Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1920/16 (T. H.,"Tel" d.o.o. Sarajevo,Aura osiguranje a.d. Banjaluka,M. V.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1920/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-1920/16, rješavajući apelacije Tanje Hadžagić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Tanja Hadžagić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 376019 14 Gž od 24. februara 2016. godine;

"Tel" d.o.o. Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 029745 15 Rev od 11. februara 2016.

godine;

Aura osiguranje a.d. Banjaluka protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 145151 15 Gž od 5. februara 2016.

godine;

Milenko Vrhovac protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 016201 15 Gž od 23. septembra 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1920/16

1. Tanja Hadžagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnijela je 29. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 376019 14 Gž od 24. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženi (E.H., A.K. i A.M.) obavežu da joj solidarno isplate iznos od 600,00 KM, na ime sniženja cijene i naknade štete, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknade troškove vještačenja u iznosu od 200,00 KM, dok je apelantica obavezana da tuženim naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je između apelantice i trećetuženog izvršena kupoprodaja putničkog motornog vozila, da je tom prilikom ustanovljeno da je vozilo ispravno, te da je kupoprodaja obavljena u kancelariji advokata i da je tom prilikom isplaćena kupoprodajna cijena trećetuženom, dok su apelantici predati ključevi i saobraćajna dozvola. Dalje, nesporno je utvrđeno da je predmetno vozilo prema vlasničkoj dokumentaciji bilo na prvotuženom, dok je trećetuženi bio faktički vlasnik koji je vozilo imao kod sebe na osnovu zamjene koju je izvršio sa drugotuženim. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, pravilno zaključio da u toku postupka nije dokazano da je na vozilu u momentu prodaje postojao materijalni nedostatak za koji bi prodavac (trećetuženi) bio odgovoran ili skriveni nedostatak koji se uobičajnim pregledom nije mogao otkriti, kao i da prvotuženi i drugotuženi nisu bili faktički nego formalno ugovorne strane u kupoprodaji tako da ne postoji solidarna odgovornost iz člana 206. Zakona o obligacionim odnosima. Također, pravilan je zaključak prvostepenog suda da nije dokazano da postoje nedostatci za koje bi odgovarali tuženi zbog čega je neosnovan zahtjev za sniženje cijene i naknadu štete koja se potražuje predmetnom tužbom po osnovu člana 488. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je istakao da je prvostepena presuda donesena primjenom pravila o teretu dokazivanja, odnosno da je utvrđeno da se radi o nedokazanom tužbenom zahtjevu, dok su troškovi postupka dosuđeni pravilnom primjenom odredbi čl. 383. st. 1. i 2., 386. stav 1. i 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

2. AP-2153/16

2. "Tel" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Nikolić advokat iz Višegrada, podnio je 18. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 029745 15 Rev od 11. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Grad Istočno Sarajevo) da mu naknadi štetu u iznosu od 93.924,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka. Tokom postupka utvrđeno je da se u konkretnom predmetu radi o zahtjevu apelanta za isplatu novčanog iznosa na ime protivvrijednosti telekomunikacijske opreme koja je nestala. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su nižestepeni sudovi u toku postupka pravilno zaključili da apelant u toku postupka nije dokazao da se, u vezi sa spornom telekomunikacijskom opremom, nalazi u materijalnopravnom odnosu sa tuženim. Dakle, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tuženi, u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, nije pasivno legitimisan jer apelant nije dokazao da je tuženi raspolagao ili naredio raspolaganje telekomunikacijskom opremom apelanta. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci presude.

3. AP-2192/16

3. Aura osiguranje a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Stanišić uposlenik apelanta, podnio je 23. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 145151 15 Gž od 5. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je utvrđeno povlačenje tužbe u konkretnom predmetu, uz obavezu apelanta da tužiteljici (G.N.) naknadi troškove parničnog postupka. Tokom postupka je utvrđeno da je tužiteljica podnijela zahtjev apelantu za naknadu štete zbog pogibije njenog oca u saobraćajnoj nesreći, koji je u momentu nezgode bio osiguran za slučaj smrti iz nezgode kod apelanta po važećoj polisi. Dalje, apelant je u odgovoru na prijavu osiguranog slučaja podnijetu od strane tužiteljice priznao odgovornost (da je prednik tužiteljice bio osiguran za slučaj smrti iz nezgode po polisi apelanta broj 028892 na iznos od 2.000,00 KM), što znači da nije sporan iznos obaveze apelanta. Međutim, apelant je pao u docnju sa isplatom ugovorene obaveze 22. maja 2012. godine (odnosno 7. juna 2012. godine), obzirom daje prijavu osiguranog slučaja od tužiteljice primio 7. maja 2012. godine, pa kako je isplatu tužiteljici sume osiguranja izvršio 9. jula 2012. godine (nakon povlačenja tužbe), proizilazi da je isplata izvršena nakon roka iz odredbe člana 919. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno člana 9. stav 5. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti. Kako je tužiteljica 19. juna 2012. godine podnijela tužbu prvostepenom sudu, proizilazi da ista nije preuranjena, kako to žalba apelanta neosnovano navodi, slijedom čega tužiteljici pripadaju troškovi postupka u dosuđenom iznosu, koju visinu je prvostepeni sud pravilno utvrdio i za koju odluku je dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i Okružni sud.

4. AP-4675/16

4. Milenko Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Đorđo Šuman advokat iz Banjaluke, podnio je 8. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 016201 15 Gž od 23. septembra 2016. godine. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje osporene presude i presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 016201 13 P od 13. januara 2015. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u predmetnoj apelaciji.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu tuženi (T.K. i M.S.) da mu na ime štete isplate iznos od 3.262,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove parničnog postupka. Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je bilo propusta na strani tuženih u poduzimanju dužnih radnji, odnosno da su tuženi prilikom zastupanja apelanta postupali protivno volji apelanta i da su tužbu podnijeli bez obzira na njegovo protivljenje. Naime, sama činjenica da apelant nije uspio u parnici u odnosu na sve tužene, usljed čega je nastala obaveza apelanta da plati troškove licima u odnosu na koje je zahtjev odbijen, ne upućuje na zaključak da su tuženi učinili bili kakve propuste u zastupanju apelanta, niti su mogli predvidjeti ishod parnice. Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda u vezi navoda apelanta koji se odnose prekoračenje ovlaštenja prvotuženog, s obzirom da je apelant istog ovlastio da ga zastupa u postupku smetanja posjeda do okončanja istog, kao i da apelant nije dokazao da su mu tuženi svojim radnjama prouzrokovali štetu, jer se radi o radnjama poduzetim u skladu sa zakonom i na zakonit i savjestan način, niti je dokazao da su tuženi postupali nesavjesno i protivno Zakonu o advokaturi, Statutu i Kodeksu etike. Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1920/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere u predmetu AP-4675/16.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1920/16 (T. H.,"Tel" d.o.o. Sarajevo,Aura… | Sudska praksa | Aktio