Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4444/16 (Općina Kakanj)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4444/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4444/16, rješavajući apelaciju Općine Kakanj, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Kakanj, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Mal 031641 15 Gž od 22. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vesna Ajanović, Općinski prvobranilac, podnijela je 24. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Mal 031641 15 Gž od 22. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom knačnom odlukom obavezana je apelantica da tužiteljici (E. Š.) na ime naknade nematerijalne štete (za pertrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah) isplati određeni novčani iznos.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je 22. aprila 2014. godine tužiteljicu ugrizao pas lutalica u predijelu lijeve potkoljenice i desne šake i da se tužiteljica obratila HMP DZ Kakanj gdje joj je ukazana ljekarska pomoć. Nadalje, konstatovano je da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra J. H. proizilazi da je tužiteljica pretrpjela fizičku bol jakog intenziteta u trajanju od nekoliko sati, zatim bol srednjeg intenziteta u trajanju od deset dana, te bol slabog intenziteta u trajanju od mjesec dana. Također, konstatovano je da je tužiteljica pretrpjela i strah jakog intenziteta u trajanju od nekoliko sati, a u narednih mjesec dana strah srednjeg intenziteta i dalje trpeći simptome anksioznosti. Shodno tome, konstatovano je da iz odredbi člana 27. stav 1., 28. stav 4. i 29. stav 1. Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, te odredbe člana 4. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i člana 3. stav 2. tačka f. Zakona o komunalnim djelatnostima proizilazi da su jedinice lokalne samouprave, odnosno općine, grad, odgovorne za napuštene i izgubljene životinje, te i njihovo uklanjanje sa javnih površina, a što proizilazi iz odredbe člana 6. Zakona o komunalnim djelatnostima. U vezi s tim, zaključeno je da se apelantica prenošenjem obavljanja pojedinih komunalnih djelatnosti na druge osobe, u konkretnom slučaju Zavod za planiranje i izgradnju Općine Kakanj, ne oslobađa obaveze vršenja nadzora i poduzimanja mjera osiguravanja pravilnog djelovanja tih osoba, a ne oslobađa se niti odgovornosti za štetu koja nastane radi propusta u njihovom radu, pa prema tome, u okviru svojih djelatnosti ima obavezu da vodi adekvatnu brigu o zaštiti i smještaju napuštenih i izgubljenih životinja. Dakle, zaključeno je da je apelantica odgovorna za štetu koju je pričinio pas lutalica, iz razloga što je propustila da sa područja grada ukloni pse lutalice, što je njena zakonska obaveza utvrđena navedenim zakonskim odredbama. Osim toga, Kantonalni sud konstatuje da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i visinu nematerijalne štete, vodeći računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom, u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, u skladu sa Orijentacionim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete. Pored toga, zaključeno je da nije osnovan prigovor apelantice u kome ističe doprinos tužiteljice nastanku štete, iz razloga što apelantica na ove okolnosti nije predložila niti izvela dokaze kojima bi se potvrdilo da je tužiteljica svojim radnjama doprinijela da dođe do nastanka štete ili da šteta bude veća, odnosno da je izazvala napad psa lutalice. Najzad, Kantonalni sud navodi da ne smatra cjelishodnim da se predmetni postupak prekine i da se predmet predoči Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine radi ocjene ustavnosti odredaba članova 27., 28. i 29. stav 1. Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, kako to žalbom predlaže apelantica, kod činjenice da je navedeni zakon u primjeni od 2009. godine, te da je i apelantica, prema Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, imala mogućnost sama predočiti ovo pitanje ukoliko je isto smatrala spornim.
3. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman