Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5003/14 (E. B.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5003/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. siječnja 2017. godine, u predmetu broj AP-5003/14, rješavajući apelaciju Endina Bešlije, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Endina Bešlije podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 058688 10 Gž od 28. listopada 2014. godine , zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Endin Bešlija (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Nedim Begović, odvjetnik iz Visokog, podnio je 24. studenog 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 058688 10 Gž od 28. listopada 2014. godine

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 058688 08 P od 30. rujna 2009. godine, obvezan je tuženi „Bosna-sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos od 689,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 6. svibnja 2008. godine pa do isplate, te da mu isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 4.802,00 KM počev od 6. svibnja 2008. godine pa do 9. listopada 2008. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.464,12 KM. U obrazloženju navedene presude, Općinski sud između ostalog naveo da je odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 386 stavak 1 ZPP, pri čemu je konstatirao da se troškovi postupka sastoje od takse na tužbu u iznosu od 180.09 KM, takse na presudu u iznosu od 30,00 KM te troškova zastupanja apelanta po punomoćniku i to troškova sastava tužbe od 19. rujna 2008. godine u iznosu od 360,00 KM, pristupa punomoćnika apelanta na ročište od 17. ožujka 2009. godine (100%) u iznosu od 240,00 KM, pristupa punomoćnika apelanta na ročište održano dana 9. rujna 2009. godine (100%) u iznosu od 240,00 KM, troškova vještačenja po vještaku prometne struke u iznosu od 200,00 KM, troškova dnevnica za putovanje punomoćnika apelanta iz sjedišta odvjetničkog ureda u iznosu od 40,00 KM, troškova upotrebe vlastitog automobila punomoćnika apelanta za dolazak u Sarajevo iz Visokog u iznosu od 96,00 KM, naknade za odsustvo iz odvjetničkog ureda u iznosu od 720,00 KM, te PDV 17% u iznosu od 358,03 KM što ukupno iznosi 2.464,12 KM sve u skladu sa Zakonom o sudskim taksama i važećom odvjetničkom tarifom.

3. Nezadovoljan navedenom presudom tuženi je izjavio žalbu, a presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 058688 10 Gž od 28. listopada 2014. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako da je tuženi dužan apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.117,45 KM, dok je u ostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da kada je u pitanju odluka o troškovima parničnog postupka osnovano žalba tuženog prigovara da je ista pogrešno zasnovana na odredbi članka 386. stavak 1. ZPP-a, jer apelant sa tužbenim zahtjevom nije u cijelosti uspio u parnici. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da se prema stanju spisa nakon podnošenja tužbe tokom vođenja parnice vrijednost predmeta spora mijenjala, zbog toga što je apelant snizio tužbeni zahtjev, pa je prvostupanjski sud bio dužan utvrditi parcijalni stranački uspjeh u sporu u stadiju postupka prije sniženja tužbenog zahtjeva i za te pravne radnje obračunati troškove prema vrijednosti predmeta spora navedenoj u tužbi,a nakon toga parnične troškove obračunati prema vrijednosti sniženog tužbenog zahtjeva i uspjeh cijeniti dovođenjem u vezu visine tužbenog zahtjeva nakon sniženja i visine usvojenog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da je prema stanju spisa - priloženom troškovniku, apelantu prije pripremnog ročišta od 17. ožujka 2009. godine, na kojem je snizio tužbeni zahtjev, pripada naknada troškova na ime nagrade za sastav tužbe putem odvjetnika u iznosu od 360,00 KM sa 17% PDV-a, ukupno 421,90 KM, a tuženom na ime sastava odgovora na tužbu putem odvjetnika pripadaju troškovi u iznosu od 360,00 KM. Kako je do sniženja tužbenog zahtjeva došlo zbog isplate od strane tuženog nespornog iznosa štete od 4.802.00KM, to u tom stadiju postupka obzirom na visinu zahtjeva označenog u tužbi od 6.003,06 KM apelantu za navedenu radnju sastava tužbe pripada 80 % zatražene nagrade odvjetnika ili iznos od 337,50 KM, a tuženom za radnju sastava odgovora na tužbu 20 % nagrade ili iznos od 72,00 KM, što je sazmjerno njihovom uspjehu u stadiju postupka prije sniženja tužbenog zahtjeva. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da kada je u pitanju naknada troškova za zastupanje apelanta na pripremnom ročištu od 17. ožujka 2009. godine, na kojem je snižen tužbeni zahtjev na iznos od 1.201,06 KM, te naknada troškova za zastupanje na glavnoj raspravi od 9. rujna 2009. godine, na kojoj je tužbeni zahtjev dalje snižen na iznos od 689,00 KM, pravilno je prvostupanjski sud obračun nagrade odvjetniku u pogledu tih izdataka vršio prema vrijednosti spora nakon sniženja tužbenog zahtjeva, u iznosu od po 240,00 KM, shodno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u F BiH, sa 17% PDV-a, ukupno po 280,80 KM. Međutim, Kantonalni sud je naveo da osnovano žalba prigovara da je u tim stadijima postupka sud uspjeh stranaka trebao cijeniti dovođenjem u vezu sniženog tužbenog zahtjeva sa visinom usvojenog tužbenog zahtjeva od 689,00 KM, jer kada se na takav način izvrši obračun troškova, apelantu od nagrade za zastupanje na pripremnom ročištu u iznosu od 280,80 KM, obzirom na sniženi tužbeni zahtjev (1.201,06 KM) i usvojeni tužbeni zahtjev (689,00 KM), pripada 57,40% ili iznos od 161,06 KM, te puni iznos nagrade od 280,80 KM za zastupanje na glavnoj raspravi obzirom da je sud tužbeni zahtjev snižen na glavnoj raspravi usvojio u cijelosti. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da troškovi apelanta za radnje sastava tužbe i zastupanja po odvjetniku iznose 779,36 KM. Pri tome, po nalaženju Kantonalnog suda, parcijalni uspjeh stranka u postupku se treba cijeniti ne samo kvantitativno nego i kvalitativno kako obzirom na osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva. Obzirom da je tuženi tokom postupka osporavao visinu materijalne štete pričinjene apelantu, čija visina u momentu podnošenja tužbe nije mogla biti poznata ni sudu ni strankama, zbog čega je izvršeno vještačenje po vještaku saobraćajne struke za koje je apelant predhodno snosio troškove u iznosu 200,00 KM, to se takvi troškovi priznaju apelantu u cijelosti, kao i troškovi sudske takse na tužbu ( 180,09 KM) i takse na presudu (39,00 KM), bez obzira u kojem su stadiju postupka nastali, pa ukupni troškovi apelanta iznose 1.189,45 KM. Kada su u pitanju dosuđeni putni troškovi punomoćniku apelanta na relaciji Visoko - Sarajevo - Visoko i troškovi za odsustvo iz odvjetničkog ureda, Kantonalni sud je naveo da tuženi osnovano prigovara da kao stranka koja je izgubila parnicu nije dužna da snosi te troškove. Kantonalni sud je naveo da shodno stanovištu koje je zauzela sudska praksa u slučaju kada stranka u postupcima odlučivanja o građanskim pravima i obvezama pred sudom za zastupanje ovlasti odvjetnika čiji je ured van sjedišta suda ona ima obvezu da sama snosi troškove koji su njenom punomoćniku zbog toga prouzrokovani. Dakle, izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom je osobni izbor stranke, pa te troškove u parnici stranka koja nije uspjela u sporu nije dužna da snosi odnosno nadoknadi, što tuženi osnovano ukazuje u žalbi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantu na ime troškova parničnog postupka pripada iznos od 1,189,45 KM, a tuženom iznos od 72,00 KM, jer mu obzirom na uspjeh žalbenog postupka, po nalaženju ovog suda, ne pripadaju troškovi za sastav žalbe, pa kada se tako obračunati troškovi prebiju proizilazi da je tuženi dužan apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.117,45 KM. Stoga je Kantonalni sud naveo da je primjenom odredbe članka 229. točka 4. ZPP-a rješenje o troškovima postupka, sadržano u prvostupanjskoj presudi, preinačio kao u izreci ove presude.

4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, i pravo na slobodu kretanja roba i usluga, kapitala i osoba iz članka I/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je između ostalog naveo da je Kantonalni sud preinačavajući prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškove postupka koji se o odnose na troškove u svezi dolaska njegovog punomoćnika iz sjedišta svojeg odvjetničkog ureda u Visokom u sjedište suda u Sarajevo, apelantu povrijedio pravo na pristup sudu i pravno na izbor odvjetnika. Također, apelant je naveo da u Zakonu u parničnom postupku nigdje ne navodi koji su to troškovi učinjeni kao izdaci u toku ili povodom parničnog postupka, a da Tarifa o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika propisuje visinu nagrade za svaku radnju koju poduzme odvjetnik, zbog čega smatra da su sudovi u takvoj situaciji obvezni da primjenjuju Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Osim navedenog, apelant je naveo da je ograničavanje prava odvjetnika da zastupa interese stranke na području cijele teritorije BiH direktno u suprotnosti sa člankom I/4. Ustava BiH a što se opet veže i za prava na imovinu i prava na pravično suđenje, jer je apelant kao osoba koja prima u slugu, ne može biti ograničena na jedan teritorij. S tim u vezi, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine presudu Kantonalnog suda.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu svojih ustavnih prava, u suštini, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Razmatrajući navode apelanta kojima osporava zaključak Kantonalnog suda koji je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, sukladno članku 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice, odbio apelantov zahtjev za nakadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojemu je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice, obzirom da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke, i da te troškove u parnici nije dužna da snosi odnosno nadoknadi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kako što je navedeno, domaći sudovi su „tumači“ relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud ukazuje da se troškovi postupka dosuđuju stranci u postupku, a ne njenom punomoćniku, i da isti zaista i predstavljaju izdatke nastale povodom postupka, za koje je isključivo sud ovlašten da ocijeni da li su bili potrebni radi vođenje parnice. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvnecije, očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Također, razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da mu je kao korisniku usluga odvjetnika povrijeđeno pravo na slobodu kretanja roba, usluga, kapitala i osoba iz članka I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud nalazi da Kantonalni sud na navedeni način, nije onemogućio apelanta u izboru odvjetnika koji je apelanta i zastupao tokom postupka, već je tumačeći relevantne zakonske odredbe samo našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine također očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5003/14 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio