Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-863/14 (M. B.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-863/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 863/14, rješavajući apelaciju Milovana Bjelice, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milovana Bjelice podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 004149 13 Kžk od 5. decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milovan Bjelica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 25. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 004149 13 Kžk od 5. decembra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. aprila 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. oktobra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Tužilaštvo su 27. i 28. oktobra 2016. godine dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 K 008677 09 K od 23. septembra 2010. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262 stav 2 u vezi sa stavom 3 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa mu je sud primjenom istog zakonskog propisa i uz primjenu odredbi čl. 38, 47 i 68 KZRS izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci i istovremeno odredio da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu Osnovni sud je zasnivao na odredbama člana 108 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), dok je odluku o troškovima krivičnog postupka zasnivao na odredbama člana 99 ZKPRS. Optuženi D. G. i D. M. su na osnovu člana 298 tačka v) ZKPRS oslobođeni optužbe da su počinili krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 354 stav 2 KZRS, te je odlučeno da u odnosu na njih troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstava.

6. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 K 008677 13 Kp 2 od 7. oktobra 2013. godine za suđenje u predmetnom krivičnom postupku protiv apelanta određen je Okružni sud u Bijeljini kao drugostepeni stvarno nadležan sud. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Okružni sud u Istočnom Sarajevu, pismenim podneskom broj 89 0 K 008677 13 KžK3 od 27. septembra 2013. godine, obavijestio Vrhovni sud da je „zbog pravnih razloga-izuzeća većeg broja sudija tog suda iz predmetnog postupka bio spriječen da postupa u ovom predmetu, te je predložio da se za suđenje odredi drugi stvarno nadležan sud na području Republike Srpske“. Postupajući u skladu sa odredbom člana 32 ZKPRS, Vrhovni sud je, imajući u vidu i saglasne prijedloge stranaka u postupku (Tužilaštvo, apelant i apelantov branilac), zasnovane na prihvatljivim razlozima ekonomičnosti postupka, odredio da se mjesna nadležnost za suđenje u ovom predmetu prenese na Okružni sud.

7. Okružni sud je nakon održanog pretresa pred tim sudom, shodno odredbama člana 331 stav 2 ZKPRS, donio Presudu broj 12 0 K 004149 13 Kžk od 5. decembra 2013. godine kojom je apelant proglašen krivim za izvršenje krivičnog djela oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262 stav 3 u vezi sa stavom 2 KZRS, pa mu je sud na osnovu istog zakonskog propisa, a primjenom čl. 38, 47 i 48 KZRS izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno odredio da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom je na osnovu člana 108 stav 3 ZKPRS oštećenom AD „Inženjering“ Zvornik dosuđen imovinsko pravni zahtjev u iznosu od 136.352,92 KM, a koji je dosuđen pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Sokocu broj Ps- 119/05 od 26. jula 2005. godine. Na osnovu člana 99 ZKPRS apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka, o čemu će sud donijeti posebno rješenje nakon pribavljanja potrebnih podataka.

8. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, te u vezi sa apelantovom odbranom nesporno utvrdio da je apelant, kao osnivač i vlasnik preduzeća „Rojal“ Sokolac, znajući da je nesposoban za plaćanje, a u namjeri da izigra povjerioce, prevarnom radnjom (sačinjavanjem darovnog ugovora i prenošenjem cjelokupne imovine na svoju kćerku) oštetio AD „Inženjering“ kao jednog od svojih povjerilaca tako što je taj povjerilac onemogućen u namirenju svojih potraživanja, usljed čega je kod tog povjerioca i nastupila šteta u iznosu od 136.352,92 KM. Okružni sud je istakao da je navedeno utvrđenje zasnivao na iskazima saslušanih svjedoka T. S. i Ž. S., te materijalnim dokazima (o čemu se Okružni sud iscrpno izjasnio na str. 4, 5 i 6 obrazloženja). Naime, iz obrazloženja presude proizlazi da je preduzeće AD „Inžinjering“ iz Zvornika, postupajući po zaključenom ugovoru iz 1999. godine, izvodilo i okončalo građevinske radove na izgradnji poslovnog objekta preduzeća „Rojal“ Sokolac, čiji je osnivač i vlasnik apelant, te da po osnovu tih građevinskih radova „Rojal“ Sokolac nije isplatio preduzeću AD „Inžinjering“ iznos od 136.352,92 KM, a što je utvrđeno pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj Ps-119/05 od 26. jula 2005. godine. Takođe proizlazi da je u postupku izvršenja pravosnažne Presude Osnovnog suda broj Ps- 119/05 od 26. jula 2005. godine utvrđeno da je pokrenut postupak likvidacije preduzeća „Rojal“ Sokolac i da je u tom postupku apelant, kao osnivač i vlasnik tog preduzeća, znajući da je njegovo preduzeće postalo nesposobno za plaćanje dugova, dao izjavu broj OV- 7374 ovjerenu kod Osnovnog suda 27. decembra 1012. godine kojom je potvrdio da će nakon redovne likvidacije svog preduzeća iz imovine preduzeća solidarno izmiriti svoje obaveze prema povjeriocima koji se jave nakon zaključenja likvidacije. Apelant je zatim zaključio „darovni ugovor broj OV-146“ kojim je svu imovinu s preduzeća prenio na svoju kćerku i time oštetio jednog od svojih povjerilaca AD „Inženjering“ Zvornik za iznos od 136.352,92 KM. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je apelant na opisani način počinio krivično djelo oštećenje ili povlašćenje povjerilaca iz člana 251 stav 3 u vezi sa stavom 2 KZRS.

9. Okružni sud je naveo da je apelant to krivično djelo učinio s direktnim umišljajem jer je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sposoban za rasuđivanje i mogućnost da shvati značaj svojih radnji i da je bio sposoban da donosi odluke budući da u spisu ne postoji niti jedan dokaz koji bi doveo u sumnju apelantovu uračunljivost. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije, Okružni sud je cijenio sve okolnosti propisane članom 38 KZRS, pa je kao otežavajuće okolnosti cijenio stepen apelantove krivične odgovornosti i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, dok je od olakšavajućih okolnosti cijenio da on nije krivično odgovarao, njegove porodične i finansijske prilike, životnu dob, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, pa mu je za izvršeno krivično djelo, primjenom čl. 47 i 48 KZRS izrekao uslovnu osudu, a zatim utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno odredio da se navedena kazna neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Okružni sud smatra da će se jedino ovakvom kaznom dovoljno djelovati na optuženog da ubuduće ne čini ovakva ili druga krivična djela, te da će se njom ostvariti svrha kažnjavanja propisana članom 31 KZRS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 7 Evropske konvencije. Apelant je svoje navode o povredi navedenih prava detaljnije obrazložio u dopuni apelacije od 11. aprila 2014. godine, a njih, u suštini, argumentuje tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant, takođe, navodi da Okružni sud nije dao valjane razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te da u predmetnom postupku nije dokazano da je postupao sa umišljajem u vezi sa izvršenjem krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Ističe da je u konkretnom slučaju „u pitanju jedan klasičan i jasan obligacionopravni odnos koji je nastao u okviru pravnog posla zbog čega se pravo činjenično stanje može utvrditi primjenom pravila ugovornog prava“.

b) Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud je naveo da se apelantovi navodi, u suštini, svode na tvrdnju da dokazi u spisu nisu savjesno i brižljivo cijenjeni zbog čega je činjenično stanje u pogledu krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret pogrešno utvrđeno, i to na njegovu štetu. Okružni sud smatra da su u presudi dati jasni i dovoljni razlozi u pogledu utvrđenih činjenica, te da je dato obrazloženje u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tužilaštvo smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, te stoga predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

13. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12. i 63/13) u relevantnom dijelu glasi:

Oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca Član 262.

(1) Ko znajući da je postao nesposoban za plaćanje, isplatom duga ili na drugi način stavi kojeg povjerioca u povoljniji položaj i time znatno ošteti najmanje jednog od svojih povjerilaca, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do tri godine.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se ko znajući da je postao nesposoban za plaćanje, a u namjeri da izigra povjerioce, prizna neistinito potraživanje, sastavi lažan ugovor ili nekom drugom prevarnom radnjom ošteti najmanje jednog od svojih povjerilaca.

(3) Ako je usljed djela iz st. 1. i 2. ovog člana nastupila znatna šteta ili ako je radi toga prema oštećenom pokrenut postupak prinudnog poravnanja ili stečaj, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.

14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 12 0 K 004149 13 Kžk od 5. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant pobija navedenu presudu Okružnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava iz člana 7 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

22. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

23. Apelant smatra da je Okružni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje, te u vezi s tim nije dao valjane razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te da je pogrešno zaključio da je krivično djelo učinjeno sa umišljajem, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi sa ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se apelacijom postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud nadalje podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

25. Ustavni sud, takođe, ukazuje da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo oštećenje ili povlašćenje povjerilaca iz člana 262 stav 3 u vezi sa stavom 2 KZRS. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju osuđujuću presudu, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke (st. 3 i 4 obrazloženja), tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud cijenio da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj Ps-119/05 od 26. jula 2005. godine utvrđeno da je preduzeće „Rojal“ Sokolac dužno isplatiti preduzeću AD „Inžinjering“ iznos od 136.352,92 KM, imajući pri tome apelantovu pismenu izjavu od 27. decembra 1012. godine ovjerenu kod Osnovnog suda pod brojem OV-7374 kojom je kao osnivač i vlasnik preduzeća „Rojal“ Sokolac potvrdio da će nakon redovne likvidacije tog preduzeća solidarno izmiriti povjerioce koji se jave nakon zaključenja likvidacije, kao i da je apelant „darovnim ugovorom broj Ov-146“ svu nepokretnu imovinu preduzeća (poslovni objekti i druge nepokretnosti precizirane u obrazloženju presude) prenio na svoju kćerku. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud o tome dao detaljno obrazloženje iz kojeg jasno proizlazi zašto je prihvatio dokaze optužbe, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu izvođenja zaključka da su se u apelantovim krivičnopravnim radnjama stekla obilježja krivičnog djela oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262 stav 3 u vezi sa članom 2 KZRS, kao i u pogledu toga da je apelant pri izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao s direktnim umišljajem koje, kao takvo, ne ostavlja bilo kakav utisak proizvoljnosti, tako da se apelantovi navodi koji su izneseni u tom pravcu pokazuju neosnovanim.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZRS i ZKPRS, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

28. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi

29. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije. Međutim, u prilog ovoj tvrdnji apelant nije ponudio niti jedan navod u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava. Naime, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog pozivanja na član 7 Evropske konvencije, nije ponudio bilo kakve argumente, niti dokaze kojima bi potkrijepio te svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenog prava moguća u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava iz člana 7 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sud na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza izvede zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i za svoje odlučenje dâ detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7 Evropske konvencije s obzirom da apelant, osim paušalnog pozivanja na navodnu povredu, nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenog prava moguća u predmetnom postupku.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-863/14 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio