Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-728/14 (B. Z.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Troškovi i izdaci
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-728/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017 godine, u predmetu broj AP-728/14, rješavajući apelaciju Bogdana Zrnića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Zrnića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 047165 13 Gž 3 od 16. decembra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 047165 12 P 2 od 7. juna 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bogdan Zrnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047165 13 Gž 3 od 16. decembra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047165 12 P 2 od 7. juna 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 047165 12 P 2 od 7. juna 2013. godine, pored ostalog, obavezan je tuženi F.V.-P. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 6.638,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. juna 2013. godine pa sve do isplate, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa zakonskih zateznih kamata apelant odbijen.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je predmet ovog postupka zahtjev apelanta za isplatu iznosa troškova koje je uložio u adaptaciju stana u Banja Luci, a u periodu u kojem je apelant koristio predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju stana od 1. jula 1994. godine, pa do vremena kada je stan predao u posjed tuženom 3. aprila 2006. godine. Nadalje, utvrđeno je da je apelantu predmetni stan dat na korištenje odlukom Općine Banja Luka i da je on u stanu stanovao od 18. jula 1994. do 14. aprila 2006. godine, kada je u postupku administrativnog izvršenja stan vraćen u posjed tuženom. Također, utvrđeno je da je apelant 18. jula 1994. godine preuzeo na korištenje ovaj stan i da je u zapisniku o primopredaji konstatovano da postoje nedostaci u stanu i konstatovano stanje u kome se stan nalazio u vrijeme predaje apelantu, te da iz zapisnika o uvođenju u posjed tuženog proizlazi da je 18. aprila 2006. godine tuženi uveden u posjed stana i da je stan u solidnom stanju, a kupatilo kompletno. Isto tako, Osnovni sud je, cijeneći iskaze saslušanih svjedoka M.D. i Z.M., utvrdio da je apelant prije useljenja u stan, koji je bio u vrlo lošem stanju, isti morao sanirati i da ovo proizlazi i iz ostale dokumentacije u spisu, te nalaza vještaka građevinske struke M.P. i dopune nalaza ovog vještaka, iz koga je vidljivo koje radove je izveo apelant u stanu, a imajući u vidu zapisnik o primopredaji stana, te vrste radova i procjenu vrijednosti ulaganja apelanta u predmetni stan, koji predstavljaju nužne troškove, odnosno neophodna ulaganja u stan od strane apelanta i koja su specificirana u nalazu i dopuni nalaza ovog vještaka na ukupan iznos radova od 7.303,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je predmetni stan bio totalno devastiran kada je apelant uselio u taj stan i da je u njemu bilo nemoguće stanovati bez izvršenih popravki koje su bile nužne i korisne, pa je konstatovao da su neophodni nužni troškovi koje je apelant imao prema tabeli iz nalaza vještaka građevinske struke M.P. i dopune nalaza od 15. marta 2013. godine, ali bez troškova navedenih u dopuni nalaza koji se odnose na čišćenje prostora u iznosu od 665,00 KM, u kom dijelu nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, iako se vještak izjasnio da su i ovi radovi bili nužni, jer je vršen remont i servisiranje elektroinstalacija, te na osnovu svega iznesenog djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta i odlučio kao u izreci presude. Najzad, o zakonskoj zateznoj kamati Osnovni sud je odlučio na osnovu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), navodeći da zakonska zatezna kamata teče od dana presuđenja, imajući u vidu dopunski nalaz pomenutog vještaka koji je urađen prema cijenama na dan izrade nalaza, a u kome su troškovi dati paušalno.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 047165 13 Gž 3 od 16. decembra 2013. godine, između ostalog, žalba apelanta je djelimično uvažena, te je presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 047165 12 P 2 od 7. juna 2013. godine preinačena tako što je obavezan tuženi da apelantu isplati iznos od 7.303,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. juna 2013. godine pa do isplate u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je zahtjev apelanta za isplatu zakonske zatezne kamate od 3. aprila 2006. godine do 7. juna 2013. godine odbijen.

5. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da apelant osnovano prigovara da mu je na ime ulaganja, kao neophodne troškove koje je imao prilikom adaptacije stana nakon ulaska u posjed, trebalo dosuditi i iznos od 665,00 KM na ime čišćenja prostora, odnosno ukupan iznos od 7.303,00 KM koliko prema dopuni nalaza navedenog vještaka građevinske struke iznose troškovi koji su bili neophodni da bi se stan doveo u upotrebljivo stanje, a koji su pobrojani u nalazu prema vrstama radova sa njihovim opisom i količinom, te procjenom vrijednosti na dan izrade dopune nalaza. Naime, utvrđeno je da je apelant izveo sve ove radove, a prema stanju u kome se stan nalazio u vrijeme kada je on ušao u posjed tog stana, proizlazi da su ti radovi bili nužni odnosno neophodni, pa i radovi koji se odnose na čišćenje prostora, o čemu se vještak izjasnio na ročištu za glavnu raspravu kojom prilikom je obrazlagao nalaz i dopunu nalaza i mišljenja, te istakao da je bilo neophodno izvršiti i čišćenje prostora da bi se svi radovi mogli izvršiti. Nasuprot tome, Okružni sud je naveo da u ponovnom postupku koji je vođen nakon ukidanja prvostepene presude rješenjem tog suda od 3. aprila 2012. godine u kome je ukazano na nedostatke u nalazu i mišljenju vještaka, apelant je odustao od prigovora na nalaz vještaka, te je dopuna nalaza data na prijedlog tuženog, a vještak u dopuni naveo nužne i neophodne troškove prema cijenama na dan dopune nalaza. Shodno tome, Okružni sud je konstatovao da bi apelantu zakonska zatezna kamata pripadala od predaje stana tuženom, ali u slučaju da je iznos ulaganja dat prema cijenama na dan predaje stana. Kako je vještak u dopuni nalaza dao vrijednost ulaganja prema cijenama radova na dan izrade dopune nalaza, Okružni sud je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda da mu zakonska zatezna kamata pripada od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u dijelu koji se tiče početka toka zakonske zatezne kamate. Naime, apelant, u suštini, navodi da prema članu 35. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koji odgovara ranijem članu 27.a istog Zakona, privremeni korisnik stana ima pravo da traži povrat svojih sredstava onog dana, kad je raniji nositelj stanarskog prava stupio u posjed svog stana. Budući da nije sporno da je raniji nositelj stanarskog prava, odnosno tuženi stupio u posjed predmetnog stana 3. aprila 2006. godine, apelant smatra da isto tako nije sporno da je tog dana dospio za plaćanje njegov iznos troškova prema apelantu, tako da je očigledno osnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu sud dosudi zakonske zatezne kamate počev od 3. aprila 2006. godine. Osim toga, apelant tvrdi da ako bi se pošlo od pretpostavke da je apelant imao pravo na povrat sredstava po osnovu pravila o stjecanju bez osnova (jer Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine upućuje ne primjenu ZOO), onda je sud morao dosuditi kamatu u skladu sa članom 214. ZOO – odnosno od dana podnošenja zahtjeva sudu. Kako je u parnici broj 71 0 P 047165 12 P 2 tužba podnesena još 2004. godine, apelant ističe da je sasvim jasno da je sud i po tom osnovu morao dosuditi zakonske zatezne kamate počev od 3. aprila 2006. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.

9. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da mu se isplati zakonska zatezna kamata počev od 3. aprila 2006. do 7. juna 2013. godine primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Osnovni sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da je o zakonskoj zateznoj kamati odlučeno na osnovu odredbe člana 277. ZOO. Osim toga, Okružni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da bi apelantu zakonska zatezna kamata pripadala od predaje stana tuženom, ali u slučaju da je iznos ulaganja dat prema cijenama na dan predaje stana. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-728/14 (B. Z.) | Sudska praksa | Aktio