Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3982/16 (J. K.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3982/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-3982/16, rješavajući apelaciju Jovanke Kabanica, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jovanka Kabanica, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 491261 16 Rev od 30. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovanka Kabanica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 13. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 491261 16 Rev od 30. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništava i bez pravnog značaja odluka Skupštine prvotuženog (Kablovska televizija „HS“ d.o.o. Sarajevo) od 3. novembra 2006. godine u članovima 2 do 5, što su tuženi dužni priznati, te da se utvrdi da je ništav i bez pravnog značaja ugovor o istupanju i prenosu osnivačkih prava zaključen između drugotuženog („Satelit“ d.o.o. Sarajevo) i trećetuženog (E. H.), ovjeren pred Općinskim sudom u Sarajevu, a što su tuženi dužni priznati i trpiti da se u postupku prenosa vlasničkih udjela u DOO poštuje pravo preče kupnje u odnosu na apelanticu i druge nosioce vlasničkih udjela. Također, odbijen je i apelanticin tužbeni zahtjev da se poništi odluka Skupštine prvotuženog u članovima 2 do 5, kojim je povrijeđeno pravo preče kupnje apelantice vlasničkog udjelu u visini od 14%, te da se poništi ugovor o istupanju i prenosu osnivačkih prava zaključen između drugotuženog i trećetuženog, ovjeren kod Općinskog suda u Sarajevu, a što su tuženi dužni priznati i trpiti da se u postupku prenosa vlasničkih udjela poštuje pravo preče kupovine apelantice i ostalih članova društva.

2. U obrazloženju osporene odluke navedeno je, između ostalog, da je odlukom Skupštine prvotuženog od 3. novembra 2006. godine data saglasnost drugotuženom, kao članu društva prvotuženog i imaocu uloga od 21.600,00 KM, odnosno udjela u osnivačkom kapitalu od 14% da izvrši prenos svog udjela ugovorom o istupanju i prenosu osnivačkih prava na trećetuženog, kao člana društva prvotuženog. Isto tako, navedeno je da je odluka Skupštine od 3. novembra 2006. godine bez sazivanja sjednice skupštine, pismenim izjašnjavanjem putem glasačkih listića, a shodno članu 56. statuta usvojena i konstatovano da su svi članovi primili poziv za glasanje u roku od 15 dana od dana prijema odluke, te da su na predloženu odluku o davanju saglasnosti za prenos udjela drugotuženog, kao člana društva na trećetuženog i istupanju drugotuženog glasali trećetuženi sa 44 glasa i drugotuženi sa 14 glasova, što čini ukupno 58 glasova, a da je protiv odluke glasala apelantica sa 30 glasova i da član društva F. A. ima 12 glasova i da nije izvršio povrat glasačkog listića. Dakle, utvrđeno je da je na osnovu glasanja (58 glasova „za“ i 42 „protiv“) Skupština prvotuženog 3. novembra 2006. godine donijela odluku kojom je data saglasnost drugotuženom, kao članu društva da izvrši prenos svog udjela ugovorom o istupanju i prenosu osnivačkih prava od 28. aprila 2006. godine, a na osnovu ugovora o poklonu, na trećetuženog. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje, zaključeno je da je prenos udjela izvršen pismenim ugovorom između osnivača i da je postupak prenosa izvršen u cjelini u skladu sa odredbama statuta prvotuženog u pismenoj formi, putem ugovora o poklonu. Pored toga, zaključeno je da je smisao saglasnosti za prenos udjela u društvu da se članu društva odobri da proda udio i time prestane biti član društva i da niko ne može postati član društva protiv svoje volje, što potvrđuje i mogućnost člana društva da tužbom traži istupanje iz društva. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da zakon ne ograničava prenos udjela između članova društva, a pravo preče kupnje utvrđuje radi zaštite interesa članova društva u odnosu prema trećim osobama, pa stoga, u slučaju prodaje udjela drugom članu društva, vlasnik udjela nije obavezan tražiti saglasnost društva, niti ostalim članovima uputiti pismenu obavijest o namjeri i uslovima prodaje, odnosno poštovati pravo preče kupnje. Prema tome, zaključeno je da je u konkretnom slučaju izvršena prodaja, odnosno prenos udjela na osnovu pimenog ugovora između članova društva, te da nema pogrešne primjene relevantnih zakonskih odredaba člana 328. i 329. Zakona o obligacionim odnosima, niti osnova za primjenu odredbe člana 340. stav 1. Zakona o privrednim društvima, kako to tvrdi apelant. Najzad, Vrhovni sud konstatuje da nije osnovan apelantov žalbeni navod u kojem ističe da pred drugostepenim sudom, vijeće koje je odlučivalo u predmetnom slučaju, nisu sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, iz razloga što su Odlukom Visokog sudačkog i tužilačkog vijeća od 29. novembra 2012. godine, sudije koje su donijele drugostepenu odluku, imenovane za sudije Kantonalnog suda u Sarajevu na period od 12 mjeseci, počev od 20. decembra 2012. godine, a pobijana odluka je donijeta 24. maja 2013. godine. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3982/16 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio