemogućavaju, niti otežavaju ostvarivanje prava na naknadu štete, te se mogu primijeniti i u konkretnom slučaju, iz čega proizlazi da je primjena navedenih odredbi u javnom interesu.
7. Okružni sud je, takođe, istakao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 25 stav 5 ZOSPO. S tim u vezi Okružni sud je naveo da, u smislu navedenog člana, graditelj može biti samo lice koje može biti nosilac prava svojine, pa se, prema obrazloženju Okružnog suda, na građenje koje obavlja društveno-pravni subjekat na tuđem zemljištu, kao što je u konkretnom predmetu slučaj, ove odredbe ne primjenjuju. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je u njegovom slučaju izvršena faktička eksproprijacija bez bilo kakvog dokumenta i plaćanja naknade, zbog čega i nije bilo moguće primijeniti odredbe ZOO, kako su to učinili redovni sudovi, već je odluku trebalo donijeti isključivo na osnovu Zakona o eksproprijaciji.
b) Odgovor na apelaciju
9. Osnovni sud je naveo da je osporena presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nisu povrijeđena Ustavom zagarantovana prava na čiju povredu ukazuje apelant. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
10. Tuženi je naveo da u cijelosti ostaje pri svim navodima i podnescima koje je izjavio i podnio u toku postupka pred redovnim sudovima i da u tom postupku nije došlo do povrede apelantovih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
V.Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.
12. Zakon o javnim putevima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/04, 51/04, 73/08 i 106/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Javni putevi su dobra u opštoj upotrebi i u svojini Republike Srpske.
Upravljanje, održavanje, građenje i zaštita puteva je djelatnost od posebnog interesa za Republiku Srpsku.
Na javnim putevima se mogu sticati prava korišćenja i prava službenosti za postavljanje objekata i uređaja od javnog interesa, pod uslovom da ostvarena prava ne ugrožavaju nesmetano i bezbjedno odvijanje saobraćaja i ne nanose štetu putu, putnim objektima i putnom pojasu.
13. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
Član 6. st. 1. i 2.
(1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).
(2) Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.
Član 77.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 8/96, 15/96 i 64/04).
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 004740 12 Gž od 13. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
20. U vezi s primjenjivošću člana 6 stav 1 Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
21. Ustavni sud zapaža da je sporno pitanje u stvari da li je predmetno apelantovo potraživanje, kako tvrdi Okružni sud kao sud koji je donio konačnu odluku, zastarjelo, odnosno da li je sporno pitanje zastarjelosti potraživanja raspravljeno uz korektnu primjenu materijalnog prava.
22. U vezi s tim spornim pitanjem, Ustavni sud podsjeća na to da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje, u kontekstu odluka redovnih sudova koji su u konačnici zbog zastare i nedostatka pasivne legitimacije odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta Prnjavor-Čelinac isplati naknadu, razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 2986/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 35). Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci, raspravljajući gotovo identično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja pošao od usaglašenog pravnog shvatanja redovnih sudova iz oba entiteta (Sud Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud FBiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud u Distriktu Brčko BiH), usvojenog na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci podsjetio na to da je na navedenim panelima raspravljano pitanje zastarjelosti potraživanja u slučaju izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava svojine fizičkih ili pravnih lica na nepokretnostima iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji (u praksi poznatija kao faktička eksproprijacija). U citiranoj odluci je istaknuto da je usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva imajući u vidu da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava svojine, pa je osnov tužbenog zahtjeva u stvari zahtjev za povrat svojine. Ustavni sud podsjeća i na to da su redovni sudovi prilikom raspravljanja tog spornog pitanja na panelima imali u vidu da pravo da se zahtijeva povrat svojine ne zastarijeva, pa da shodno tome ni zahtjev za traženu naknadu ne zastarijeva. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje raspravljao i u predmetu broj AP 2676/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2676/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
23. Dovodeći navedeno u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se takvo stanovište u cijelosti može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo sporno apelantovo pravo na spornoj nepokretnosti, zatim da je odlukom Vlade Republike Srpske iz 1997. godine utvrđen opšti interes za izgradnju magistralnog puta Ustiprača-Foča, ali da, u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, eksproprijacija nije izvršena, već je izvršena tzv. faktička eksproprijacija bez sprovođenja zakonom propisanog postupka, da je izgradnjom puta apelantova sporna nepokretnost uništena, da u takvim okolnostima povrat predmetne nepokretnosti, odnosno povrat u prijašnje stanje, više nije bio moguć (kako je u stvari primarno i glasio tužbeni zahtjev), da je u postupku faktičke eksproprijacije apelant nesporno lišen svoje imovine, pa u takvim okolnostima ni zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) nije mogao zastarjeti. Stoga je, shodno navedenom, i u konkretnom slučaju Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 376 ZOO utvrđujući zastaru potraživanja, jer se citirane odredbe ZOO nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj budući da potraživanje koje proističe iz tzv. faktičke eksproprijacije ne podliježe zastari. Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući svoju praksu iz citiranih odluka, Ustavni sud zaključuje da je i u predmetnom slučaju osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je ovu praksu slijedio i u nizu drugih predmeta (vidi, Ustavni sud, Odluka br. AP 4457/11 od 18. novembra 2014. godine, AP 1706/12 od 17. marta 2015. godine i AP 4731/12 od 21. jula 2015. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. Ustavni sud, kao što je to učinio i u Odluci broj AP 2676/11 (op. cit. AP 2676/11 tačka 33) smatra svrsishodnim podsjetiti i na stanovište iz Odluke (op. cit. AP 2986/11 tač. 33 i 34) u vezi s pasivnom legitimacijom tuženog, čime se Osnovni sud i Okružni sud u konkretnom slučaju nisu bavili (pitanjem pasivne legitimacije tuženog u kontekstu istaknutog prigovora), imajući u vidu da je potraživanje zastarjelo. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, podržavajući svoju dosadašnju praksu, utvrdio povredu prava na pravično suđenje i u tom segmentu jer su redovni sudovi ocijenili opravdanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod tuženog (takođe JP „Putevi“ RS), ukazavši na to da se to pitanje treba raspraviti shodno Zakonu o eksproprijaciji i članu 207 ZOO.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u segmentu zastare potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.
28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman