Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3199/16 (A. R.,S.D.,T. K.,G. T. i drugi)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3199/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-3199/16, rješavajući apelacije Aleksandra Race i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Aleksandar Raca protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Rs 040137 15 Rsž od 30. marta 2016. godine;

S.D. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 093633 14 Rev od 2. juna 2016. godine;

Tomislav Kovač protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 142628 14 Rev od 19. juna 2016. godine;

Gordana Torbica protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 Rs 024004 16 Rsž 2 od 28. juna 2016. godine;

„Gas Beton Celkon“ a.d. Banja Luka protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 71 0 P 124737 15 Rev od 30. juna 2016. godine;

Rado Konculić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 115334 16 Rsž 2 od 9. septembra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3199/16

1. Aleksandar Raca iz Gradiške (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiška, podnio je 25. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 040137 15 Rsž od 30. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog Opštine Gradiška radi zaštite prava iz radnog odnosa (utvrđenje da je apelant kod tuženog stekao svojstvo zaposlenog na neodređeno vrijeme, vraćanje na rad i uspostava svih prava iz radnog odnosa). U predmetnoj pravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant u administrativnoj službi tuženog bio u radnom odnosu nepuna dvadesetčetiri mjeseca na osnovu rješenja načelnika tuženog, te da se na apelanta imaju primijeniti odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi RS. S tim u vezi je zaključeno da navedena rješenja tuženog ne predstavljaju ugovor o radu u smislu odredbe člana 15. stav 1. u vezi sa članom 16. stav 2. Zakona o radu RS, te da je u konkretnom slučaju apelantov radni odnos prestao rješenjem tuženog broj 02- 120-2/13 od 11. januara 2013. godine, slijedom čega proizlazi da ne postoji saglasnost poslodavca (izričita ili prećutna) da apelant nastavi sa radom.

2. AP-3219/16

2. S.D. iz Banje Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Momčilo Glamočanin, advokat iz Gradiške, podnio je 27. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 093633 14 Rev od 2. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog DI „Vukelić“ d.o.o. Laktaši radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje otkaza ugovora o radu, vraćanje na rad i uspostava svih prava iz radnog odnosa). U predmetnoj pravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant svojim ponašanjem na radnom mjestu počinio teže povrede radnih obaveza iz člana 98. stav 2. tač. 1. i 11. Zakona o radu RS., jer je odbio da izvršava svoje radne zadatke čime je doprinio nastanku štete interesima poslodavca iz kog je zaključeno da daljnji rad apelanta kod tuženog ne bi bio moguć. Slijedom navedenog je zaključeno da su utvrđene povrede radnih obaveza bile dovoljne za izricanje otkaza ugovora o radu, čime je tuženi kao poslodavac ispunio obavezu propisanu odredbom člana 128. stav 3. navedenog Zakona.

3. AP-3579/16

3. Tomislav Kovač iz Beograda-Srbija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dane Končar, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 142628 14 Rev od 19. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene Republike Srpske-Ministarstvo unutrašnjih poslova radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tužene, vraćanje na rad i uspostava svih prava iz radnog odnosa). U predmetnoj pravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužena pravilno postupila saglasno presudi (Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 203 10 Rev od 31. avgusta 2010. godine) i rasporedila apelanta na radno mjesto u skladu sa njegovim sposobnostima i stručnom spremom, koje on nije prihvatio ne dokazujući da ne ispunjava uslove za radno mjesto prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kod MUP RS. S tim u vezi je zaključeno da apelant nije mogao očekivati, niti je tužena bila dužna postupiti tako da apelanta rasporedi ponovno na radno mjesto savjetnik ministra, jer je pravo raspoređivanja „u rukama poslodavca i radnik je dužan da prihvati raspored jer odbijanjem stvara osnov za prestanak radnog odnosa“.

4. AP-3764/16

4. Gordana Torbica iz Prijedora (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 15. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 024004 16 Rsž 2 od 28. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog „ArcelorMittal Prijedor“ d.o.o. Prijedor radi zaštite prava iz radnog odnosa. U obrazloženju konačno osporene odluke je navedeno da nemaju osnova žalbene tvrdnje apelantice da prvostepeni sud nepravilno kao neblagovremenu odbacuje tužbu u dijelu tužbenih zahtjeva postavljenih podnescima od 27. februara 2015. godine i od 2. jula 2015. godine jer je, kako apelantica tvrdi, navedenim podnescima uredila prvobitnu tužbu u roku kraćem od tri godine od dana učinjene povrede i kraćem od godinu dana nakon prijema presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 024004 12 Rsž od 6. aprila 2012. godine, a prije zaključenja pripremnog ročišta, a tužbene zahtjeve ranije nije mogla podnijeti pošto nije znala ishod revizije. S obzirom na postavljene zahtjeve isti se, po ocjeni Okružnog suda, ne mogu smatrati uređenjem prvobitne tužbe od 24. juna 2005. godine jer navedeni zahtjevi predstavljaju nove tužbene zahtjeve koji se po sadržini razlikuju od prvobitnog. Potom, prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno cijeni da spor po tužbi radi zaštite prava iz radnog odnosa predstavlja spor o zakonitosti i da takvom sporu sud ne odlučuje o samom pravu, obavezi i odgovornosti radnika jer to spada u suverena ovlaštenja poslodavca. Stoga, pravilno prvostepeni sud zaključuje, po ocjeni Okružnog suda, da sud može poništiti odluku o otkazu ugovora o radu i obavezati poslodavca da radnika vrati na rad kao što je učinjeno u prethodnom postupku. Međutim, sud ne može naložiti poslodavcu da sa radnikom zaključi ugovor o radu za određeno mjesto i sa tačno određenim koeficijentom za obračun plate, pošto je to ovlaštenje poslodavca.

5. AP-3790/16

5. „Gas Beton Celkon“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slaviša Savičić, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 71 0 P 124737 15 Rev od 30. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja D.K. kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je poništeno rješenje apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelja, te naloženo apelantu da tužitelja vrati na posao, naknadi mu izgubljenu zaradu, te uplati pripadajuće doprinose. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je, provedenim dokazima, utvrđeno da apelant nije omogućio tužitelju da bude saslušan i da iznese svoju odbranu u disciplinskom postupku, slijedom čega je i po ocjeni revizionog suda tužitelju nezakonito prestao radni odnos.

6. AP-3804/16

6. Rado Konculić iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružni sud u Banja Luci broj 71 0 Rs 115334 16 Rsž 2 od 9. septembar 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene Republike Srpske radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata valorizovanih plata, uplata doprinosa i naknada štete). U obrazloženju osporene presude je navedeno da tužena nije kriva što je apelantu prestao radni odnos u „KHK“ d.d. Lukavac, jer on osim ispunjavanja vojne i radne obaveze za potrebe odbrane Republike Srpske nije naveo druge činjenice u kojima bi se krivica tužene sadržavala, slijedom čega je po ocjeni Okružnog suda pravilno prvostepenom presudom zaključeno da ne postoji obaveza tužene da izvrši uplatu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja u korist apelanta za period od 25. maja 1992. do 17. aprila 2009. godine, na bazi valorizovne plate koju bi apelant ostvario da je radio na radnom mjestu glavnog poslovođe u „KHK“ d.d. Lukavac, te da u tom smislu „poveže“ radni staž apelanta. Također je navedeno da je pravilno, kao neosnovan i nedokazan odbijen i tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha, stresa i bola apelanta i njegove porodice, za vrijeme dok je on ispunjavao vojnu i radnu obavezu u iznosu od 20.000,00 KM, budući da apelant nije dokazao da su bili nezakoniti njegova mobilizacija i upućivanje na radnu obavezu. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3199/16.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3199/16 (A. R.,S.D.,T. K.,G. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio