Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3396/14 („Gromex CO“ d.o.o., D. I.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javni interes
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Proporcionalnost
- Miješanje u imovinu
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Propisano zakonom
- Upravni spor
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o doprinosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o doprinosima
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3396/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3396/14, rješavajući apelaciju „Gromex CO“ d.o.o., Doboj Istok, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Gromex CO“ d.o.o., Doboj Istok, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 008664 12 U od 23. aprila 2014 godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Odbacuje se apelacija „Gromex CO“ d.o.o., Doboj Istok, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 008664 12 U od 23. aprila 2014 godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Gromex CO“ d.o.o., Doboj Istok, (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Brijesnice, kojeg zastupa Omer Konjić, advokat iz Tuzle, podnio je 18. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 008664 12 U od 23. aprila 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. augusta 2014. i 23. decembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) i Ministarstva finansija - Porezne uprave - Kantonalnog poreznog ureda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni porezni ured) zatraženo je 27. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 7. i 11. oktobra 2016. godine, Ministarstvo finansija 4. oktobra 2016. godine, dok je Kantonalni porezni ured odgovor na apelaciju dostavio 10. oktobra 2016. godine.
4. Ministarstvo finansija je na traženje Ustavnog suda 18. januara 2017. godine dostavilo izjašnjenje na pitanje koje rješenje Kantonalnog poreznog ureda je bilo predmet osporenog rješenja tog ministarstva, a 26. januara 2017. godine je dostavilo zaključak o ispravci greške u osporenom rješenju tog ministarstva.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Ministarstvo finansija je Rješenjem broj 03-15-31/10-A.D. od 25. marta 2010. godine uvažilo apelantov prijedlog za obnovu postupka, koji je okončan Rješenjem ovog organa broj 07-15-920/07 od 30. novembra 2007. godine tako što je poništeno Rješenje Ministarstva finansija broj 07-15- 920/07 od 30. novembra 2007. godine, Rješenje Kantonalnog poreznog ureda - Komisije za rješavanje žalbi broj 10-3-05-05-1-343/07 od 19. juna 2007. godine i Rješenje Odsjeka za inspekcijski nadzor broj 10-3-02-15-2-85-6/07 od 4. maja 2007. godine.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant prijedlog za obnovu postupka zasnivao na tvrdnji da mu je inspekcijskim nadzorom uslijedio dvostruki obračun javnih prihoda, obaveza poreza i doprinosa na isplaćene plaće za 1999. godinu, koje činjenice mu nisu bile poznate i koje nije mogao upotrijebiti u ranijem postupku. Ministarstvo finansija je ocijenilo da bi upotreba navedenih činjenica u ponovnom postupku dovela do drugačijeg odlučivanja o glavnoj stvari, pa je primjenom odredbe člana 246. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) uvažilo apelantov prijedlog. Navedenom odredbom je propisano da će se postupak okončan rješenjem obnoviti ako se nađu ili steknu mogućnosti da se upotrijebe novi dokazi koji bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja, te da se obnova postupka može tražiti ne samo zbog saznanja za nove činjenice već po stjecanju mogućnosti novih dokaza iz kojih bi se mogla izvesti drugačija odluka o glavnoj stvari. Slijedom navedenog, Ministarstvo finansija je zaključilo da je na navedeni način počinjena povreda odredbe člana 29. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o poreznoj upravi) kojom je propisano da se porezi i doprinosi ni u kom slučaju ne mogu dva puta naplatiti, te da je prvostepeni organ dužan u ponovnom postupku izvršiti ponovnu kontrolu apelantovog poslovanja.
Postupak okončan osporenom presudom
8. Rješenjem Kantonalnog poreznog ureda broj 10-3-02-15-2-85-31/07 od 22. septembra 2010. godine o dodatno utvrđenim obavezama, donesenom „u postupku inspekcijskog nadzora - ponovni postupak“, apelantu je naloženo „da izvrši uplatu dodatno utvrđenih obaveza prema ponovnom postupku po Zapisniku broj 10-3-02-15-2-85-28/2007 od 2.9.2010. godine“ u ukupnom iznosu od 1.049.696,70 KM prema rekapitulaciji dodatno utvrđenih obaveza kao u izreci rješenja.
9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalni porezni ured, postupajući u ponovnom postupku prema rješenju Ministarstva finansija od 25. marta 2010. godine, naveo da kako u prethodnom upravnom postupku predmet kontrole nije bila kontrola obračuna i uplate poreza i doprinosa na i iz plaća za 1999. godinu, kao i kontrola obračuna i uplate obaveza na dodatna primanja za 1999, to je zaključio da nije ni izvršen obračun obaveza za 1999. godinu, odnosno da nije ni moglo doći do dvostrukog oporezivanja, te zato što apelant kao porezni obveznik u ponovnom postupku nije predočio nikakvu novu dokumentaciju u smislu da dokaže dvostruko oporezivanje koje bi dovelo do drugačijeg činjeničnog stanja u odnosu na prethodni postupak. Na osnovu navedenog, Ministarstvo finasija je konstatiralo da je u potpunosti jasno da nije bilo dvostrukog obračuna poreza i doprinosa za plaće isplaćene za 1999. godinu i da nije bilo povrede člana 29. Zakona o poreznoj upravi. Dalje je navedeno da je ovim inspekcijskim nadzorom u ponovnom postupku izvršena kontrola obračuna i uplate doprinosa iz i na plaće za apelantove zaposlenike koji su obavljali poslove po osnovu redovnog i van redovnog radnog vremena. Istaknuto je da na osnovu raspoložive dokumentacije nije jasno „da li je apelant doprinose obračunavao za sva ta lica ili se utvrđene obaveze odnose samo na lica koja su bila prijavljena u radni odnos kod apelanta kao poreskog obveznika“, te da je inspekcijskim nadzorom izvršena kontrola obračuna doprinosa lica koja su bila prijavljena u radni odnos kod apelanta, tj. za koja je podnesena prijava na obrascu M4. Stoga je prema podacima na M4 obrascima za period od 1. januara 1997. do 31. decembra 1998. godine, kojim su utvrđena imena, period, radni staž i plaće radnika prijavljenih u radni odnos (kao u prilogu zapisnika od str. 10. do 14), te prema spiskovima o isplati plaća radnika (kao u prilogu zapisnika od str. 14. do 17), a u odnosu na dokumentaciju korištenu u prethodnom postupku, utvrđeno da su primanja radnika iskazana u „šiht listama“ veća od primanja iskazanih u spiskovima radnika za isplatu plaća. Prema tome je utvrđeno da apelant nije izvršio obračun poreznih obaveza, doprinosa shodno odredbi čl. 11. i 13. Zakona o doprinosima i Zakona o uvođenju doprinosa na plaću za finansiranje dijela socijalne zaštite za 1997. i 1998. godinu. Dakle, u poređenju s dokumentacijom korištenom u prethodnom postupku utvrđena je razlika plaća radnika iskazanih u „pregledima utroška radnog vremena“, „šiht listama“ i drugim dokumentima u odnosu na plaće iskazane u spiskovima radnika za isplatu plaća, te je utvrđeno da nije izvršen obračun propisanih obaveza doprinosa, zbog čega je u ponovnom postupku ponovo izvršena kontrola obračuna doprinosa za predmetni period (1997. i 1998. godinu), kako je to prikazano u tabelama na str. 5. i 6. rješenja, kao i obračun kamata prema članu 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na javne prihode po stopi od 0,04% za svaki dan zakašnjenja, zaključno sa 26. aprilom 2004. godine. Iz navedenog pregleda proizlazi da iznos ukupno obračunatih doprinosa na plaće apelantovih radnika za 1997. i 1998. godinu iznosi 295.488,04 KM i kamata u iznosu od 255.806,64 KM i ti iznosi predstavljaju apelantovu novoutvrđenu obavezu. Dalje je utvrđeno da je izvršena kontrola obračuna i uplate obaveza na dodatna primanja, za povremene i privremene poslove u skladu sa odredbama Zakona o porezu na plaću i odredbama Zakona o uvođenju doprinosa za finansiranje dijela socijalne zaštite, kao i primjenom Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH. Također je utvrđeno da apelant nije izvršio obračun i uplatu poreza na dodatna primanja zaposlenicima angažiranim za obavljanje povremenih i privremenih poslova za 1997. i 1998. godinu shodno odredbi člana 11. stav 3. Zakona o porezu na plaće, prikazano u tabelama na str. 8. i 9. rješenja za 1997. godinu, iz kojih proizlazi da isplaćene naknade za povremene i privremene poslove iznose 492.015,50 KM, da obračunati porez na dodatna primanja iznosi 147.604,35 KM, a da iznos kamata na navedeni period na ime poreza na dodatna primanja iznosi 143.108,65 KM. Pregled obračuna poreza na dodatna primanja sa obračunatom kamatom za 1988. godinu iznosi, i to za isplaćene naknade za povremene i privremene poslove u iznosu od 350.354,00 KM, obračunati porez na dodatna primanja u iznosu od 105.106,20 KM, a da iznos kamata na ime poreza na dodatna primanja u iznosu od 86.429,27 KM. Također je inspekcijskim nadzorom izvršena kontrola obračuna doprinosa za finansiranje socijalne zaštite sa obračunatom kamatom prikazane u tabelarnom pregledu na str. 10. rješenja. Imajući u vidu navedeno utvrđeno je da ukupne apelantove obaveze iznose 1.049.696,70 KM.
10. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je apelant 13. septembra 2010. godine uputio prigovor na zapisnik o inspekcijskom pregledu od 2. septembra 2010. godine, te je istaknuto da iz prigovora proizlazi da se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu materijalnog prava, da su se inspektori prilikom inspekcijskog nadzora koristili „indicijama“ kao sredstvom dokazivanja, pri tome zanemarujući da su posljednjim izmjenama Zakona o poreznoj upravi „indicije kao sredstvo dokazivanja ukinute; da su zanemarili listing pravnog sljednika Zavoda za platni promet, iz kojeg proizlazi da apelant zaključno sa 31. decembrom 2010. godine nema dospjelih, a neizmirenih obaveza ni po kom osnovu; da su koristili zapisnike Finansijske policije i da, unatoč višestrukom insistiranju da mu se stavi na uvid sva dokumentacija koja je korištena, smatra da su u ponovnom postupku inspektori proveli postupak po principu 'copy-paste'“, pri tome zanemarujući upute drugostepenog organa. Apelant, također, smatra da je nastupila zastara njegovih obaveza za period od 1997. do 1998. godine. Razmatrajući ove apelantove prigovore u smislu odredbi člana 64. Zakona o poreznoj upravi, Kantonalni porezni ured je ukazao da je inspekcijska kontrola apelanta kao poreznog obveznika izvršena u skladu sa uputama iz rješenja Ministarstva finansija od 25. marta 2010. godine, koje je doneseno na apelantov prijedlog na osnovu člana 255. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), kojim je njegov prijedlog uvažen i poništeno rješenje Porezne uprave od 19. juna 2007. godine i rješenje Odsjeka za inspekcijski nadzor od 4. maja 2007. godine. Odbijeni su kao neosnovani apelantovi navodi da su se u ponovnom postupku inspektori koristili indicijama kao dokaznim sredstvom jer je iz izvedenih dokaza utvrđeno da je inspekcijski nadzor izvršen na osnovu raspoložive dokumentacije poreznog obveznika, kao i obračuna poreznih obaveza, te da je shodno navedenom apelantu naloženo njihovo plaćanje u skladu s važećim zakonima. Također su odbijeni apelantovi navodi u pogledu dodatno obračunatih doprinosa na plaće za 1997. i 1998. godinu budući da je na osnovu raspoložive dokumentacije utvrđena razlika više isplaćenih plaća u odnosu na one koje je porezni obveznik prijavio Poreznoj upravi, te za koje nije izvršio obračun, niti plaćanje pripadajućih doprinosa na i iz plaća. Uvidom u prethodna rješenja o inspekcijskom nadzoru Kantonalni porezni ured je utvrdio da predmet kontrole, suprotno apelantovim navodima „o navodnom dvostrukom oporezivanju plaća za 1999. godinu“, nije bila kontrola obračuna i uplate poreza i doprinosa na i iz plaća za 1999. godinu, te jer apelant u ponovnom postupku nije predočio nikakvu novu dokumentaciju, odnosno dokaze o dvostrukom oporezivanju, kako je to konstatirano u zapisniku od 2. septembra 2010. godine, koji bi doveli do drugačijeg činjeničnog stanja u odnosu na prethodni postupak. Stoga je Kantonalni porezni ured utvrdio da u prethodnom inspekcijskom nadzoru nije moglo doći do dvostrukog oporezivanja obračuna i uplate poreza i doprinosa na i iz plaća za 1999. godinu, odnosno kršenja odredbe člana 29. Zakona o poreznoj upravi od strane prvostepenog organa. Dalje je odbijen apelantov prigovor da je nastupila apsolutna zastara utvrđenih obaveza za 1997. i 1998. godinu jer se radilo o ponovnom postupku koji je izvršen drugi put. Dakle, kako se radilo o upravnom postupku koji je prekidan više puta, te zato što je porezni obveznik svaki put koristio sve raspoložive pravne lijekove, utvrđeno je da nije moglo doći do zastare postupka. Navedeno iz razloga što je prvobitni zapisnik Finansijska policija sačinila 2004. godine i on je kao predmet kontrole obuhvatio 1997. i 1998. godinu, tako da je u ponovnom postupku inspekcijskim nadzorom vršena inspekcijska kontrola navedenog perioda. U vezi s tim je ukazano na odredbu člana 74a. Zakona o poreznoj upravi kojom je propisano da: „Zastarijevanje prava na razrez i naplatu poreza, kamata, troškova prinudne naplate i novčanih kazni se prekida svakom službenom radnjom nadležnog poreznog organa poduzetoj u cilju razreza i naplate poreza, i da poslije svakog prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a da vrijeme koje je prošlo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok zastare.“ Što se tiče apelantovih navoda da iz potvrde bivšeg Zavoda za platni promet od 13. septembra 2010. godine proizlazi da nema neizmirenih obaveza prema bivšim dobavljačima, obrazloženo je da je ovaj navod neosnovan zato što je utvrđeno da je navedena potvrda izdata u svrhu reguliranja apelantovog penzionog staža, te da se u druge svrhe ne može koristiti, a nju je apelant iskoristio kao dokazno sredstvo u predmetnom postupku što je, prema ocjeni Kantonalne porezne uprave, neprihvatljivo. Na kraju, Kantonalna porezna uprava je zaključila da apelantov prigovor smatra u cijelosti neosnovanim jer apelant nije na argumentiran način ponudio niti jedan dokaz koji bi doveo do drugačijeg činjeničnog utvrđenja u odnosu na prethodni postupak, na osnovu čega je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
11. Ministarstvo finansija je Rješenjem broj 03-15-1354/10 A.D. od 19. decembra 2011. godine, apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Kantonalne porezne uprave od 22. septembra 2010. godine, a ne kako je očiglednom greškom u uvodu, izreci i obrazloženju tog rješenja navedeno „broj 10-3-02-15-2-85-33/07 od 13.10.2010. godine“, odbilo kao neosnovanu (Ministarstvo finansija je, nakon traženja Ustavnog suda da se eksplicitno očituje koje rješenje je bilo predmet žalbenog postupka, donijelo Zaključak broj 03-15-1354/10 od 20. januara 2017. godine o ispravci rješenja kojim je ispravilo navedenu tehničku grešku tako što je u preambuli i dispozitivu svog rješenja od 19. decembra 2011. godine ispravilo tehničke greške na način da je konstatiralo da umjesto riječi „10-3-02-15-2-85-33/07 od 13.10.2010. godine“ treba da stoji „10-3-02-15-2-85-31/07 od 22.09.2010. godine“).
12. U obrazloženja rješenja je navedeno da je Ministarstvo finansija, uvidom u postupak inspekcijske kontrole izvršene u ponovnom postupku, a u vezi sa apelantovim žalbenim navodima od 8. oktobra 2010. godine, utvrdilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantu za period od 1. januara 1997. do 31. decembra 1998. godine naložio uplatu dodatnih obaveza u iznosu od 1.049.696,70 KM. Navedeno je da predmetni iznos predstavlja apelantove dodatno utvrđene obaveze po osnovu javnih prihoda, obračuna poreza i doprinosa na plaće za navedeni period konstatirane inspekcijskim nadzorom prvostepenog organa, Zapisnikom o izvršenom inspekcijskom pregledu broj 10-3-02-15-2-85-28/07 od 2. septembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: zapisnik). Ministarstvo finansija je, također, navelo da je prvostepeni organ u kontroli ispravnosti obračuna i uplate poreza na plaću za navedeni period, prilikom utvrđivanja svake porezne obaveze konstatirane u zapisniku i osporenom rješenju, postupio shodno relevantnim odredbama Zakona o poreznoj upravi, Zakona o porezu na plaću, Zakona o doprinosima, Zakona o računovodstvu i Zakona o visini stope zatezne kamate na javne prihode i drugim relevantnim propisima. Dakle, smatra da je prvostepeni organ za svaku obavezu naveo pravilan osnov za njezino utvrđivanje, izvorni knjigovodstveni dokument na osnovu kojeg je izvršen obračun poreza i doprinosa, čime je na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio citirane odredbe zakona, te je o tome dao detaljno obrazloženje. Daljnjim uvidom u spise predmeta Federalno ministarstvo finansija je „potvrdilo osnovanost nepravilnosti“ koje su konstatirane osporenim rješenjem i zapisnikom, ocijenivši da je njima dato jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu apelantovih navoda koji se odnose na dvostruko oporezivanje za 1999. godinu. U vezi s tim je obrazloženo da je u postupku ponovnog inspekcijskog nadzora utvrđeno da predmet prethodnog postupka nije bila kontrola apelantovog inspekcijskog poslovanja za 1999. godinu, te da apelant u vezi s tim navodima u ponovnom inspekcijskom nadzoru nije dostavio dokumentaciju iz koje bi se utvrdilo drugačije činjenično stanje od stanja utvrđenog u momentu kontrole. Također je istaknuto da su sve nejasnoće ukazane ranijim rješenjem Ministarstva u potpunosti razriješene i dati odgovori na sve ukazane nejasnoće i dileme tako da je u potpunosti pravilno utvrđeno činjenično stanje na koje je izvršena pravilna primjena odredbi materijalnog prava, koje i ovaj organ cijeni kao pravilno i na zakonu zasnovano. Ministarstvo finansija je dalje ocijenilo neosnovanim apelantove navode da je došlo do zastare navedenog utvrđenja za period od 1997. do 1998. godine s obzirom da je Ministarstvo finasija na apelantov prijedlog 2010. godine dozvolilo obnovu postupka, na koji način je na osnovu odredbe čl. 74. i 74a. Zakona o poreznoj upravi došlo do prekida zastare, pa poslije svakog prekida zastarijevanje počinje teći iznova u rokovima propisanim odredbama navedenog zakona, a vrijeme koje je isteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost. Osim toga, Ministarstvo finansija je navelo da s obzirom da je prvostepeno rješenje zasnovano na zakonu, to ostali apelantovi žalbeni navodi nisu osnovani i nisu mogli utjecati na drugačije rješenje ove porezno-upravne stvari, na osnovu čega je primjenom člana 237. stav 1. ZUP-a apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu.
13. Kantonalni sud je u upravnom sporu apelanta protiv rješenja Ministarstva finansija od 19. decembra 2011. godine, Presudom broj 03 0 U 008664 12 U od 23. aprila 2014. godine, apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
14. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je istakao da su upravni organi u ponovnom postupku inspekcijskog nadzora utvrdili pravno relevantne činjenice koje predstavljaju zakonski osnov za primjenu materijalnih propisa i donošenje odluke o utvrđivanju apelantovih dodatnih poreznih obaveza, koje nepravilnosti su detaljno obrazložene. S tim u vezi Kantonalni sud se pozivao na odredbe čl. od 64. do 67. Zakona o poreznoj upravi kojima je propisan postupak inspekcijskog nadzora od strane inspektora, odnosno drugih zaposlenika Porezne uprave ovlaštenih za obavljanje inspekcijskog nadzora pri ispitivanju i utvrđivanju tačne porezne obaveze poreznog obveznika. Također je istaknuto da su odredbom čl. 7. i 9. navedenog zakona propisana prava i obaveze Porezne uprave u okviru svojih ovlaštenja utvrđenih zakonima Federacije s ciljem vođenje upravnog postupka, odnosno bilo koje aktivnosti potrebne za provedbu poreznih zakona, dok je odredbom člana 36. navedenog zakona propisano da „izmirenje porezne obaveze“ podrazumijeva plaćanje ukupnog iznosa poreza, doprinosa i taksi, uključujući i pripadajuće kamate u skladu s poreznim zakonima i odredbama Zakona o doprinosima. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode u vezi s nepravilno utvrđenim činjeničnim stanjem u predmetnoj pravnoj stvari jer smatra da je u postupku inspekcijske kontrole prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantu za period od 1. januara 1997. do 31. decembra 1998. godine utvrdio i naložio plaćanje dodatnih obaveza po osnovu javnih prihoda u iznosu od 1.049.696,70 KM s pozivanjem na relevantne odredbe zakona. Dalje, Kantonalni sud smatra da su inspektori prilikom utvrđivanja svake apelantove porezne obaveze u zapisniku od 2. septembra 2010. godine konstatirali svaku apelantovu poreznu obavezu, da su naveli pravilan osnov za njihovo utvrđenje i izvorni knjigovodstveni dokument na osnovu kojeg je izvršen obračun poreza i doprinosa, čime je činjenično stanje u upravnom postupku potpuno i pravilno utvrđeno i na njega su pravilno primijenjene odredbe navedenih zakona, za što je dato detaljno obrazloženje u rješenju od 22. septembra 2010. godine. Također je navedeno da su sve nejasnoće u ponovnom postupku otklonjene i razjašnjene, te su dati svi odgovori na ukazane dileme. Istaknuto je da apelant neosnovano u tužbi ponavlja prigovor zastare potraživanja utvrđenih obaveza koje datiraju iz 1997- 1998. godine s obzirom da je, prema ocjeni Kantonalnog suda, dozvoljavanjem obnove postupka došlo do prekida zastare, pa kako je obnovljeni postupak pokrenut 2010. godine, od tada je zastara ponovo počela teći. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH (u daljnjem tekstu: ZUS). IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje navode apelant dovodi u vezu s povredom prava na rad. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je u ponovnom postupku prvostepeni organ, kako ističe, imao obavezu da otkloni nepravilnosti ukazane rješenjem Ministarstva finansija od 25. marta 2010. godine. Međutim, u ponovnom postupku, suprotno nalogu Ministarstva finansija, prvostepeni organ mu je rješenjem od 22. septembra 2010. godine naložio da izvrši uplatu dodatno utvrđenih obaveza prema zapisniku od 2. septembra 2010. godine u iznosu od 1.049.696,70 KM. Dalje, apelant navodi da je Kantonalni sud, bez upuštanja i bez ocjene bitnih navoda u odnosu na raniji inspekcijski pregled, za koji također smatra da je sačinjen „nestručno i da je površno proveden“, u potpunosti prihvatio ponovljeni inspekcijski nadzor, zbog čega smatra „da se u okolnostima konkretnog slučaja radi samo o prepisivanju ranijih zapisnika o inspekcijskom nadzoru“. Apelant dalje problematizira da mu je povrijeđeno „pravo na imovinu i rad“ i te navode dovodi u vezu s primjenom člana 7. Zakona o poreznoj upravi, ističući da mu je prilikom inspekcijskog nadzora izuzeta „dokumentacija i evidencije“, da mu nije dostavljena kopija navedenih dokumenata, zbog čega mu „uopšte nije jasno na osnovu čega je inspekcijski nadzor uopšte i izvršen“, što je sve za posljedicu imalo nemogućnost rada njegovog preduzeća.
16. U dopuni apelacije od 8. augusta 2014. godine apelant ponavlja navode iz apelacije, ponovo ukazujući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje „jer je kako ističe“ tokom trajanja predmetnog postupka bio u podređenom položaju budući da mu nije vraćena dokumentacija izuzeta u prethodnom inspekcijskom i jer mu nije dostavljena kopija navedenih dokumenata. Prema tome, s obzirom da nije imao svu dokumentaciju nije mogao dokazati činjenice koje su mu stavljene na teret, a koja mu je mogla poslužiti u toku dokazivanja uz angažiranje stručnog lica. U prilogu dopune apelacije, apelant je dostavio odgovor na njegov zahtjev od 18. jula 2014. godine kojim ga inspektori Kantonalne porezne uprave - Sektor za inspekcijski nadzor, obavještavanje i istrage obavještavaju da su, postupajući prema odredbi člana 79. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, od apelanta izuzeli određenu dokumentaciju (manjim dijelom u vidu originala, većinom u vidu fotokopija), te su je dostavili Tužilaštvu Tuzlanskog kantona na zahtjev istog, kod kojeg se dokumentacija još uvijek nalazi,o čemu su sačinili potvrde od 28. novembra 2008. i 15. decembra 2008. godine. Iz navedenih potvrda koje je apelant dostavio uz apelaciju proizlazi da je dokumentacija izuzeta na zahtjev Kantonalnog tužilaštva Tuzla broj Kt-1621/08.
17. U dopuni apelacije od 23. decembra 2014. godine apelant je u prilogu dostavio Presudu Kantonalnog suda broj 03 0 U 011506 13 U od 17. novembra 2014. godine, donesenu u postupku prinudne naplate poreznih obaveza. Tom presudom je uvažena apelantova tužba, te je poništeno rješenje Ministarstva finansija kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Odsjeka za prinudnu naplatu kojim je protiv apelanta pokrenut postupak prinudne naplate utvrđene porezne obaveze, te je vraćen na ponovni postupak Ministarstvu finansija.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da apelantove navode smatra neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Ministarstvo finansija ukazuje na hronologiju postupanja inspekcijskih organa u predmetnom postupku. Smatra da je osporenim odlukom Kantonalnog suda detaljno obrazložen i stav ovog organa s pozivanjem na propise koji reguliraju predmetnu oblast. Stoga apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.
20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni porezni ured, također, ističe da apelantove navode smatra neosnovanim posebno u dijelu u kojem apelant tvrdi „da su u ponovnom postupku korišteni raniji zapisnici“, ukazujući da iz Zapisnika broj 10-3-02-15-2-85-28/2007 od 2. septembra 2010. godine nesporno slijedi koja je dokumentacija apelanta kao poreznog obveznika korištena prilikom inspekcijskog nadzora. Ističe da su inspektori u ponovnom postupku u apelantovom prisustvu koristili svu dokumentaciju koju im je on stavio na raspolaganje, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o poreznoj upravi („Službene novine FBiH“ br. 33/02, 28/04, 57/09 i 40/10) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Porezna uprava i njeni zaposlenici, u okviru svojih ovlaštenja utvrđenih zakonima Federacije, imaju obaveze i pravo da:
•se strogo pridržavaju svih zakona Federacije;
•vode evidenciju o poreznim obveznicima;
[...] •u skladu sa procedurama iz člana 9. ovog zakona, uđu u prostorije u kojima se nalaze ili bi se mogle nalaziti knjige i evidencije ili drugi predmeti potrebni za provedbu poreznih zakona, te da pregledaju te knjige i evidencije, uzimaju izvode, sačinjavaju kopije ili izuzimaju evidencije i knjige; u slučaju izuzimanja knjiga i evidencija, porezni obveznik i njegov zastupnik imat će pristup istim i dostavit će im se kopija dokumenata;
•tokom inspekcijskog nadzora obavještavaju porezne obveznike o njihovim pravima i obavezama;
[...] Član 9.
Porezna uprava i njeni zaposlenici, u okviru svojih ovlaštenja utvrđenih zakonima Federacije, imaju obaveze i pravo da:
•se strogo pridržavaju svih zakona Federacije;
•vode evidenciju o poreznim obveznicima;
[...] Član 29. stav 2.
[...] Porez, kazna i kamata ni pod kojim uvjetima ne mogu biti naplaćeni dva ili više puta.
Član 64.
Inspekcijski nadzor je ispitivanje i utvrđivanje tačne porezne obaveze poreznog obveznika od inspektora ili zaposlenika Porezne uprave ovlaštenih za obavljanje inspekcijskog nadzora, u skladu sa zakonom.
Porezna uprava će vršiti uredsku i terensku kontrolu u skladu sa poreznim zakonima i odnosnim podzakonskim aktima. Tokom svakog inspekcijskog nadzora, Porezna uprava je dužna razjasniti sve okolnosti i činjenice bitne za obim kontrole na način koji odredi Porezna uprava, uključujući okolnosti i činjenice koje idu u korist poreznom obvezniku.
Tokom svake kontrole, inspektori ili drugi ovlašteni radnici Porezne uprave mogu iskoristiti bilo koja i sva prava Porezne uprave, po ovom zakonu, uključujući:
- pravo da pozovu ili zahtijevaju od poreznog obveznika i drugih lica da daju izjavu i predoči dokumente i druge informacije prema članu 7. stav 1., alineja 6. ovog zakona i
- pravo da uđu u prostorije gdje se nalaze ili bi se mogle nalaziti knjige i evidencije ili drugi predmeti iz člana 7. stava 1., alineja 7. ovog zakona.
U roku od osam (8) radnih dana po završetku kontrole, ovlašteni porezni radnik će sačiniti i poreznom obvezniku dostaviti zapisnik sa nalazima činjeničnog i pravnog stanja, kao i obrazloženje kako takvi nalazi utiču na poreznu osnovicu i poreznu obavezu poreznog obveznika.
Porezni obveznik može uložiti prigovor na zapisnik sačinjen u postupku kontrole. Prigovor se podnosi inspektoru ili drugom ovlaštenom radniku Porezne uprave u roku od pet (5) radnih dana od dana prijema zapisnika.
Inspektor ili drugi ovlašteni radnik Porezne uprave će razmotriti primjedbe koje je dostavio porezni obveznik i donijeti rješenje koje se dostavlja poreznom obvezniku. Porezni obveznik ima pravo žalbe na ovo rješenje u skladu sa odredbama Poglavlja XVI, ovog zakona.
Ako su zapisnikom utvrđene nezakonitosti i/ili nepravilnosti u pogledu obračuna, evidentiranja i plaćanja javnih prihoda, inspektori i drugi ovlašteni radnici Porezne uprave će rješenjem naložiti uplatu dodatno utvrđene porezne obaveze i dati upute o otklanjanju nedostataka i nepravilnosti u budućnosti.
Osim ako drugačije ne odluči rukovodilac nadležnog poreznog ureda, ta kontrola će se vršiti tokom redovnog radnog vremena.
Član 67.
U utvrđivanju tačne porezne obaveze poreznog obveznika za vrijeme uredske ili terenske kontrole, Poreza uprava je ovlaštena koristiti indicije, kao i knjige i evidencije poreznog obveznika.
Član 74. stav 1. alineja 1. i 2.
Kada je porezna obaveza dospjela za naplatu može se naplatiti uz primjenjivanje mjera iz Poglavlja XI ovog zakona ili u sudskom postupku samo ako su mjere naplate ili sudski postupak počeli:
- u roku od pet (5) godina nakon što je prijava za taj porez podnesena od poreskog obveznika, ili
- u roku od pet (5) godina od dana izvršnosti porezne obaveze koju je utvrdila Porezna uprava podnošenjem prijave u ime poreskog obveznika ili rješenjem o dodatno utvrđenim obavezama.
Član 74a.
Zastarijevanje prava na razrez i prava na naplatu poreza, kamata, troškova prinudne naplate i novčanih kazni prekida se svakom službenom radnjom nadležnog poreskog organa koja je preduzeta u cilju razreza i naplate poreza.
Poslije svakog prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je isteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.
22. U Zakonu o doprinosima („Službene novine FBiH“ br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01 i 1/0210/04b) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Doprinosi se obračunavaju pri obračunu plaće. Uplatu doprinosa za obveznike doprinosa iz člana 4. stav 2. Zakona vrši isplatilac plaće i drugih ličnih primanja-rezident Federacije prilikom svake isplate, fizičko lice - rezident Federacije koje samostalno obavlja privrednu, profesionalnu ili drugu djelatnost kao osnovno zanimanje, nosilac zajedničke djelatnosti ukoliko više lica zajednički obavljaju samostalnu djelatnost, u skladu sa propisima o porezu na dohodak, isplatilac primanja iz osnova obavljanja drugih vrsta samostalne djelatnosti i povremenog nesamostalnog rada i ostali obveznici doprinosa, i to:
a)na plaće, naknade plaća i druga lična primanja zaposlenika po osnovu redovnog rada i izvan redovnog rada, doprinosi se plaćaju pri isplati plaće i primanja [...] Član 13.
Na iznos doprinosa obveznik penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti koji nisu plaćeni u propisanom roku plaća se kamata po stopi propisanoj Zakonom o visini stope kamate na javne prihode dnevno za svaki dan zakašnjenja.
23. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Članak 36. stav 2.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
25. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
26. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
27. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak koji se odnosio na utvrđivanje poreznih obaveza (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 21) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 008664 12 U od 23. aprila 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
35. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu i te navode dovodi u vezu s primjenom člana 7. Zakona o poreznoj upravi, tvrdeći da mu je prilikom inspekcijskog nadzora izuzeta „'dokumentacija i evidencije', a da mu nije dostavljena kopija navedenih dokumenata, tako da mu nije jasno na osnovu čega je inspekcijski nadzor uopšte izvršen“, iz čega proizlazi da apelant smatra da su dodatne obaveze utvrđene proizvoljno. Dalje ističe da je sve navedeno za posljedicu imalo nemogućnost rada njegovog preduzeća.
36. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi uprave, postupajući u ponovnom postupku inspekcijskog nadzora, koje je ispitao i Kantonalni sud u upravnom sporu, utvrđena apelantova obaveza da na ime poreza i doprinosa na plaće za period od 1. januara 1997. do 31. decembra 1998. godine uplati dodatno utvrđene obaveze. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju, u smislu relevantne prakse Ustavnog suda (vidi, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 614/13 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 37), radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).
38. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49. i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67. i 68).
39. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu te, ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ono može biti razmatrano. U vezi s tim, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji u lišavanju njegove imovine - novčanog iznosa koji treba da plati po osnovu dodatno utvrđenih obaveza na ime poreza i doprinosa na plaće za period od 1997. do 1998. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
40. S obzirom na to Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li lišavanje apelanta u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.
41. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A, broj 6, stav 5).
42. Dovodeći navedene stavove Evropskog suda u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu Ministarstvo finansija rješenjem od 25. marta 2010. godine uvažilo apelantov prijedlog za obnovu postupka, koji je prvostepeni organ u cijelosti proveo shodno odredbi člana 64. Zakona o poreznoj upravi. Kako je apelantovom zahtjevu za obnovu postupka udovoljeno prioritetno zbog tvrdnji „da mu je inspekcijskim nadzorom uslijedio dvostruki obračun javnih prihoda, obaveza poreza i doprinosa na isplaćene plaće za 1999. godinu, koje činjenice mu nisu bile poznate i koje nije mogao upotrijebiti u ranijem postupku“, prvostepeni organ je ove apelantove navode odbio utvrdivši da u prethodnom postupku predmet inspekcijskog nadzora nije bio obračun obaveza za 1999. godinu, tako da nije ni moglo doći do dvostrukog oporezivanja i jer apelant kao porezni obveznik u ponovnom postupku nije predočio nikakvu novu dokumentaciju kojom bi dokazao svoje tvrdnje o dvostrukom oporezivanju koje bi dovele do drugačijeg činjeničnog stanja u odnosu na prethodni postupak, što je drugostepeni organ potvrdio u postupku odlučivanja o apelantovoj žalbi, te je stoga zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi da mu je porez dvostruko naplaćen, što je u suprotnosti sa članom 29. Zakona o poreznoj upravi kojim je propisano da porez i kamata ni pod kojim uvjetima ne mogu biti naplaćeni dva ili više puta. Pri tome, Ustavni suda zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Kantonalna porezna uprava, postupajući u ponovnom postupku prema rješenju Ministarstva finansija, na osnovu dokumentacije koju joj je predočio apelant sačinila novi zapisnik od 2. septembra 2010. godine kojim su konstatirane nepravilnosti koje su detaljno konstatirane zapisnikom o apelantovom postupanju prilikom obračuna poreza po navedenim osnovama, te su shodno tome utvrđene apelantove dodatne obaveze po osnovu doprinosa iz i na plaće. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u skladu s relevantnim odredbama člana 64. Zakona o poreznoj upravi protiv zapisnika, sačinjenog u ponovnom postupku kontrole, izjavio prigovor koji je Kantonalna porezna uprava razmotrila i u obrazloženju prvostepenog rješenja dala razloge zašto su apelantovi navodi u tom dijelu neosnovani. Kantonalna porezna uprava je utvrdila da apelant nije, shodno čl. 11. i 13. Zakona o doprinosima, za period 1997. i 1998. godine ispravno obračunao i uplatio obaveze poreza i doprinosa na plaće licima koja su u radnom odnosu, kao ni na dodatna primanja zaposlenika, niti uplatu doprinosa za finansiranje dijela socijalne zaštite, na osnovu čega mu je naloženo da na ime navedene obaveze uplati dodatnu obavezu kao u obrazloženju rješenja.
43. U vezi s tim, a razmatrajući pitanje zakonitosti miješanja u apelantovu imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da je članom 64. Zakona o poreznoj upravi propisano da se inspekcijskim nadzorom vrši ispitivanje obračuna porezne obaveze poreznog obveznika od inspektora ili zaposlenika Porezne uprave. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u postupku inspekcijske kontrole apelanta kao poreznog obveznika, inspekcijski nadzor izvršen u skladu sa odredbom člana 7. Zakona o poreznoj upravi jer iz obrazloženja rješenja proizlazi da je inspekcijskom nadzoru bio prisutan apelant i da su inspektori kontrolu poslovanja izvršili na osnovu dokumentacije koju im je apelant dostavio na uvid, a ne na osnovu „indicija“, kako je to apelant tokom postupka tvrdio. Citiranom odredbom zakona propisano je da: „Porezna uprava i njeni zaposlenici u okviru svojih ovlaštenja utvrđenih zakonima Federacije, imaju obaveze i pravo da u skladu sa procedurama iz člana 9. ovog zakona uđu u prostorije u kojima se nalaze ili bi se mogle nalaziti knjige i evidencije ili drugi predmeti potrebni za provedbu poreznih zakona, te da pregledaju te knjige i evidencije, uzimaju izvode, sačinjavaju kopije ili izuzimaju evidencije i knjige; u slučaju izuzimanja knjiga i evidencija, porezni obveznik i njegov zastupnik imat će pristup istim i dostavit će im se kopija dokumenata; i da tokom inspekcijskog nadzora obavještavaju porezne obveznike o njihovim pravima i obavezama.“ Iz navedenog proizlazi da se prilikom inspekcijskog nadzora, ukoliko za to postoji potreba, originalna dokumentacija poreznog obveznika fotokopira i koristi u daljnjem postupku. Da je u konkretnom predmetu postupljeno prema navedenoj odredbi zakona proizlazi i iz same dopune apelantove apelacije od 8. augusta 2014. godine kojom Kantonalna porezna uprava obavještava apelanta „da su postupajući prema odredbi člana 79. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, od apelanta izuzetu određenu poslovnu dokumentaciju (manjim dijelom u vidu originala, većinom u vidu fotokopija) dostavili Tužilaštvu Tuzlanskog kantona na zahtjev istog, o čemu su sačinili potvrde od 28. novembra 2008. i 15. decembra 2008. godine“. Ustavni sud, također, zapaža da su organi uprave i sud u osporenim odlukama, uz pozivanje na relevantne odredbe čl. 74. i 74a. Zakona o poreznoj upravi, eksplicitno obrazložili da nije nastupila zastara predmetnih utvrđenja jer je predmet vraćen na ponovni postupak, na koji način je došlo do prekida zastarijevanja, te kako je predmetni postupak dalje nastavljen 2010. godine rokovi zastarijevanje su počeli teći iznova u rokovima propisanim odredbom člana 74. navedenog zakona, pa se vrijeme koje je isteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastarjelost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da su citirane odredbe navedenih zakona objavljene u službenim glasilima, dakle, dostupne su građanima, te da one na jasan i precizan način reguliraju pitanja plaćanja poreza i doprinosa na plaće, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantova prava na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.
44. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanta njegove imovine (obavezivanjem da plati dodatno utvrđene obaveze) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o poreznoj upravi uvodi obaveza plaćanja i regulira sistem plaćanja poreza i doprinosa na plaće poreznih obveznika, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija (razrez) poreza u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda u predmetu Hentrich protiv Francuske od 3. jula 1995. godine, Serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 516/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , tačka 41). U konkretnom slučaju je utvrđeno da apelant nije pravilno izvršio obračun poreza i doprinosa za plaće za 1997. i 1998. godinu, zbog čega je u ponovnom postupku inspekcijske kontrole, koji je proveden na osnovu rješenja Ministarstva finansija od 25. marta 2010. godine kojim je uvažen apelantov prijedlog za obnovu postupka, utvrđena apelantova obaveza na uplatu dodatno utvrđenih obaveza za navedeni period. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.
45. Ustavni sud, također, mora da odgovori na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa načelom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi „poseban i pretjeran teret“ (vidi, Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, st. 46. i 50). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da je obavezom plaćanja dodatno utvrđenih obaveza na apelanta stavljen pretjeran teret. Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju, u smislu relevantne prakse Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 614/13 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 45), miješanje u apelantova prava na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići budući da javni interes, koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih Zakonom o poreznoj upravi, kao i drugim materijalnim propisima kojim je regulirano navedeno pitanje (u konkretnom slučaju Zakon o porezu na plaću, Zakon o doprinosima, Zakon o računovodstvu i Zakon o visini stope zatezne kamate na javne prihode), preteže nad apelantovim interesom jer je upravo apelant, kao porezni obveznik, propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da plati utvrđene obaveze.
46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom presudom Kantonalnog suda nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na rad
47. U vezi sa apelantovim navodom da mu je u osporenim odlukama povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud zapaža da je ovo pravo garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud ukazuje na to da je navedenim odredbama regulirana „mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad“.
48. Međutim, u vezi sa apelantovim navodima o povredi ovog prava, Ustavni sud zapaža, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Odluku broj AP 3356/08 od 21. decembra 2010. godine i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2726/09 od 18. aprila 2012. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) da je apelant pravno lice i da se kao takav i ne može pozvati na povredu prava na rad koje, prema svojoj suštini i odredbama Međunarodnog pakta, predstavlja lično pravo na koje se mogu pozivati isključivo fizička lica. Takav zaključak proističe iz odredbe člana 2. Međunarodnog pakta kojim je garantirano da će prava formulirana tim paktom „biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, spolu, jeziku, vjeri, političkom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti“. Navedeno proizlazi i iz odredbe člana 3. tog pakta kojim je propisano: „Države članice ovog pakta obavezuju se da obezbijede jednako pravo muškarcima i ženama da uživaju sva ekonomska, socijalna i kulturna prava koja su nabrojana u ovom paktu.“
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku „žrtva“ kršenja prava na rad garantiranog članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996), te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava u cijelosti neosnovani.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantova prava na imovinu bilo zakonito, u javnom interesu i u skladu s načelom „proporcionalnosti“.
51. Ustavni sud, također, zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) budući da je pravo na rad, prema svojoj suštini i odredbama Međunarodnog pakta, lično pravo na koje se mogu pozivati isključivo fizička lica.
52. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman