Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1975/14 (M. Š.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1975/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1975/14, rješavajući apelaciju Mustafe Šemića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mustafe Šemića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002396 13 Rev od 31. januara 2014. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Šemića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002396 13 Rev od 31. januara 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 002396 12 Gž od 6.
decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 002396 05 P od 30. novembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mustafa Šemić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 29. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 002396 13 Rev od 31. januara 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 002396 12 Gž od 6. decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 002396 05 P od 30. novembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda kao i od tužitelja „Hypo Steiermark Kraftfahrzeung und Maschinenleasing“ Gmbh Gratz, Austrija (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 7. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 18. maja 2016. godine, dok tužitelj nije odgovorio na apelaciju. Također, od Općinskog suda je zatražen na uvid spis broj 58 0 P 002395 05 P, koji je taj sud dostavio 5. decembra 2016. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelj je 12. decembra 2005. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelanta radi duga od 57.282,30 KM (29.287,69 eura) sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. augusta 2005. godine do isplate. Predmetni dug je nastao zbog apelantovog neplaćanja dospjelih obaveza proizašlih iz Ugovora o lizingu pokretnina broj 199210013 od 26. septembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o lizingu) koji je apelant zaključio sa tužiteljem. U podnesenoj tužbi je predloženo i izdavanje sudske mjere osiguranja – zabrane apelantu, kao vlasniku SZR „Bazar“ iz Mostara, „dalje korištenje, otuđenje ili opterećenje“ stvari taksativno navedenih u tužbi.
6. Ustavni sud konstatira da iz spisa Općinskog suda proizlazi da je, nakon prijema tužbe, Općinski sud prvu radnju u spisu preduzeo 16. juna 2009. godine, dostavivši tužitelju poziv za plaćanje sudske takse, koji je ponovio 24. augusta 2009. godine i 29. aprila 2010. godine.
7. Općinski sud je 27. augusta 2010. godine poslao apelantu tužbu na odgovor, te je, budući da se apelant nije nalazio na adresi iz tužbe, 3. februara 2011. godine, od tužitelja zatražio da uredi tužbu, što je tužitelj uradio 10. februara 2011. godine. Apelant je 19. februara 2011. godine primio tužbu sa prilozima na odgovor.
8. Odlučujući u predmetnom postupku, Općinski sud je pripremno ročište od 17. maja 2011. godine odložio na saglasan prijedlog stranaka, te je pripremno ročište održao 1. septembra 2011. godine, kada je tužitelj povukao prijedlog za osiguranje sudske mjere osiguranja. Na održanom pripremnom ročištu tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način da je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati dug od 45.188,003 eura, odnosno iznos od 88.380,10 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 29. augusta 2011. godine do isplate. Tom prilikom je apelant izjavio „ističem da činim nespornim svoja dugovanja prema tužitelju. Dug ću po dogovoru izmiriti kad budem imao novčanih sredstava. Ne protivim se preciziranom tužbenom zahtjevu“. Ročište za glavnu raspravu je održano 10. novembra 2011. godine, kada je glavna rasprava završena. Apelant je i na tom ročištu izjavio da „su navodi iz tužbe tačni, nesporno je potraživanje tužitelja“.
9. Presudom broj 07 58 P 002396 05 P od 30. novembra 2011. godine, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev i apelant je obavezan da tužitelju isplati iznos od 88.380,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. augusta 2011. godine do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.840,92 KM. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke zaključile ugovor o lizingu, kojim je finansiran lizing nabavke pokretnina u ukupnoj vrijednosti od 41.530,00 eura, koji je trebao da plati u 60 rata po 839,48 eura mjesečno, a Aneksom ugovora o lizingu pokretnina od 26. septembra 2002. godine stranke su dodatno ugovorile uplatu još jedne dodatne rate u iznosu od 72,67 eura. Navedeno je da su predmet lizinga bili oprema i mašine, koje su navedene u računu firme ,,Deltra“ d.o.o. Ljubuški od 23. jula 2002. godine, koje je apelant preuzeo. Utvrđeno je da je kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja sklopljen sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnim stvarima, i da je Posebnim uvjetima ugovora o lizingu pokretnina propisano da ako korisnik lizinga, unatoč opomeni i naknadno odobrenom roku od dvije sedmice, zakasni s dvije dospjele rate lizinga ili s drugim dospjelim isplatama iz ugovora o lizingu, davalac lizinga ima izbor da zatraži da se odmah isplate sve preostale rate lizinga do kraja ugovora ili da raskine ugovor o lizingu uz očuvanje svojih prava po tački 8. Općih uvjeta. Navedeno je da je Općinski sud izvršio uvid i u Opće uvjete za ugovore o lizingu pokretnina, te uvid u izvod iz poslovnih knjiga tužitelja od 29. augusta 2011. godine iz kojeg proizlazi apelantov dug u ukupnom iznosu od 45.188,03 eura, što u protivvrijednosti iznosi 88.380,10 KM. Budući da je apelant učinio nespornim taj dug, to je Općinski sud primjenom odredaba čl. 17. i 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) udovoljio tužbenom zahtjevu.
10. Općinski sud je, radi odlučivanja po apelantovoj žalbi, 31. januara 2012. godine proslijedio predmetni spis Kantonalnom sudu.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 002396 12 Gž od 6. decembra 2012. godine, žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos od 88.380,10 KM, na način što je apelant obavezan da plati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 43.251,10 KM počev od 29. augusta 2011. godine do isplate, te u dijelu odluke o troškovima postupka na način što je apelant dužan naknaditi iznos od 5.881,60 KM (umjesto iznosa od 6.840,92 KM), dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je istakao da je apelant u pismenom odgovoru na tužbu učinio nespornim da je među strankama zaključen ugovor o lizingu pokretnina ali je osporio iznos duga koji je po njemu mnogo manji od iznosa navedenog u tužbi. Navedeno je da iz zapisnika sa pripremnog ročišta, koje je održano 1. septembra 2011. godine, a na kojem je tužitelj preinačio tužbu, proizlazi da je apelant ostao kod datog odgovora na tužbu te istakao da čini nespornim svoja dugovanja prema tužitelju i da će dug izmiriti kad bude imao novčanih sredstava, a to je isto izjavio i na glavnoj raspravi što je evidentno i iz zapisnika od 10. novembra 2011. godine. Također da je i u završnim riječima apelant istakao da su navodi tužbe tačni i da je nesporno potraživanje tužitelja. Prema tome, kako je zaključio Kantonalni sud, budući da apelant nije osporio potraživanje tužitelja na isplatu iznosa od 45.188,03 eura, odnosno 88.380,10 KM, to njegovi navodi u žalbi da nije priznao visinu duga nisu od utjecaja jer [apelant] ne mora izričito priznati tužbeni zahtjev ali isti nije osporio dugovanje učinivši nespornim potraživanje tužitelja, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kad je apelanta obavezao na isplatu iznosa kao u izreci. Ukazano je i da su Posebni uvjeti ugovora o lizingu pokretnina (na poleđini ugovora o lizingu pokretnina) sastavni dio ugovora o lizingu, a iz njega proizlazi da, ukoliko korisnik lizinga unatoč opomeni i naknadno odobrenom roku od dvije sedmice zakasni sa dvije dospjele rate lizinga ili drugim dospjelim uplatama, davalac lizinga ima pravo da zatraži da se odmah isplate sve preostale rate lizinga do kraja ugovora. Opći uvjeti za lizing pokretnih i motornih vozila su također bitni sastavni dio ugovora a što je evidentno i iz ugovora o lizingu pokretnina. Prema dokumentaciji spisa tužitelj je tužbu opredijelio prema Posebnim uvjetima ugovora za isplatu preostalih rata lizinga koje su bile dospjele do podnošenja tužbe, odnosno do pripremnog ročišta na kojem je tužitelj povećao tužbeni zahtjev.
13. Dalje, Kantonalni sud je istakao da na dospjele rate tužitelju pripadaju zatezne kamate, ali na obračunatu kamatu tužitelj nema pravo na zateznu kamatu jer je to u suprotnosti sa članom 279. stav 1. ZOO-a, niti se iznos neisplaćenih kamata može pripisivati glavnici i na tako uglavničeni iznos obračunavati zatezna kamata. Ukazano je da apelantov dug, prema izvodu iz poslovnih knjiga tužitelja iznosi 45.188,03 eura, od čega se iznos od 22.114,35 eura odnosi na glavni dug i troškove, a iznos od 23.073,68 eura na obračunatu kamatu, što prema srednjem kursu iznosi 43.251,90 KM, odnosno 45.128,20 KM, pa je ukupan dug u KM 88.380,10 KM. Zaključeno je da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer na obračunatu kamatu (protivvrijednost iznosa od 23.073,68 eura) tužitelj nema pravo na zateznu kamatu, pa je stoga prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kamatama na dosuđeni iznos tako da tužitelju pripadaju kamate samo na iznos od 43.251,90 KM. I odluku o parničnim troškovima je trebalo preinačiti jer žalba tuženog osnovano ukazuje da tužitelju nije trebalo priznati troškove za sastav prijedloga za sudsku mjeru osiguranja iznos od 820,00 KM, koji prijedlog je povučen. Ukazano je da apelantovi navodi da je predmet trebalo da bude zaveden u Ps nisu relevantni, a neosnovano je pozivanje u žalbi da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja ako se ima u vidu tačka 5. Posebnih uvjeta jer da je ugovorena primjena austrijskog zakona, a ovo ako se ima u vidu odredba člana 458. ZPP-a FBiH (prelazne i završne odredbe) u kojima jasno stoji koje će se odredbe primjenjivati do donošenja posebnog zakona.
14. Kantonalni sud je predmetni spis vratio Općinskom sudu 7. januara 2013. godine. Nakon toga, Općinski sud je 4. marta 2013. godine taj spis proslijedio Vrhovnom sudu na odlučivanje po apelantovoj reviziji.
15. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude broj 58 0 P 0023396 12 Gž od 6. decembra 2012. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 002396 13 Rev od 31. januara 2014. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio da su nižestepeni sudovi utvrdili da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o lizingu na iznos od 41.530 eura (račun 237/02); da je po Računu broj 273/02 od 23. jula 2002. godine sva ugovorena roba isporučena apelantu; da je predmetnim ugovorom propisano da ukoliko apelant zakasni sa isplatom dvije uzastopne rate, ugovorne obaveze dospijevaju u cijelosti; da je Ugovorom ugovoreno da tužitelj ima pravo da ukoliko dođe do kašnjenja isplate traži isplatu ostatka duga u cijelosti ili raskid ugovora: da je apelant zakasnio sa isplatom dvije uzastopne rate; da se od utuženog iznosa iznos od 22.114,35 eura odnosi na glavni dug i troškove – protivvrijednosti 43.251,90 KM, a iznos od 23.073,68 eura na obračunate ugovorene kamate – protivvrijednost 45.128,20 KM. Ponovljeni su pravni stavovi Općinskog suda i Kantonalnog suda.
16. Vrhovni sud je naveo da je, nasuprot tvrdnjama apelanta, u navedenoj činjeničnoj situaciji, Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo i odlučio kada je primjenom odredaba člana 279. stav 1. ZOO-a pobijanu odluku preinačio samo u dijelu odluke o kamatama i na način opisan u izreci presude tog suda. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je, u situaciji kada da su stranke zaključile ugovor o lizingu, tužitelj svoje obaveze ispunio, a apelant nije, da je pravo tužitelja da bira da li će tražiti ispunjenje ili raskid ugovora, da je tužitelj kao jedna od ugovornih strana izabrao da traži ispunjenje ugovora isplatu duga, da od utuženog iznosa glavni dug sa troškovima iznosi 22.114,35 eura (protivvrijednost 43.215,90 KM), a ugovorene kamate 23.073,68 eura (45.251,90 KM), drugostepena odluka donijeta uz pravilnu primjenu odredaba čl. 17. i 262. ZOO-a. Slijedom toga Vrhovni sud je reviziju odbio.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opisuje historijat predmetnog postupka te ponavlja razloge koje su naveli redovni sudovi u svojim odlukama. Prigovara stavu Kantonalnog suda, koji je potvrdio i Vrhovni sud, u dijelu kojim je obavezan da plati tužitelju iznos od 88.380,10 KM što predstavlja zbir iznosa glavnice i ugovorenih kamata te dodatno što je na iznos od 43.251,10 KM koji predstavlja iznos glavnog duga treba platiti i zateznu kamatu. Smatra da ne može platiti istovremeno i zatezne i ugovorene kamate. Prigovora da su se u predmetnom slučaju trebale primijeniti odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima i pogotovo ako se ima u vidu da je članom 5. Posebnih uvjeta ugovorena primjena austrijskih zakona, sudovi su svoje odluke isključivo donosili primjenom domaćih propisa. Dalje navodi da je predmetni postupak pokrenut 2005. godine, te da je okončan presudom Vrhovnog suda koju je apelant primio 28. februara 2014. godine, što je nedopustivo dugo. Navodi da „zbog neuobičajenog dugog trajanja spora trpi duševne bolove zadnjih devet godina, od kada traje postupak“, pa stoga traži naknadu u iznosu od 4.635,00 KM, „saglasno ustaljenoj praksi Ustavnog suda“.
II.Odgovor na apelaciju
18. Općinski sud je istakao da je, u konkretnom slučaju, nakon provedenog postupka donesena presuda koja se bazirala na utvrđenju suda u pravcu postojanja ugovorne obaveze što je i apelant kao tuženi učinio nespornim, te je slijedom toga utvrđena obaveza njenog ispunjenja, dok je Kantonalni sud u svojoj odluci preinačio tu presudu u dijelu dosuđene zakonske kamate, a koju odluku je potvrdio i Vrhovni sud. Dalje, Općinski sud je istakao da je svjestan činjenice da količina predmeta, uvjeti rada i broj uposlenika u pojedinom sudu ne predstavljaju valjan razlog koji utječe na zauzimanje stava o tome šta se ima smatrati razumnim rokom. Navedeno je da se u konkretnom slučaju radi o građanskoj parnici, a ne krivičnom postupku, a što se smatra bitnim faktorom, a kad se tome doda i činjenica da je predmetom spora isplata, te da je apelant u tom sporu tuženi koji je, kako je to vidljivo iz stanja spisa bio upoznat sa postojanjem ugovornog odnosa čije je ispunjenje tužbom traženo, jasno je da mu nisu niti mogla biti povrijeđena prava na suđenje u razumnom roku.
19. Vrhovni sud i Kantonalni sud su u kratkim odgovorima istakli da ostaju u cijelosti kod svojih odluka i da smatraju da nije došlo do povrede prava na koja je apelant ukazao. V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 17.
Član 60. stav 1.
(1) Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom.
f) Sporazum o mjesnoj nadležnosti Član 52.
(1) Ako zakonom nije određena isključiva nadležnost nekog suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stepenu sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uslov da je taj sud stvarno nadležan.
(2) Ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu mjesno nadležna dva ili više sudova u Federaciji, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stepenu sudi jedan od tih sudova ili neki drugi stvarno nadležni sud.
(3) Sporazum iz stava 2. ovog člana važi samo ako je pismeno sastavljen, ako su ga potpisale sve stranke i ako se tice određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.
(4) Ispravu o sporazumu tužilac mora priložiti uz tužbu.
(5) Ako tužba nije podnesena sudu na koji upućuje sporazum o mjesnoj nadležnosti tuženi može zahtijevati da se predmet ustupi tom sudu.
(6) Zahtjev iz stava 5. ovog člana tuženi može podnijeti najkasnije u odgovoru na tužbu, uz prilaganje isprave o sporazumu.
Član 458.
(1) Do dana donošenja posebnog zakona sudovi će u parničnom postupku primjenjivati odredbe čl. 46. do 68 i čl. 79. do 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 43/82 i 72/82) preuzetog Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički propisi ("Službeni list R BiH", broj 2/92).
(2) U odredbama članova navedenih u stavu 1. ovog člana rijeci: “Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija” zamjenjuju se riječima “Bosna i Hercegovina” u odgovarajućem padežu.
21. Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82) preuzet Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički propisi („Službeni list RBiH“ broj 2/92) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav 1 Ovaj zakon sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, porodične i imovinske odnosno druge materijalnopravne odnose s međunarodnim elementom.
1. Nadležnost suda i drugih organa SFRJ u stvarima s međunarodnim elementom Član 46. stav 1.
Nadležnost suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije postoji ako tuženi ima prebivalište odnosno sjedište u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
Član 49. stav 1.
Stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti stranog suda samo ako je bar jedna od njih strani državljanin ili pravno lice sa sjedištem u inostranstvu, a nije u pitanju spor za koji postoji, po odredbama ovog ili drugog saveznog zakona, isključiva nadležnost suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262. stav 1.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad se duguje Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.
Kamata na kamatu Član 279.
(1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospjela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno.
(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu.
(3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 002396 13 Rev od 31. januara 2014. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelant je osporenu presudu primio 28. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao segment navedenog prava, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
U odnosu na osporene presude
30. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, pored navoda o nerazumnoj dužini trajanja postupka, svode na navode da su redovni sudovi arbitrarno primijenili pozitivnopravne propise.
31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
33. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su navodi apelacije, faktički, ponovljeni navodi žalbe i revizije, te da su na sve te navode Kantonalni sud i Vrhovni sud odgovorili u svojim odlukama. Dalje, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o tome da se u konkretnom slučaju radilo povredi njegovog prava na pravično suđenje. Naime, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, usvojili tužbeni zahtjev kojim je apelant obavezan da plati tužitelju dug koji je nastao zbog njegovog neplaćanja obaveza proisteklih iz ugovora o lizingu, te, pri tome, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Dalje, Ustavni sud zapaža da je i sam apelant, kako to proizlazi iz dostavljenih dokumenata, priznao postojanje duga po navedenom osnovu.
34. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su sva tri redovna suda utvrdila da je tužbeni zahtjev osnovan, ali da su, za razliku od Općinskog suda, koji je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 88.380,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. augusta 2011. godine do isplate, Kantonalni sud i Vrhovni sud u svojim odlukama utvrdili da je apelant obavezan da tužitelju plati iznos od 88.380,10 KM, na način što je apelant obavezan da plati zakonsku zateznu kamatu samo na iznos od 43.251,10 KM počev od 29. augusta 2011. godine do isplate. Pri tome je Kantonalni sud istakao da na dospjele rate tužitelju pripadaju zatezne kamate, ali na obračunatu kamatu tužitelj nema pravo na zateznu kamatu jer je to u suprotnosti sa članom 279. stav 1. ZOO-a, niti se iznos neisplaćenih kamata može pripisivati glavnici i na tako uglavničeni iznos obračunavati zatezna kamata. Kako je utvrđeno da apelantov dug, prema izvodu iz poslovnih knjiga tužitelja, iznosi 45.188,03 eura, od čega se iznos od 22.114,35 eura (43.251,90 KM) odnosi na glavni dug i troškove, a iznos od 23.073,68 eura (45.128,20 KM) se odnosi na obračunatu kamatu, to je Kantonalni sud uz drugačiju primjenu materijalnog prava prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kamatama na dosuđeni iznos tako da tužitelju pripadaju kamate samo na iznos od 43.251,90 KM jer zaključio da na obračunatu kamatu (protivvrijednost iznosa od 23.073,68 eura) tužitelj nema pravo na zateznu kamatu, a koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
35. Dalje, u odnosu na apelantove navode da su se u predmetnom slučaju trebale primijeniti odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, Ustavni sud primjećuje da je tužitelj pravno lice sa sjedištem u Republici Austriji, a apelant fizičko lice sa prebivalištem u Bosni i Hercegovini. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant nije u odgovoru na tužbu niti na pripremnom ročištu ili ročištu za glavnu raspravu isticao bilo kakav prigovor koji se tiče eventualne mjesne ili stvarne nenadležnosti Općinskog suda za postupanje u predmetnom slučaju, nego je taj prigovor istakao u žalbi. Ustavni sud zapaža da je, u vezi s tim prigovorom, Kantonalni sud ukazao na odredbe člana 458. ZPP-a u kojima je propisano koje će se odredbe primjenjivati do donošenja posebnog zakona. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 458. stav 1. propisano da „do dana donošenja posebnog zakona sudovi će u parničnom postupku primjenjivati odredbe čl. 46. do 68. i čl. 79. do 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 43/82 i 72/82) preuzetog Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički propisi ("Službeni list RBiH" broj 2/92).“ Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 46. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima propisano da „nadležnost suda [Bosne i Hercegovine] postoji ako tuženi ima prebivalište odnosno sjedište u [Bosni i Hercegovini].“ Budući da je, u konkretnom slučaju apelant tuženi, da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta prema mjestu njegovog prebivališta, te da je, samim tim izabrao mjesno nadležni sud za postupanje u predmetnom slučaju a čemu apelant nije prigovarao, na šta je imao pravo u skladu sa odredbama člana 52. st. 5. i 6. ZPP-a kojima je propisano da „(5) Ako tužba nije podnesena sudu na koji upućuje sporazum o mjesnoj nadležnosti tuženi može zahtijevati da se predmet ustupi tom sudu. (6) Zahtjev iz stava 5. ovog člana tuženi može podnijeti najkasnije u odgovoru na tužbu, uz prilaganje isprave o sporazumu“, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim.
36. Iz navedenih razloga, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Osim toga, apelant nije svojim navodima ni na koji način doveo u pitanje poštovanje prava na pravično suđenje, niti je ponudio bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na suđenje u „razumnom roku“
37. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i s aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.
Relevantna načela
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo 12. decembra 2005. godine, koji je pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda od 31. januara 2014. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od osam godina i nešto duže od jednog mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi duga, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o osobito složenom predmetu.
42. Potom, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak ukupno trajao duže od osam godina, što je neprihvatljivo dug period. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni postupak trajao nešto kraće od šest godina (od 12. decembra 2005. do 30. novembra 2011. godine) te da je potom drugostepenom i trećestepenom sudu bilo potrebno relativno kratko vrijeme da odluče o apelantovoj žalbi i reviziji. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je Općinski sud, u početnoj fazi postupka bio potpuno pasivan četiri i po godine, te da je nakon toga prvu radnju preduzeo 16. juna 2009. godine, tražeći od tužitelja dostavu dokaza o uplati sudske takse, ne preduzimajući druge radnje koje bi vodile okončanju postupka niti se osvrćući na okolnost da je u tužbi bio podnesen i zahtjev za mjerom osiguranja, što je za Ustavni sud posebno neprihvatljivo. Pored toga, Ustavni sud zapaža da Općinski sud ni u odgovoru na apelaciju nije ponudio prihvatljivo obrazloženje za toliko trajanje postupka. U vezi s navedenim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, Uljar i ostali protiv Hrvatske, presuda od 8. marta 2007. godine, stav 37), gdje je zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak, jer odlučuju kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zajamčenim članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je period od osam godina i jednog mjeseca u kojem je okončan predmetni postupak a priori izvan razumnog roka. Njegova bi se dužina mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
44. Apelant je zatražio da mu se na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka dodijeli iznos od 4.635,00 KM. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu, Ustavni sud podsjeća da se dužina trajanja svakog konkretnog postupka posmatra kao cjelina i u skladu s tim utvrđuje eventualna povreda prava na donošenje odluke u razumom roku, kao segment prava na pravično suđenje. U tom kontekstu, Ustavni sud je i u konkretnom predmetu zaključio da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo, i to prije svega zbog potpune neaktivnosti Općinskog suda u dužem periodu. Međutim, budući da je apelant tek 19. februara 2011. godine primio tužbu sa prilozima na odgovor, proizlazi da je, za njega, parnica počela teći tek tada (član 60. stav 1. ZPP-a) te da prije toga objektivno nije mogao, kako navodi, „trpiti duševne bolove zadnjih devet godina, od kada traje postupak“. Slijedom toga, a uzimajući u obzir specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je apelantu dovoljna satisfakcija utvrđivanje kršenja njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, o kojim se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak trajao osam godina i nešto duže od jednog mjeseca, za što odgovornost snosi Općinski sud jer nije iskazao primjerenu ažurnost u vođenju i okončanju tog postupka.
48. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, budući da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni pozitivnopravnih propisa.
49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman