Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4078/14 (M.R.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4078/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4078/14, rješavajući apelaciju M.R. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 036818 13 Rev 2 od 8. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.R. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija „Kebo&Guzin“ iz Mostara, podnijela je 4. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 036818 13 Rev 2 od 8. jula 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: 58 0 Rs 036818 07 Rs od 22. novembra 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 036818 10 Rsž od 5. maja 2011. godine, obavezana je tužena Klinička bolnica Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) platiti apelantici naknade na ime razlike isplaćenih i manje isplaćenih plata za period od 1. januara 2005. godine do 31. decembra 2008. godine i regresa za godišnji odmor za 2005. godinu u iznosima i sa zakonskim zateznim kamatama, kao što je bliže navedeno u izreci te presude. Istom presudom odbijen je apelanticin zahtjev za isplatu naknade na ime regresa za godišnji odmor za 2004. godinu u iznosu od 224,32 KM, te zahtjev za isplatu troškova prevoza za period od 16. oktobra 2006.godine do 14. septembra 2010. godine u iznosu od 2.240,70 KM. Odlukom o troškovima postupka tužena je obavezana apelantici naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.240,70 KM sa kamatom od dana donošenja presude do isplate.

3. U postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom je utvrđeno da je apelantica zaposlenica tuženog, te da joj je isplaćivana plata i druge naknade iz rada ili u vezi sa radom u skladu sa aktima tuženog. Na osnovu provedenog finansijskog vještačenja utvrđeno je da joj na ime razlike plate primjenom Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000 (u daljnjem tekstu: GKU/00) i Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU/05) pripadaju novčani iznosi navedeni u izreci prvostepene presude. Vještak je u svom nalazu razliku plate računao na način što je uzimao osnovicu iz GKU/00 (za period od 1. januara. 2005. godine do 31. avgusta 2007.godine) i iz OKU/05 (za period od 1. septembra 2007.godine do 31.decembra 2008. godine), a koeficijent složenosti poslova 1,20 je koristio iz platne liste na ime apelantice.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 036818 13 Rev 2 od 8. jula 2014. godine uvažena je revizija tužene, obje nižestepene presude su preinačene u dijelu odluke kojom je apelantici dosuđena isplata razlike plate od 1. septembra 2007. godine do 31. decembra 2008. godine i isplatu regresa za 2005. godinu na način da je u tom dijelu odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. U dijelu odluke kojom je apelantici dosuđena isplata razlike plate za period od 1. januara 2005. godine do 31. avgusta 2007. godine i troškovima postupka, obje nižestepene presude su ukinute i u tom dijelu je predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje.

5. Vrhovni sud je, prije svega, istakao da u vrijeme donošenja pobijane drugostepene presude nije bila donesena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj: U-29/11 od 23. novembra 2011. godine (,,Službene novine FBiH“, broj 86/11 od 21. decembra 201l. godine) kojom je utvrđeno da GKU/00 u vrijeme zaključenja u odnosu na HNK nije bio zaključen u skladu sa članom III. 2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te, s obzirom da tom odlukom Ustavni sud nije utvrdio njeno retroaktivno djelovanje (čl. 40. i 41. Zakona o postupku Ustavnim sudom FBiH), zaključio da se navedena odluka ne može neposredno primjenjivati u konkretnom sporu s obzirom da je prije njenog donošenja postupak okončan pravosnažnom presudom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se razlika plate za period od 1. januara 2005. godine do 31. avgusta 2007. godine mogla apelantici dosuditi primjenom GKU/00 na način propisan članom 28. tog ugovora, da se osnovica uzme iz člana 29. i množi sa koeficijentom iz člana 30., ali ta razlika nije se mogla dosuditi kombinacijom koeficijenta iz platne liste i osnovice iz GKU/00. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud, potvrđujući presudu Općinskog suda, je previdio nemogućnost kombinacije parametara koju je koristio vještak, čime je u donošenju drugostpene presude pogrešno primijenio materijalno pravo. S obzirom na nedostaka činjeničnog utvrđenja koeficijanata, Vrhovni sud je u ovom dijelu ukinuo drugostepenu presudu i vratio predmet na ponovno odlučivanje.

6. Obrazlažući svoju odluku u dijelu u kojem je apelanticin tužbeni zahtjev odbio, Vrhovni sud je istakao da je, u spornom periodu od 1. septembra 2007. godine do 31. decembra 2008. godine, prestao da važi GKU iz 2000. godine, a primjena novog granskog kolektivnog ugovora iz 2007. godine nije počela, slijedom čega nižestepeni sudovi nisu imali drugi činilac za obračun osnovne plate, odnosno nisu postojale po novom OKU iz 2005. godine propisane pretpostavke za obračun osnovne plate. Budući da su u apelanticinom predmetu sporne razlike plata za taj period dosuđene u skladu sa nalazom vještaka koji je koeficijent za obračun osnovne plate crpio iz platne liste za apelanticu, a osnovicu iz novog OKU/05, to su Općinski i Kantonalni sud, po ocjeni Vrhovnog suda, nepravilno primjenili materijalno pravo, jer obračun plata takvom kombinacijom parametara nije moguć i u suprotnosti je sa članom 3. GKU/00 u vezi sa članom 68. ZOR-a, te članom 3. stav 3. i članom 4. stav 1. OKU/05. U odnosu na potraživanje na ime regresa za 2005. godinu, Vrhovni sud je zaključio da se na njega nije mogao primijeniti OKU/00, budući da se on primjenjivao na javna preduzeća, a ne javne ustanove kao što je tuženi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene odluke.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, ali ni ove navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u apelanticinom predmetu dovoljno jasno obrazložio svoju odluku vezano za odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu naknade na ime razlike plaća u spornom periodu od 1. septembra 2007. godine do 31. decembra 2008. godine , uz pozivanje na relevantne odredbe GKU/00 i OKU/05, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine). U navedenoj odluci, Ustavni sud nije vidio bilo kakvu proizvoljnost ni u stavu Vrhovnog suda o nemogućnosti primjene OKU/05 na obračun apelanticine plate za sporne periode, budući da, u skladu s njim, nisu postojale pretpostavke za obračun osnovne plate, odnosno njegovu primjenu (nije bio donesen odgovarajući granski kolektivni ugovor) (stav 35.). Navedenu praksu Ustavni sud je slijedio u više svojih odluka (vidi npr. Odluka o dopustivosti broj AP-210/15 od 15. septembra 2016. godine, Odluka o dopustivosti broj AP-4042/16 od 10. novembra 2016. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-3963/16 od 6. decembra 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud takođe nije vidio proizvoljnost ni u stavu redovnih sudova da se u odnosu na potraživanja na ime regresa za 2005. godinu nije mogao primijeniti OKU/00, budući da se on primjenjivao na javna preduzeća, a ne javne ustanove. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Apelantica takođe smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelantica se nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Međutim, apelantica, osim paušalnog navoda da je diskriminisana, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, takođe, očigledno neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4078/14 (M.R.) | Sudska praksa | Aktio