Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1537/16 (B. Ž.,M. P.,J. I.,I. P.,D. J. i I. M.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1537/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-1537/16, rješavajući apelacije Blaža Živkovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Blaž Živković, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 035076 15 Rev od 10. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 035076 14 Rsž od 11.
novembra 2014. godine;
Mario Pocrnja, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 033831 15 Rev od 8. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 033831 15 Rsž od 2.
februara 2015. godine;
Jozo Ivanković, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 034225 15 Rev od 15. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034225 15 Rsž od 2.
februara 2015. godine;
Ivica Pivac, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 034271 15 Rev od 8. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034271 15 Rsž od 23.
februara 2015. godine;
Dragan Jezidžić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 033855 15 Rev od 4. decembra 2015. godine i presude kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 033855 15 Rsž od 30. januara 2015. godine;
Ivica Matić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 033210 15 Rev od 10. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 033210 15 Rsž od 20.
januara 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1537/16
1. Blaž Živković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kostrča, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 1. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 035076 15 Rev od 10. decembra 2015. godine, kojom je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 035076 14 Rsž od 11. novembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4665/13 od 26. februara 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP-286/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda u Odžaku konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tužena (Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - za bivše Federalno ministarstvo odbrane) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za određeni vremenski period, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude. Osim toga, osporenom odlukom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene, te je utvrđeno da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB (u daljnjem tekstu: Ugovor), zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant 24. oktobra 1994. godine, sa Ministarstvom obrane HR HB, zaključio Ugovor, na osnovu člana 9. stav 2. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB, kojim je propisano da se prava i obveze djelatnih vojnih osoba - gardista u gardijskim postrojbama, u pravilu uređuju ugovorom o službi i Službovnikom oružanih snaga. Nadalje, utvrđeno je da je nakon spajanja HVO i Armije R BiH u Vojsku F BiH, apelant preuzet u sastav Federalnog ministarstva obrane, odnosno postrojbe Vojske F BiH, sve do 30. septembra 2000. godine, a da pritom nije sklapan nikakav novi ugovor, niti je donesen bilo kakav poseban akt o stavljanju van snage Ugovora od 24. oktobra 1994. godine, iako je istim propisano da se sklapa na rok od tri godine. Također, konstatovano je da se odredbom člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora, Ministarstvo obrane HR HB, kao poslodavac, obavezao da apelantu jemči i osigurava beneficirani mirovinski staž i to za rad u miru, mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada, odnosno za rad u slučaju rata i neposredne opasnosti, mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od 24 mjeseca osiguranja za 12 mjeseci rada. U vezi s tim, konstatovano je da se ne radi o stečenom pravu apelanta, jer ovo pravo nije ostvario kao djelatna vojna osoba na službi u Oružanim snagama HR HB-HVO, te stoga nije imao razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske F BiH, njemu, kao pripadniku Hrvatske komponente (HVO) biti isplaćeni dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armija R BiH) isti doprinosi ne pripadaju, što bi bilo u suprotnosti sa odredbom člana 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, koji se u skladu sa odredbom člana 168. stav 4. navedenog zakona primjenjivao i na pripadnike vojske F BiH, kao i u suprotnosti sa članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Dalje je navedeno, da prema stavu prvostepenog suda, tokom postupka, apelant nije dokazao da postoji odluka tužene, kojom je u smislu člana 92. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH utvrđeno da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan i za radno mjesto na kome je radio apelant u utuženom periodu, tako da je sporna odredba člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora ništava i ista je protivna odredbama člana 208. i 219. Zakona o odbrani F BiH, kao i odredbama članova 90., 91., 92. i 94. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH. Kantonalni sud konstatuje, da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, kada je odbio tužbeni i usvojio protivtužbeni zahtjev, imajući u vidu činjenicu da je u vrijeme zaključenja Ugovora, staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem bio regulisan odredbama člana 90. do 97. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, koji se primjenjivao temeljem Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakoni. Po ocjeni Kantonalnog suda, ne može se prihvatiti stav apelantove žalbe, da je apelant stekao pravo na staž osiguranja, koji se računa sa uvećanim trajanjem, na način i pod uvjetima propisanim naprijed navedenim zakonskim odredbama, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda, da odredba člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora nema materijalno pravno uporište u odredbama tada važećeg zakona i da je zbog toga ništava. Obzirom da apelant, u konkretnom slučaju, nije stekao pravo na staž osiguranja, koji se računa s uvećanim trajanjem, na način i pod uvjetima propisanim relevantnim zakonskim odredbama, jer nositelj osiguranja nije u proceduri propisanoj imperativnim odredbama navedenih zakona utvrdio da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan za dužnost i zadatke koje je obavljao apelant, niti je nakon toga donio rješenje o utvrđivanju prava na staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, zaključeno je da odredba člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora, nema materijalno pravno utemeljenje u odredbama važećih zakona, zbog čega je ista ništava, u smislu odredaba člana 103. stav 1., u vezi sa odredbom člana 105. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kako je to prvostepeni sud pravilno odlučio, prilikom odlučivanja o protivtužbenom zahtjevu tužene, čime se žalbeni navodi apelanta u tom smislu, pokazuju neutemeljenim.
2. AP-1538/16
3. Mario Pocrnja (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bugojna, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 1. aprila 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 033831 15 Rev od 8. decembra 2015. godine, kojom je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 033831 15 Rsž od 2. novembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4697/14 od 21. jula 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP-1742/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda u Odžaku konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tužena (Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - za bivše Federalno ministarstvo odbrane) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za određeni vremenski period, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude. Osim toga, osporenom odlukom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene, te je utvrđeno da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB (u daljnjem tekstu: Ugovor), zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB.
4. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantu pravo na beneficirani mirovinski staž priznato članom 5. Ugovora, koji je on zaključio sa prednikom tužene, 17. oktobra 1995. godine, te da apelantu nisu isplaćivani dodatni doprinosi za sporni period. Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja, primjenom članova 4., 5., i 101. Zakona o mirovinskom osiguranju vojnih osiguranika HR HB, koji je važio u vrijeme zaključivanja Ugovora, zaključeno je da apelant pravo na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, nije stekao na način i pod uslovima propisanim navedenim zakonskim odredbama, jer nosilac osiguranja u zakonom propisanoj proceduri nije donio rješenje o utvrđivanju prava apelanta na staž osiguranja, koji se računa sa uvećanim trajanjem. Također, konstatovano je da je prvostepeni sud primjenom odredbi članova 208. i 220. Zakona o odbrani F BiH, koji je stupio na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora, da odredbe ovog zakona na drugačiji način regulišu staž osiguranja sa uvećanim trajanjem nego član 5. Ugovora. Nadalje, Kantonalni sud navodi da je pravilan stav prvostepenog suda da se ne radi stečenom pravu apelanta, jer ovo pravo nije ostvario kao djelatna vojna osoba na službi u Oružanim snagama HR HB-HVO, te stoga nije imao razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske F BiH, njemu, kao pripadniku Hrvatske komponente (HVO) biti isplaćeni dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armija R BiH) isti doprinosi ne pripadaju, što bi bilo u suprotnosti sa odredbom člana 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, koji se u skladu sa odredbom člana 168. stav 4. navedenog zakona primjenjivao i na pripadnike vojske FBiH, kao i u suprotnosti sa članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Isto tako, Kantonalni sud ističe da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da se pobijana odluka zasniva na načelu izvjesnosti i načelu legitimnog očekivanja, jer iz sadržaja pobijane odluke proističe da se ona zasniva na materijalno pravnim propisima, a ne na načelima izvjesnosti, koji su u pobijanoj presudi elaborirani zbog toga što se tužbeni zahtjev zasnivao na pravu iz ugovora, za koje je apelant smatrao da je stečeno pravo, a ne na pravu koje svoje utemeljenje ima u pravnim propisima, zbog čega žalba griješi kada potencira da je pobijana odluka zasnovana na načelima izvjesnosti i legitimnog očekivanja. Kantonalni sud konstatuje da je pogrešan apelantov stav da nepostupanje tužene po odredbama zakona na način da nije donijela odluku u smislu člana 92. Zakona o MIO FBiH nije razlog za ništavost obaveze tužene koja je preuzeta članom 5. predmetnog ugovora, jer je iz navedene odredbe jasno da mora postojati posebna odluka tužene, kao nosioca osiguranja, kojom je utvrđeno da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan i za radno mjesto koje je obavljao apelant.
3. AP-1539/16
5. Jozo Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Slavonskog Broda, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 1. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 034225 15 Rev od 15. decembra 2015. godine, kojom je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034225 15 Rsž od 2. februara 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4697/14 od 21. jula 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP-1743/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda u Odžaku konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tužena (Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - za bivše Federalno ministarstvo odbrane) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za određeni vremenski period, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude. Osim toga, osporenom odlukom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene, te je utvrđeno da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB (u daljnjem tekstu: Ugovor), zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB.
6. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant 18. septembra 1995. godine sa Ministarstvom obrane HR HB zaključio Ugovor, na osnovu člana 9. stav 2. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB, kojim je propisano da se prava i obveze djelatnih vojnih osoba - gardista u gardijskim postrojbama, u pravilu uređuju ugovorom o službi i Službovnikom oružanih snaga. Nadalje, utvrđeno je da je nakon spajanja HVO i Armije R BiH u Vojsku F BiH, apelant preuzet u sastav Federalnog ministarstva obrane, odnosno postrojbe Vojske F BiH, sve do 30. septembra 2000. godine, a da pritom nije sklapan nikakav novi ugovor, niti je donesen bilo kakav poseban akt o stavljanju van snage Ugovora od 18. septembra 1995. godine, iako je istim propisano da se sklapa na rok od tri godine. Također, konstatovano je da se odredbom člana 5. stav 1. alineja
4. Ugovora, Ministarstvo obrane HR HB, kao poslodavac, obavezao da apelantu jemči i osigurava beneficirani mirovinski staž i to za rad u miru, mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada, odnosno za rad u slučaju rata i neposredne opasnosti, mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od 24 mjeseca osiguranja za 12 mjeseci rada. U vezi s tim, konstatovano je da se ne radi o stečenom pravu apelanta, jer ovo pravo nije ostvario kao djelatna vojna osoba na službi u Oružanim snagama HR HB-HVO, te stoga nije imao razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske F BiH, njemu, kao pripadniku Hrvatske komponente (HVO) biti isplaćeni dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armija R BiH) isti doprinosi ne pripadaju, što bi bilo u suprotnosti sa odredbom člana 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, koji se u skladu sa odredbom člana 168. stav 4. navedenog zakona primjenjivao i na pripadnike vojske FBiH, kao i u suprotnosti sa članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi, da prema stavu prvostepenog suda, apelant, tokom postupka, nije dokazao da postoji odluka tužene, kojom je u smislu člana 92. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH utvrđeno da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan i za radno mjesto na kome je radio apelant u utuženom periodu, tako da je sporna odredba člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora ništava i ista je protivna odredbama člana 208. i 219. Zakona o odbrani F BiH, kao i odredbama članova 90., 91., 92. i 94. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH. Kantonalni sud konstatuje, da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, kada je odbio tužbeni i usvojio protivtužbeni zahtjev, imajući u vidu činjenicu da je u vrijeme zaključenja Ugovora, staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem bio regulisan odredbama člana 90. do člana 97. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, koji se primjenjivao temeljem Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakoni. Po ocjeni Kantonalnog suda, ne može se prihvatiti stav apelantove žalbe, da je apelant stekao pravo na staž osiguranja, koji se računa sa uvećanim trajanjem, na način i pod uvjetima propisanim naprijed navedenim zakonskim odredbama, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda, da odredba člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora nema materijalno pravno uporište u odredbama tada važećeg zakona i da je zbog toga ništava. Obzirom da apelant, u konkretnom slučaju, nije stekao pravo na staž osiguranja, koji se računa s uvećanim trajanjem, na način i pod uvjetima propisanim relevantnim zakonskim odredbama, jer nositelj osiguranja nije u proceduri propisanoj imperativnim odredbama navedenih zakona, utvrdio da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan za dužnost i zadatke koje je obavljao apelant, niti je nakon toga donio rješenje o utvrđivanju prava na staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, zaključeno je da odredba člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora, nema materijalno pravno utemeljenje u odredbama važećih zakona, zbog čega je ista ništava, u smislu odredaba člana 103. stav 1., u vezi sa odredbom člana 105. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kako je to prvostepeni sud pravilno odlučio, prilikom odlučivanja o protivtužbenom zahtjevu tužene, čime se žalbeni navodi apelanta u tom smislu, pokazuju neutemeljenim.
4. AP-1540/16
7. Ivica Pivac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Dervente, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 1. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 034271 15 Rev od 8. decembra 2015. godine, kojom je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 034271 15 Rsž od 23. februara 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2045/15 od 17. juna 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP-2109/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda u Odžaku konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjevi, kojim je tražio da mu tužena (Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - za bivše Federalno ministarstvo odbrane) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za određeni vremenski period, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude, kao i tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjana odredba člana 5. stav 1. alineja 1. i 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB u daljnjem tekstu: Ugovor), zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB. Osim toga, osporenom odlukom je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, kojim se utvrđuje da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB, zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB.
8. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant sa Ministarstvom obrane HR HB zaključio Ugovor, 19. februara 1996. godine, na vrijeme od tri godine, da je odredbom člana 5. alineja 4. Ugovora regulisano da apelant, između ostalog, ima pravo i na beneficirani mirovinski staž za rad u miru sa uvećanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada, kao i da je apelantu izvršena uplata osnovnog osiguranja za sporni period, dok nije izvršena uplata dodatnih doprinosa staža osiguranja, koji se računa sa uvećanim trajanjem. Nadalje, utvrđeno je da je nakon spajanja HVO i Armije R BiH u Vojsku F BiH, apelant preuzet u u sastav Federalnog ministarstva obrane, a da pritom nije zaključen novi ugovor, niti je stari ugovor stavljen van snage. Također, konstatovano je, primjenom članova 4., 5., i 101. Zakona o mirovinskom osiguranju vojnih osiguranika HR HB, koji je važio u vrijeme zaključivanja ugovora, da apelant nije stekao pravo na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem na način i pod uslovima propisanim navedenim zakonskim odredbama, jer nosilac osiguranja u zakonom propisanoj proceduri nije donio rješenje o utvrđivanju prava apelanta na staž osiguranja, koji se računa sa uvećanim trajanjem. Kantonalni sud ističe, da je prvostepeni sud primjenom odredbi članova 208. i 220. Zakona o odbrani F BiH, koji je stupio na snagu nakon zaključenja ugovora, zaključio da odredbe ovog zakona na drugačiji način regulišu staž osiguranja sa uvećanim trajanjem nego član 5. Ugovora. U vezi s tim, razmatrano je pitanje da li se kod spornog ugovora radi o stečenom pravu apelanta, te da je u tom smislu zauzet stav da se ne radi o stečenom pravu, obzirom da ovo pravo apelant nije ostvario, jer ni pravni prednik tužene nije izvršavao obavezu preuzetu članom 5. Ugovora, a koja mu nije priznata rješenjem nadležnog ministarstva, te da se ne radi o stečenom pravu apelanta, jer ovo pravo apelant nije ostvario kao djelatna vojna osoba na službi u Oružanim snagama HR HB-HVO, pa stoga nije imao razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske F BiH, njemu kao pripadniku Hrvatske komponente (HVO), biti isplaćeni dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armije R BiH) isti doprinosi, ne pripadaju, što bi bilo u suprotnosti sa odredbom člana 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, koji se u skladu sa odredbom člana 168. stav 4. primjenjivao i na pripadnike vojske F BiH, kao i u suprotnosti sa članom 14. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Pored toga, zaključeno je da apelant tokom postupka nije dokazao da postoji odluka tužene, kao nosioca osiguranja, kojom je utvrđeno da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan odredbom člana 92. Zakona o MIO F BiH propisan i za radno mjesto koje je obavljao apelant. Isto tako, Kantonalni sud ističe da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da se pobijana odluka zasniva na načelu izvjesnosti i načelu legitimnog očekivanja, jer iz sadržaja pobijane odluke proizilazi da se ona zasniva na materijalno pravnim propisima, a ne na načelima izvjesnosti, koji su u pobijanoj presudi elaborirani zbog toga što se tužbeni zahtjev zasnivao na pravu iz ugovora, za koje je apelant smatrao da je stečeno pravo, a ne na pravu koje svoje utemeljenje ima u pravnim propisima, zbog čega žalba griješi kada potencira na tome da je pobijana odluka zasnovana na načelima izvjesnosti i legitimnog očekivanja.
5. AP-1541/16
9. Dragan Jezidžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bugojna, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 1. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 033855 15 Rev od 4. decembra 2015. godine, kojom je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 033855 15 Rsž od 30. januara 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4697/14 od 21. jula 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP-1741/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda u Odžaku konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tužena (Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - za bivše Federalno ministarstvo odbrane) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za određeni vremenski period, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude. Osim toga, osporenom odlukom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene, te je utvrđeno da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB (u daljnjem tekstu: Ugovor), zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB.
10. Toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantu pravo na beneficirani mirovinski staž priznato članom 5. Ugovora, koji je on zaključio sa Ministarstvom odbrane HR HB, 4. aprila 1994. godine, te da apelantu nisu isplaćivani dodatni doprinosi za sporni period. Nadalje, slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja, primjenom članova 4., 5., i 101. Zakona o mirovinskom osiguranju vojnih osiguranika HR HB, koji je važio u vrijeme zaključivanja ugovora, zaključeno je da apelant, pravo na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, nije stekao na način i pod uslovima propisanim navedenim zakonskim odredbama, jer nosilac osiguranja u zakonom propisanoj proceduri nije donio rješenje o utvrđivanju prava apelanta na staž osiguranja, koji se računa sa uvećanim trajanjem. Dalje se navodi, da je prvostepeni sud primjenom odredbi članova 208. i 220. Zakona o odbrani F BiH, koji je stupio na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora, konstatovao da odredbe ovog zakona na drugačiji način regulišu staž osiguranja sa uvećanim trajanjem nego član 5. Ugovora. Također, Kantonalni sud konstatuje da se prvostepeni sud bavio pitanjem da li se kod spornog ugovora radi o stečenom pravu apelanta, te da je u tom smislu zauzeo stav da se ne radi o stečenom pravu, obzirom da ovo pravo apelant nije ostvario, jer ni pravni prednik tužene nije izvršavao obavezu preuzetu članom 5. ugovora, a koja mu nije priznata rješenjem nadležnog ministarstva, pa je prvostepeni sud zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao da postoji odluka tužene, kao nosioca osiguranja, kojom je utvrđeno da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan članom 92. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH, propisan i za radno mjesto koje je obavljao apelant. Pored toga, zaključeno je da nije osnovan apelantov žalbeni navod da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primjenjeno materijalno pravo i da pobijana odluka ne daje legitimitet nezakonitom postupanju tužene, iz razloga što se ne može smatrati nezakonitim ponašanje koje je zasnovano na primjeni materijalnog prava, niti se može smatrati da je legitimno očekivati neko pravo, koje nema utemeljenja u zakonskim propisima.
6. AP-1693/16
11. Ivica Matić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tramošnice, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 11. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 033210 15 Rev od 10. decembra 2015. godine, kojom je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 033210 15 Rsž od 20. januara 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-135/15 od 24. aprila 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP-1464/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda u Odžaku konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tužena (Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - za bivše Federalno ministarstvo odbrane) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za određeni vremenski period, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude. Osim toga, osporenom odlukom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene, te je utvrđeno da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB (u daljnjem tekstu: Ugovor), zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB.
12. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantu pravo na beneficirani mirovinski staž priznato članom 5. Ugovora, koji je on zaključio sa Ministarstvom odbrane HR HB, 11. decembra 1995. godine i da je nakon spajanja HVO i Armije R BiH u vojsku F BiH, apelant preuzet u postrojbe vojske F BiH, a da pri tom nije sklopljen novi ugovor, niti je stavljen van snage postojeći ugovor, kao i da apelantu nisu isplaćivani dodatni doprinosi za sporni period. Nadalje, zaključeno je, na osnovu odredbi člana 90. do 97. Zakona o mirovinskom osiguranju vojnih osiguranika, odredbi člana 4., 5. i 111. istog zakona, kao i odredbi člana 4., 5. i 101. Zakona o mirovinskom osiguranju vojnih osiguranika HR HB, koji je stupio na snagu nakon zaključenja spornog ugovora, da apelant pravo na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem nije stekao na način i pod uslovima propisanim navedenim zakonskim odredbama, jer nosilac osiguranja nije u proceduri propisanoj imperativnim odredbama navedenih zakona donio rješenje o utvrđivanju prava apelanta na staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, zbog čega je odredba člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora ništava, u smislu odredaba članova 103. i 105. Zakona o obligacionim odnosima. Dalje se navodi, da je prvostepeni sud primjenom odredbi članova 208. i 220. Zakona o odbrani F BiH, koji je stupio na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora, utvrdio da odredbe ovog zakona na drugačiji način regulišu staž osiguranja sa uvećanim trajanjem nego član 5. Ugovora. Kantonalni sud ističe da se prvostepeni sud bavio pitanjem da li se kod spornog ugovora radi o stečenom pravu apelanta, te da je u tom smislu zauzeo stav da se ne radi o stečenom pravu, obzirom da ovo pravo apelant nije ostvario kao djelatna vojna osoba na službi u oružanim snagama HR HB- HVO, pa stoga nije imao razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske F BiH, njemu kao pripadniku Hrvatske komponente (HVO), biti isplaćeni dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armije R BiH) isti doprinosi, ne pripadaju, što bi bilo u suprotnosti sa odredbom člana 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, koji se u skladu sa odredbom člana 168. stav 4. primjenjivao i na pripadnike vojske F BiH, kao i u suprotnosti sa članom 14. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Pored toga, zaključeno je, da apelant, tokom postupka nije dokazao da postoji odluka tužene, kao nosioca osiguranja, kojom je utvrđeno da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan članom
92. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH, propisan i za radno mjesto koje je obavljao apelant. Također, Kantonalni sud ističe da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da se pobijana odluka zasniva na načelu izvjesnosti i načelu legitimnog očekivanja, jer iz sadržaja pobijane odluke proizilazi da se ona zasniva na materijalno pravnim propisima, a ne na načelima izvjesnosti, koji su u pobijanoj presudi elaborirani zbog toga što se tužbeni zahtjev zasnivao na pravu iz ugovora, za koje je apelant smatrao da je stečeno pravo, a ne na pravu koje svoje utemeljenje ima u pravnim propisima, zbog čega žalba griješi kada potencira na tome da je pobijana odluka zasnovana na načelima izvjesnosti i legitimnog očekivanja.
Spajanje predmeta
13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1537/16.
14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
15. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. U vezi sa predmetnim apelacijama, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2701/14 od 14. maja 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
20. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman