Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4641/16 (M.N. i d.o.o. „Fas-Mal” Sanski Most i „Auto Hari” d.o.o. Sanski Most)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4641/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4641/16, rješavajući apelacije d.o.o. „Fas-Mal” Sanski Most i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

d.o.o. „Fas-Mal” Sanski Most i „Auto Hari” d.o.o. Sanski Most protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Ip 013520 16 Pž 4 od 13. oktobra 2016. godine;

M.N. protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 091258 16 Gž od 21. septembra 2016. godine;

u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

d.o.o. „Fas-Mal” Sanski Most i „Auto Hari” d.o.o. Sanski Most protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Ip 013520 16 Pž 4 od 13. oktobra 2016. godine;

M.N. protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 091258 16 Gž od 21. septembra 2016. godine;

u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4641/16 1.d.o.o. „Fas-Mal” Sanski Most i „Auto Hari” d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju zakonski zastupnici – direktori Edina Šekić i Kemal Škrgić, podnijeli su 8. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Ip 013520 16 Pž 4 od 13. oktobra 2016. godine. Apelanti su, također, tražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će naložiti Općinskom sudu u Sanskom Mostu da zastane sa provođenjem radnji u izvršnom predmetu broj 22 0 Ip 013520 15 Ip 3, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u predmetnoj apelaciji.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, u izvršnom predmetu tražitelja izvršenja „HETA“ d.o.o. Sarajevo (pravni sljednik Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo) protiv izvršenika d.o.o. „Styromal“ Sanski Most u stečaju, d.o.o. „Fas-Mal” Sanski Most i „Auto Hari” d.o.o. Sanski Most (apelanata), radi izvršenja na nekretnininama izvršenika, odbijena je kao neosnovana žalba prvoapelanta i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 5. aprila 2016. godine u pobijanom dijelu (stav 1 izreke kojim je odbijen prigovor prvoapelanta izjavljen protiv rješenja od 1. septembra 2015. godine), dok je po službenoj dužnosti preinačio prvostepeno rješenje u stavu 2 izreke tako da je prigovor drugoapelanta (naslovljen kao žalba) protiv rješenja od 1. septembra 2015. godine odbačen kao neblagovremen.

3. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je u postupku provođenja izvršenja na založenim nekretninama izvršenika d.o.o. „Styromal“ Sanski Most, rješenjem Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 ST 052481 13 ST od 17. februara 2014. godine nad imovinom istog otvoren stečajni postupak, pa je na osnovu zapisnika sa ispitnog ročišta, tražilac izvršenja podnescima od 3. i 5. novembra 2014. godine predložio nastavak izvršnog postupka u odnosu na izvršenike d.o.o. „Fas-Mal” Sanski Most i „Auto Hari” d.o.o. Sanski Most (apelante), te je rješenjem broj 22 0 lp 013520 15 lp 3 od 1. septembra 2015. godine sud prihvatio prijedlog tražioca izvršenja za nastavak izvršnog postupka u odnosu na apelante kao izvršenike-založne dužnike na koje je izvršenik d.o.o. „Styromal“ Sanski Most prenio nekretnine (zk. ul. broj 1446 k.o. Sanski Most III, parcela broj 1.465/27, upisana na ime d.o.o. „Fas-Mal” Sanski Most kao vlasnika, dok je u ,,C“ listu upisan „Auto Hari” d.o.o. Sanski Most kao vlasnik na 99 godina, na poslovnoj zgradi u privredi izgrađenoj po pravu građenja i kao vlasnik prava građenja upisan) opterećene hipotekom u korist tražioca izvršenja, a radi osiguranja dospjelog i neplaćenog potraživanja u iznosu od 2.764.196,48 KM. Dakle, izvršenik d.o.o. „Styromal“ Sanski Most u stečaju više nije vlasnik navedenih nekretnina koje su predmet izvršenja, jer je isti Ugovorom o prenosu prava vlasništva broj OPUIP: 150/2012 od 10. februara 2012.godine prenio pravo vlasništva na prvoapelanta (kao osnivački udio koji je d.o.o. „Styromal“ Sanski Most unio u d.o.o. „Fas-Mal” Sanski Most), tako da navedene nekretnine iz zk. ul. broj 1446 k.o. Sanski Most III više nisu u sastavu stečajne mase izvršenika d.o.o. „Styromal“ Sanski Most u stečaju, a protiv „Auto Hari” d.o.o. Sanski Most izvršenje je određeno jer isti na predmetnoj nekretnini ima upisano pravo građenja.

4. Imajući u vidu naprijed navedeno činjenično utvrđenje, koje izvršenici (apelanti) nisu uspjeli dovesti u sumnju izjavljenom žalbom, Kantonalni sud smatra da je u obrazloženju pobijanog rješenja prvostepeni sud pravilno zaključio da razlozi izvršenika iz prigovora nisu bili razlozi iz člana 47. ZlP-a, a niti drugi razlozi koji bi mogli sprečavati izvršenje, što prihvata i ovaj sud, tako da su razlozi prvostepenog suda iz obrazloženja pobijanog rješenja pravilni i zakoniti. Naime, obzirom da je rješenjem prvostepenog suda od 14. februara 2012 .godine određeno izvršenje protiv izvršenika d.o.o. ,,Styromal“ Sanski Most i to na navedenim nekretninama zabilježbom u katastarskim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti, prodajom i namirenjem iz iznosa dobijenog prodajom, na osnovu rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 022-0-lp-07-000 027 od 23. februara 2007. godine kao izvršne isprave, kojim je konstituisano založno pravo (hipoteka) na nekretnimama, a kasnije rješenjem broj 022-0-Dn-z-l2-000369 od 21. februara 2012. godine je određena i uknjižba hipoteke na nekretninama žalitelja upisanim u z.k. ul. broj 1446 k.o. Sanski Most III u korist ,,HETA“ d.o.o. Sarajevo, čime je uspostavljena hipoteka za navedeno potraživanje, tako da se ista ne može odvojiti od nekretnine bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine, pa se žalba izvršenika-apelanata ukazuje kao neosnovana, zbog čega je prvostepeno rješenje (stav 1 izreke) valjalo potvrditi. U odnosu na preinačeni dio prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud propustio odlučiti o prigovoru drugoapelanta (koji je podnesen 9. novembra 2015. godine i naslovljen kao žalba protiv rješenja od 1. septembra 2015. godine) zbog čega je navedeno rješenje u stavu 2 izreke preinačeno po službenoj dužnosti. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja.

2. AP-4674/16

5. M.N. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 10. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 091258 16 Gž od 21. septembra 2016. godine. Apelantica je, također, tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje na ½ predmetnih nekretnina koje predstavljaju njenu bračnu stečevinu do okončanja postupka u predmetu broj 71 0 P 227727 15 P koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci.

6. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika G.M. i apelantice i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je djelomično usvojen prigovor izvršenika G.M. na način što je izmijenjeno rješenje o izvršenju od 1. oktobra 2013. godine u dijelu kojim je određena visina novčanih potraživanja tražitelja izvršenja (Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banjaluka) na način što je određen ukupan iznos potraživanja tražitelja izvršenja u iznosu od 78.953,42 KM umjesto ranije određenog iznosa od 94.760,26 KM.

7. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je u predmetnom izvršnom postupku, prema zapisniku Osnovnog suda od 28. februara 2008. godine proizilazi da je u prisustvu povjerioca (tražioca izvršenja) i dužnika (izvršenika G.M.) doneseno rješenje kojim je dužnik saglasan da se odredi založno pravo radi obezbjeđenja novčanog potraživanja povjerioca opisanog u prijedlogu i ugovoru o kreditu, da je potvrđeno da su se stranke sporazumjele o postojanju potraživanja u iznosu do 79.801,16 KM po ugovoru broj 1633-197865 od 20. februara 2008. godine, te da se nekretnine odnose na predmetne nekretnine upisane u zk. ul. br. 497 k.o. Ramići k.č. br. 916/4, upisane u PL 115/9 k.o. Ramići, k.č. br. 119/3. Dalje, obzirom da je u toku predmetnog izvršnog postupka došlo do promjene vlasnika na predmetnoj nekretnini, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredbe člana 72 stav 3 Zakona o izvršnom postupku, a kojom je propisano da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika nepokretnosti kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Naime, kod činjenice da je izvršenik G.M. vlasništvo na parceli stekao darovnim ugovorom, sudsko poravnanje sačinjeno 26. novembra 2013. godine u Osnovnom sudu ne utiče na drugačiju odluku u ovom izvršnom predmetu, jer su apelantica i N.M. kao supružnici i roditelji G.M. predmetnu nekretninu 2004. godine poklonili sinu, iz kojeg razloga i njihovo sudsko poravnanje da im je to zajednički stečena imovina sa nalogom da se kao takva upiše sa suvlasništvom od po ½ dijela ne utiče na upisano založno pravo tražioca izvršenja na toj nepokretnosti. Ovo iz razloga što apelantica i N.M. nisu pravosnažnom sudskom odlukom osporili ugovor o darovanju koji je bio osnov 2004. godine za upis G.M. kao vlasnika predmetne nekretnine sa 1/1 dijela, niti su pravosnažno utvrdili ništavom tu založnu izjavu. Imajući u vidu navedeno, proizilazi da nije bilo razloga ni da se odlučuje o prigovoru trećeg lica-apelantice, jer je ista sada označena kao izvršenik, niti kod ovakvog stanja činjenica ima mjesta primjeni odredbe člana 69. Zakona o izvršnom postupku koja se odnosi na izvršenje na suvlasničkom dijelu, sijedom čega su žalbe izvršenika G.M. i apelantice odbijene, a prvostepeno rješenje primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o praničnom postupku u vezi sa članom 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku potvrđeno, zaključio je na kraju Okružni sud.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4641/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

11. S obzirom da apelanti osporavaju rješenjâ nadležnih sudova koja su donesena u izvršnim postupcima, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se ti postupci tiču određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

12. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

13. U konkretnim slučajevima, osporenim rješenjima su odbijene kao neosnovane žalbe apelanata podnesene u postupku izvršenja pravosnažnih odluka na osnovu kojih su određena predmetna izvršenja. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnim izvršnim postupcima nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupci koji su rezultirali osporenim rješenjima ne uživaju zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama u odnosu na osporena rješenjâ redovnih sudova, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)..

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati prijedloge apelanata za donošenje privremenih mjera.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4641/16 (M.N. i d.o.o. „Fas-Mal” Sanski… | Sudska praksa | Aktio